Dnevnik o dnevnicima: Žarko Laušević

Žarko Laušević umro je 15. studenog 2023. u 63. godini. Bio je jedan od najpoznatijih i najtalentiranijih glumaca svoje generacije. U filmski svijet kročio je još početkom osamdesetih godina tijekom kojih je ostvario brojne zapažene uloge (filmovi – Jagode u grlu, Šmeker, Dogodilo se na današnji dan, Oficir s ružom, te u kultnoj seriji Sivi dom itd.). Ksenija Pajić prisjetila se ovih dana suradnje na Oficiru s ružom Dejana Šoraka, za koji je Laušević te iste 1987. nagrađen Zlatnom arenom u Puli, lakoće i međusobnog povjerenja s kojom su igrali.

Onda su došle devedesete, sve se okrenulo naglavce, pa tako i za Lauševića. Još 1990. na jednu kazališnu predstavu u kojoj je nastupao, upadaju ekstremni desničari i nasilno prekidaju izvedbu. Uslijedili su medijski napadi, a potom i vrlo ozbiljne prijetnje zbog čega Laušević, zabrinut za obitelj i samoga sebe, nabavlja pištolj koji će se po prastarim dramskim pravilima neminovno opet negdje pojaviti i opaliti. Događaj koji će zauvijek promijeniti život Žarka Lauševića odigrao se u noći s 30. na 31. srpnja 1993. u Budvi. Poslije kazališne predstave odlazi s bratom nešto pojesti, u kafiću Apple došlo je do svađe, a potom i tučnjave s grupom lokalnih mladića. Žarko se uspijeva izvući iz gužve, vidi brata pod kišom nemilosrdnih udaraca, izvlači pištolj i puca. Smrtno su stradala dvojica mladića, a treći je završio s teškim ozljedama. Izrečena mu je zatvorska kazna u trajanju od 15 godina. Poslije je kazna smanjena na 13 godina, 1997. na četiri, a iz zatvora izlazi 1998., ali 2001. u Crnoj Gori Vrhovni sud izriče novu kaznu od trinaest godina. U međuvremenu, a i zbog prijetnji krvnom osvetom, Laušević odlazi u SAD. Koncem 2011. predsjednik Boris Tadić na preporuku Komisije za pomilovanja amnestira ga.

Od 2011. do 2022. objavio je ukupno četiri knjige i već s prvom – Godina prođe, dan nikad, privlači veliku pažnju u cijeloj regiji. Uslijedile su Druga knjiga, Sve prođe, pa i doživotna i Padre, idiote!, a ovdje ćemo se osvrnuti na dnevničke zapise iz zatvora Zabela - Sve prođe, pa i doživotna (Hipatia, 2018.)

Knjigu sam, tako je valjda slučaj htio, dobio i pročitao svega par tjedana prije autorove smrti. Po mnogočemu Lauševićevi dnevnički zapisi iz zloglasne Zabele poseban su slučaj u oceanu dnevničke literature. Prvo – Laušević odlično piše i Sve prođe, pa i doživotna nije samo zanimljiva zbirka dnevničkih zapisa, već i neka vrsta bespoštednog razgovora sa samim sobom čovjeka koji zna da onaj koji je ubio, bez obzira na okolnosti, ni u kojem smislu više ne može biti slobodan. Na drugoj i trećoj razini autor podastire razgovore s utvarama (među njima je i Dostojevski), pa onda s drugim zatvorenicima, čuvarima i ljudima koji ga posjećuju.

Svjestan je da prostor u kojemu se našao poništava i lomi sve, pa tako i njegovu želju da, koliko je moguće, bude sam. Gdje god se skloni, bila to zatvorska knjižnica ili slikanje, uvijek su tu i drugi, u gradu odsječenom od stvarnosti on je jedan od najpoznatijih stanovnika. S istančanim osjećajem za detalje, Laušević u zapisima vješto oslikava svoja unutarnja trvenja i portrete zatvorenika s kojima komunicira. Život u zatvoru sam po sebi je ekstremno iskustvo, najdalje je od normalnog što može biti, ali se mora prihvatiti, mora se pronaći način da ostaneš normalan. Njemu u velikoj mjeri pomaže pisanje – dnevnik je u ovom slučaju svojevrstan pojas za spašavanje, pouzdan sugovornik, nešto što te može održati na površini u svijetu gdje se lako tone.

Zanimljiva je i sudbina jedne dnevničke bilježnice. U mjestu kao što je Zabela ništa nije sigurno, stvari se nepovratno mogu izgubiti i dnevnička bilježnica nestajala je s vremena na vrijeme i opet se pojavljivala, katkad i okljaštrena za nekoliko stranica.

Koliko god možda izgledalo malo vjerojatno, Lauševićevi dnevnički zapisi nerijetko su i zabavni, pa tako imamo lik zatvorenika koji je prije njega brinuo o zatvorskoj knjižnici. On je knjige raspoređivao po policama koristeći se nekim svojim ključem – u odjeljak koji je nazvao 'Životinje i dr.' stavit će Orwellovu Životinjsku farmu, Pekićeve Godine koje su pojeli skakavci, ali i Zlatno runo; Kočićevog Jazavca pred sudom – jedan primjerak na 'pravni', a drugi na 'životinjski' odjeljak; Pavićev Hazarski rječnik – logično, među druge rječnike i tako redom.

U dnevničkim zapisima Laušević ništa ne zaobilazi, ne kuka nad sobom, svjestan je tragedije koja se dogodila i činjenice da je oduzeo dva života, ali isto tako i svega što se dogodilo prije i poslije, propituje svoju savjest i cijeli život, ne pravda se, no isto tako jasne su mu i razlike između napada i samoobrane, između htjeti i morati.

Sve prođe, pa i doživotna dojmljiva je, višeslojna i iskrena priča čovjeka, nadarenog i svestranog umjetnika čiji život se slomio u jednom trenutku, priča o prihvaćanju, kajanju i svemu što moraš poduzeti ne bi li ostao normalan u nenormalnim uvjetima. Dnevnik za svaku preporuku!

F.B., 17. studenog 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.