Dnevnik o dnevnicima: Kalendar stradanja Andreja Tarkovskog

Dugo na ovom mjestu nije osvanula ni riječ o dnevnicima i dnevničarenju što je i normalno, jer nije baš preporučljivo iščitavati dnevnike jedan za drugim, kao na pokretnoj traci. Naime, postoji realna opasnost da izgubite osjećaj za vrijeme – svaki put kada otvorimo nečiji dnevnik, mi zapravo putujemo kroz vrijeme i za svega par tjedana proživljavamo godine i desetljeća nečijeg života. Čudan je to osjećaj – letjeti tako kroz vrijeme, posebice ako si isto razdoblje proživio s još nekim autoricama i autorima, a još prije i sam.

Sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog stoljeća Andreja Tarkovskog nisu ni u ludilu isto što i sedamdesete i osamdesete Divne Zečević, Maxa Frischa, Zdravka Malića ili bilo kog drugog. Razdoblje može biti isto, i prostor može biti isti (iako zapravo nije čak i kada je riječ o istom kvartu ili ulici), ali okolnosti su drugačije i, naravno, riječ je o različitim autorima i životima.

Martirologijum: Dnevnici 1970 – 1986. (Akademska knjiga, Novi Sad, 2017., prijevod – Milica i Nenad Spasić) kultnog ruskog filmaša Andreja Tarkovskog, knjiga je koja mi je pukom igrom slučaja pala u ruke, a kako sam okorjeli ljubitelj dnevničko-memoarskog štiva, bacio sam se na nju poput Dominika Livakovića i pročitao je u petnaestak jutara (što je brzina od otprilike 14 dnevničkih mjeseci dnevno). Valja napomenuti kako je Tarkovski vodio i radne dnevnike, a ovdje se radi o njegovim osobnim dnevničkim bilješkama kojima je u razdoblju od travnja 1970. do sredine prosinca 1986. (Tarkovski je preminuo u noći između 28. i 29. prosinca 1986.) ispunio ukupno sedam bilježnica ili objedinjeno u jednoj knjizi – blizu 700 stranica.

Nasloviti dnevničke bilježnice – kalendar stradanja, može zazvučati kao pretjerivanje, no već poslije prvih zabilješki postaje jasno da je život Andreja Tarkovskog bio sve samo ne lagodan. Bio je čovjek potpuno posvećen filmskoj umjetnosti i s vrlo jasnom predodžbom što film kao umjetnost može i mora biti, a što nikako ne smije biti. Imao je mnoštvo planova, ideja i želja, isto tako i energije da ih ostvari, no okolnosti su mu rijetko išle na ruku. Rukovodeći ljudi Mosfilma odnosili su se prema njemu i njegovom radu kao da im je jedna od glavnih preokupacija bila – kako mu zagorčati život na sve moguće načine. Dakako, sve je to za temperamentnog Trakovskog predstavljalo stalni izvor frustracija. U SSSR-u sve se, pa tako i umjetnost, gledalo kroz ideološke naočale. Socrealizam je bila doktrina po kojoj je umjetnik trebao stvarati umjetnička djela u kojima će se jasno zrcaliti ideje socijalizma, a Tarkovski niti je mogao, niti je htio stvarati na taj način. Kako ništa na ovom svijetu nije samo crno ili bijelo, mogao je on raditi po svom, ali rukovodstvo mu je zbog toga po defaultu zagorčavalo život i to najčešće ne otvoreno. Obećavali su, no onda nisu ispunjavali obećanja ili su ga ostavljali da beskrajno dugo čeka ili postavljali zahtjeve da, primjerice, u  montaži učini promjene za koje su unaprijed mogli znati da ih Tarkovski neće provesti, jer nisu imali veze sa zdravim razumom.

Njegove filmove prije distribucije po kinima uopće ne bi reklamirali, pa bi ih onda puštali po sporednim dvoranama i tako redom. Kad bi se udostojali i poslali njegov film na neki od svjetskih filmskih festivala, isti bi pobrao nagrade i oduševljenje kritike, što također nije uvijek veselilo partijske komesare. Više bi im odgovaralo da priznanja dobije netko tko je na političkoj liniji. Kad god bi netko iz bijelog svijeta, naročito sa Zapada, tražio od Mosfilma Tarkovskog za bilo što, odgovor bi bio – pa zašto baš njega, znate, imamo mi i drugih sjajnih režisera.

Da, ali ovi su kao u inat Partiji, uporno tražili Tarkovskog koji je još za života stekao nevjerojatan ugled u svijetu filma. Najveći filmaši onog vremena (kao primjerice Bergman) natjecali su se u hvalospjevima njegovim filmovima, ugledni kritičari stavljali su ih na liste najboljih ostvarenja u povijesti kinematografije. Za to vrijeme Tarkovski je muku mučio sa svim, bio je do grla u dugovima, dovijao se kako u kući na selu dograditi ovo ili ono, od koga posuditi novac i kome ga vratiti kada nešto legne na račun.

Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih Tarkovski je počeo blisko surađivati s Toninom Guerrom (1920-2012) – čuvenim talijanskim scenaristom, što je rezultiralo njegovim prvim duljim, pa onda i drugim boravkom u Italiji.

S tog drugog putovanja u Italiju, Tarkovski se zapravo nikada nije ni vratio u SSSR. Dramu iščekivanja da mu se pridruži supruga, pa tek poslije neviđenih odgađanja i sin, teško je prepričati. Andrej Tarkovski u inozemstvu je snimio još dva igrana i jedan dokumentarni film, a prerana smrt (nije navršio ni 55 godina) zaustavila ga je na točno onoliko filmova koliko mu je davnih dana prorečeno.

Nisu brojni, no vrlo su zanimljivi kratki osvrti Tarkovskog na druge autore i njihove filmove u dnevničkim bilješkama:

O Felliniju i Amarcordu: „Vidio sam se s Fellinijem. On visoko ocjenjuje moje sposobnosti. Gledao sam njegov Amarcord. Zanimljiv je. Ali samo publici. Koketira i iritira – žuri da se dopadne. Ipak, to je neobičan i dubokouman čovjek.“

O Apokalipsi F.F. Coppole: „Vrlo slaba izvedba glavnog glumca, pogrešna dramaturgija. Film je krajnje neuvjerljiv. Igrana verzija stripa.“

O Manhattanu W. Allena: „Izašao sam poslije prve polovice. Film je dosadan do krajnjih granica, a Allen koji se trudi izgledati neodoljivo – strašno je antipatičan.“

O Kurosawinom filmu Kagemusha: „Loš je. Stječe se dojam da neki krajnje osrednji režiser krajnje osrednje imitira Kurosawu. Nekakva autoparodija.“

O Aleksandru Velikom T. Angelopoulosa: „Gledao sam užasni Angelopoulosov film Aleksandar Veliki, koji je prošle godine nagrađen u Veneciji. Dosadno, dugačko, prazno, višeznačno i besmisleno. I što je najvažnije – bez razumijevanja forme, ritma, poezije. Poražavajuće tupavo.“

Međutim, nije Tarkovski birao riječi ni kada bi govorio o svojim filmovima. Kada bi ih gledao na nekakvim retrospektivama osjećao bi nelagodu znajući da je mogao bolje. Na jednom mjestu piše o tome kako je jedina razlika između njega i većine drugih filmaša samo u tome što je on možda malo manje griješio. Iznimno je i, mislim, iznad svih cijenio Bressona. Bergmana također.

Čitao je svakodnevno i u bilježnice prepisivao zanimljive ulomke, bio je oduševljen Majstorom i Margaritom (Bulgakov), Igrom staklenih perli (Hesse), pa onda Josipom i njegovom braćom (Mann), volio je Bunjina.

Posljednjih šesnaest-sedamnaest godina Andreja Tarkovskog uistinu jest svojevrstan kalendar stradanja. Film je bio njegov život, neumorno se borio protiv nerazumnih očekivanja, protiv nebrojenih zapreka, trpio da o njegovom radu sude i filmski potpuno nepismeni ljudi koji su bili na pozicijama moći, često je to bila borba s vjetrenjačama, ali nije odustajao, osvajao je svaki pedalj slobode koji je mogao, slobode da radi po svojim uvjerenjima. Da su bile drugačije okolnosti i uvjeti, ostavio bi puno više, ali i ovo što je ostavio za sobom (Ivanovo djetinjstvo, Andrej Rubljov, Solaris, Zrcalo, Stalker, Nostalgija, Žrtva) – neizbrisiv je trag i svrstava ga među najznačajnije filmske autore u cjelokupnoj povijesti filma.

Na jednom mjestu Tarkovski se pita zašto nikad ne čita svoje dnevničke bilješke, misli da bi trebao, ali svejedno to ne čini. Možda ih nije čitao znajući kakav bi to mazohizam bio – proživjeti sve to još jednom. Tragedija Andreja Tarkovskog bila je u tome što je morao otići točno u trenutku kada su mu se otvorila sva vrata. Kada je mogao birati što će, gdje, kako i s kim raditi. Sva priznanja bila su mu gotovo beznačajna u usporedbi s mogućnošću da poslije jednog projekta, odmah može prijeći na drugi. Rad mu je bio sve i zbog njega je žrtvovao sve.

Osim filmova, ostao je i ovaj dragocjeni dnevnik, dokument o životu umjetnika koji je stvarao do posljednjeg daha. Sve do točke izgaranja.

F.B., 21. travnja 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.