Izbor iz čitateljske 2023.

Godina 2023. svakako ne spada među najbolje i najveselije u povijesti mjerenja vremena. Mogla je biti bolja od prethodne, ali nije, međutim, novost je da smo polako počeli shvaćati kako može biti i gore. Ispada da su dobro upućeni pesimisti, na koje smo prestali obraćati pažnju, cijelo vrijeme bili u pravu.

S druge strane, one čitateljske, 2023. bila je baš dobra, da ne velimo berićetna, nitko se ne može požaliti kako, eto, nije imao što čitati. To bi svakako bila nepametna izjava, jer knjižnice i knjižare krcate su knjigama – jedini realan problem je što nitko od nas ni izbliza neće poživjeti dovoljno dugo da pročita barem mali dio onoga što bi trebao, mogao ili htio. Knjiga, dakle, ima i to u skoro, pa neograničenim količinama, a ove godine, po prvi put poslije dugo vremena imamo osjećaj da broj ljubitelja knjige ne opada – već raste! Riječ je samo o našem osjećaju, ne o relevantnim istraživanjima, ne znamo što se događa, možda smo napokon dotaknuli dno dna, pa je jedini mogući pomak onaj prema gore. Ili se dogodilo ono što smo svojevremeno predvidjeli – možda je čitanje toliko izašlo iz mode da se, evo, 2023. počelo lagano vraćati.

U svakom slučaju, nemojte se izbezumiti ako uočite da su i neki drugi oko vas počeli čitati. Ne uočite li ovakve uznemirujuće pojave, onda će biti da nas je osjećaj prevario (što je Booksi milo – to joj se i snilo).

Enivej, mi smo čitali i pisali o pročitanim knjigama, i evo kako je to išlo kroz godinu. U siječnju smo na jelovniku imali Stovarište Sergeja Trifunovića i Raskrižja Jonathana Franzena. Obje knjige naišle su na dobar prijem kod publike. Trifunoviću smo predložili, osokolili ga, da nastavi bilježiti i kada se nakupi materijala – ravno k izdavaču. Franzen se, po našem skromnom mišljenju, vratio korijenima ili počecima i to su dobre vijesti.

Veljaču smo, prigodno, rezervirali za kratki roman Zima u Sokchu mlade francusko-korejske spisateljice Elise Shua Duspain. Riječ je o, na neki način, izokrenutoj i suvremenoj verziji Bertoluccijevog Posljednjeg tanga u Parizu, što je preporuka samo po sebi.

Put nas je poslije, u ožujku, odveo do jednog od naših omiljenih autora – Roberta Bolaña. Pročitali smo dvije njegove friško prevedene knjige – Amulet i Udaljenu zvijezdu. Nadamo se i vjerujemo da je ovo samo nastavak ili novi početak Bolañovog života na, našem domaćem terenu. A to, kroz koja će tko vrata ući u njegov čudesni svijet, gotovo da i nije važno. Sve dok, naravno, 2666 čuvate za kraj.

Iskobeljali smo se iz još jedne zime i čudo proljeća dočekali uz Čudesa Elene Medel – priču o španjolskim ženama iz radničke klase, ujedno i priču o ženama iz radničke klase bilo koje zemlje na svijetu. Čudesa su, zaključili smo još u travnju, roman kojega svakako trebaju pročitati i muškarci, no u potpunosti će ga shvatiti samo žene. U isto vrijeme, paralelno, čitali smo i Martirologijum, dnevnike kultnog ruskog filmaša Andreja Tarkovskog. Osim filmova, ostali su iza Tarkovskog i ovi zapisi, neprocjenjivo vrijedan dokument o životu umjetnika koji je stvarao do posljednjeg daha. Sve do točke izgaranja.

Svibanj nas je zatekao s Mjestom presjedanja češkog autora Mateja Hořave. Životne priče likova raspoređenih u dvadeset i devet kratkih gruzijskih pripovijesti često su bremenite tugom, većinu njih ždere samoća, zbog rata ili drugih nesretnih okolnosti morali su napustiti rodne gradove, sela, pokrajine i krenuti ispočetka na drugom mjestu.  

Početkom svibnja u svega 36 sati dogodile su dva teško zamisliva ubilačka pohoda – prvi u beogradskoj OŠ Vladislav Ribnikar, drugi u okolici Mladenovca. Jedna psihologinja podsjetila je tih dana na roman Moramo razgovarati o Kevinu američke spisateljice Lionel Shriver. Iznimno težak roman koji postavlja teška pitanja i poziva na razgovor o stvarima o kojima ne volimo ni misliti, a kamoli razgovarati o njima.

José Luís Peixoto pravio nam je društvo u lipnju i to zbirkom kratkih priča Ne danas. Peixoto je od onih autora koji se odlično zabavljaju u ulozi pripovjedača i taj osjećaj s lakoćom prenosi i na čitatelja. Jednim malim skretanjem, običnom sitnicom ili nesporazumom, ni po čemu ekstravagantne živote svojih likova pretvara u festival komedije i apsurda.

Ljeto se razmahalo i baš usred tog šušura i vrućina na stol nam dospije Max, Mischa & ofenziva Tet, blizu 1000 stranica težak roman norveškog autora Johana Harstada. Rudario je on na ovom rukopisu dobrih šest-sedam godina i izrudario zlatnu žilu. Max, Mischa & ofenziva Tet pokazao se svetim gralom za kojim su tragali i tragaju mnogi filmski, ali i stvarni američki pisci – Norvežanin je uspio napisati veliki američki roman.

Poslije smo se od velikih količina proze odmorili uz Skandal stoljeća, vrijednu i zanimljivu zbirku novinskih kolumni Diva iz Aracatace, dobitnika Nobelove nagrade za književnost i jednog od kumova latinoameričkog magijskog realizma, Gabriela Garcíe Márqueza.

Povratak baruna Wenckheima Laszla Krasznahorkaija bio je autentičan udar groma, roman u kojemu on, Krasznahorkai, ostaje vjeran sebi, jer drugačije vjerojatno ne bi ni mogao. On je Miles Davis ili, ako inzistirate Ferenc Puskas književnosti. Od svog prvog romana – Sotonski tango (1985), pa sve do danas, svaka njegova rečenica (nota, dribling) ima savršen tempo. Povratak baruna Wenckheima u Povratku baruna Wenckheima, jasno, samo je dobar izgovor da se ponudi neuljepšana, realna slika raspada jednog društva koje i doslovce puca na dva mjesta u romanu prije nego i formalno sve ode k vragu u finišu kojega se ni David Lynch ne bi posramio.

Pročitali smo potom i dnevnike Ivana Ćire Bukovića, te nedavno preminulog glumca Žarka Lauševića koji po svemu jesu različiti, ali se i na jedan čudan način vremenski nadovezuju jedan na drugog.

I za sam kraj, ili predkraj, godine, pročitali smo roman o čovjeku koji je toliko volio knjige da je sve drugo u njegovom životu bilo sporedno, no o samoj knjizi više u srijedu – u rubrici 'preporuke'.

Ponavljamo, ne možemo nepobitno dokazati, ali imamo osjećaj da bi 2023. mogla biti godina u kojoj su ljudi poslije dugo vremena počeli iznova odavati poroku čitanja.

F.B., 1. prosinca 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.