Roman Tanje Tolić vrlo dobro pokazuje kako niz naizgled sitnih promjena može iz temelja preoblikovati jedno djetinjstvo, a time i formirati specifičnu ljudsku jedinku.
U kontekstu zbirke uokvirene krajem svijeta i autopoetičkim tekstom, pjesme Miroslava Kirina jasno stavljaju na znanje što nam je preostalo: da ne shvaćamo sebe preozbiljno i da se zabavimo jer sve se već dogodilo.
Napuštanje, odrastanje u sekundarnoj porodici, odlazak, bolest, proces pisanja i slikanja kao načini suočavanja sa sobom i djetinjstvom, u romanu Gabrijele Rukelj Kraškovič prikazani su kroz iskustvo koje do kraja ne može biti ispričano.
Roman Dorte Jagić bio bi znatno uspjeliji da je njegova tekstualna materija neopterećena pretjeranom dekorativnošću jezika i isprepletenim diskursima, što u konačnici ostavlja dojam eruditske pompoznosti.
U knjizi "Nasljeđe krvi" Jelena Dunato pokazala je širinu svoje mašte i sposobnost za građenje svjetova i priča u koje je lako uroniti.
S objavljivanjem kritika krenuli smo 2007. i nismo stali – baš svakog utorka naši stručni kritičari seciraju nova izdanja iz Hrvatske i regije.
