Piše: F. B.

Moramo (li) razgovarati o Kevinu?

Foto: Justin Ladia.

Petak
26.05.2023.

Početkom mjeseca, u svega 36 sati, u Beogradu i okolici Mladenovca dogodila su se dva teško zamisliva, gotovo nadrealna ubilačka pohoda. Na ovim našim prostorima svašta smo vidjeli, iskusili, preživjeli, ali na ovakav jedan oblik užasa nitko nije bio spreman. Vijesti o mahnitim ubojicama koji naoružani do zuba siju smrt po školama, trgovačkim centrima, rođendanskim zabavama, posvuda – godinama su pristizale najčešće iz Sjedinjenih Država. Samo dva ili tri dana poslije dva uzastopna masakra u susjednoj nam Srbiji, u jednom teksaškom trgovačkom centru 33-godišnji ubojica usmrtio je osam i ranio barem još toliko osoba, da bi na kraju i sam bio ubijen u razmjeni vatre s policijom. Stvar je u tome što je ovo bila 199. masovna pucnjava u SAD-u i to samo u ovoj godini.

Stvari se u SAD-u neće promijeniti nabolje ili barem ne tako skoro. Drugi amandman američkog Ustava koji garantira pravo građana da budu naoružani, zlokobni je kamen spoticanja još od kraja XVIII. stoljeća i zemlju je pretvorio u bure baruta i zemlju u kojoj se danas u prosjeku događa više od jednog ubilačkog pohoda dnevno.

Ovakve tragedije događaju se i u drugim državama, ali ni u ludilu tako učestalo kao u SAD-u, a pucnjave po školama i maloljetne ubojice prava su rijetkost u ostatku svijeta (što naravno nije bilo kakva utjeha roditeljima stradalih u tim pucnjavama kolikogod ih bilo manje nego u SAD-u). Od 20. travnja 1999. i slučaja Columbine kada su pucnjave i masakri po školama uzeli maha, stručnjaci i 'stručnjaci' najrazličitijih profila pokušavaju odgovoriti na pitanje – zašto? Što se događa u glavi maloljetnika koji jednog dana uzme oružje, ode u školu i otvori paljbu po svojim kolegicama i kolegama? Teška pitanja. Možda je nešto lakše – što smo učinili u smislu prevencije svakog oblika nasilja, naročito među mladima?

Činjenica je da su iz prosvjetnih sindikata u Srbiji upozoravali, a posljednji put samo mjesec ili dva prije masakra u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar, da je stanje u obrazovnom sustavu alarmantno i neodrživo, i da posljedice takvog stanja mogu biti nesagledive. Danas je očigledno da njihova upozorenja nisu shvaćena ozbiljno. Međutim, kakva god pitanja se postavljala i kakvi god se odgovori nudili, na koncu uvijek slijedi ono najteže pitanje – zašto? Što se događalo u glavi dječaka-ubojice koji je usmrtio devetero učenika (od toga osam djevojčica) i jednu odraslu osobu? Jedna psihologinja podsjetila je na roman Moramo razgovarati o Kevinu američke spisateljice Lionel Shriver (rođena kao Margaret Ann, no ime joj se nije svidjelo pa ga je u dobi od petnaest godina promijenila u Lionel) i podvukla da istoimeni film nastao po romanu, koliko god bio dobar, jednostavno nije mogao razraditi sve detalje priče koju u knjizi iznosi majka maloljetnog ubojice Kevina.

Film iz 2011. sam pogledao još prije i riječ je o vrlo dobroj i, jasno, teškoj psihološkoj drami koja je svakako vrijedna pažnje. Međutim, roman (izdan još 2003.) je očekivano slojevitiji, sporijeg ritma i nemjerljivo teži. U epistoralnoj formi majka, Eva Khatchadourian, pripovijeda cijelu obiteljsku priču koja počinje prije Kevinovog rođenja pokušavajući na taj način i sama doći do odgovora na ona najteža pitanja. Nije važno što njezina pisma primatelj neće i ne može pročitati, to je otpočetka proces sagorijevanja, samoranjavanja, ali i mogućeg pročišćenja ukoliko je, naravno, moguće izaći pročišćen tako što ćeš svojevoljno drugi put proći kroz pakao.

Prvo, Eva je uspješna poslovna žena koja godinama putuje po svijetu i izdaje turističke vodiče za one čiji džepovi baš i nisi duboki. Njen muž, Franklin, iako dječje naivno vjeruje u Ameriku i njezine vrijednosti i za razliku od Eve na izborima uredno glasa za republikance, dobar je i njih dvoje su sretni. Drugo, kako to inače biva kad je čovjek sretan – počinje osjećati da mu nešto nedostaje. U ovom slučaju stvar je, barem iz perspektive onoga tko drži do nekakvih tradicionalnih vrijednosti, očigledna. Nedostaju djeca ili barem jedno dijete, nedostaje iskustvo roditeljstva, nešto što bi u potpunosti zaokružilo cijelu sliku. Eva je debelo prešla tridesetu i uopće nije sigurna želi li postati majka, razmišlja o tome čega bi se sve morala odreći, koliko bi to promijenilo njezin život kojim je potpuno zadovoljna, razmišlja o prijateljima, parovima koje poznaju i koji su se u jednom trenutku otisnuli u avanturu roditeljstva i koliko ih je to promijenilo i, na neki način, učinilo zamornima.

Franklin njezine sumnje i neodlučnost tumači kao sebičnost, no Eva je samo otvorena i na taj način onda i razgovara o svemu. Kada ipak popusti i u trideset sedmoj ostane u drugom stanju, postaje joj jasno da će se sve neminovno promijeniti, ali pristaje na to. Želi biti pozitivna i prihvatiti svoju novu ulogu najbolje što može. Kad se rodio Kevin, koji će po dogovoru s Franklinom nositi njezino armensko prezime, Evi je jasno da s bebom nije sve kako bi valjalo biti. Dječak raste, ali Eva, koliko god se trudila, ne može uspostaviti odnos s njim, Kevinu se ništa ne sviđa, ne govori, ne smije se i katkad, dok ga gleda u oči, ne vidi ondje ništa. Uvjerena je kako je on užasnut i nesretan zbog same činjenice što je gurnut u život. S ocem je drugačiji, no Eva uviđa da to nije iz ljubavi, to je samo opaka igra. Problem je kako to objasniti bilo kome.

Kada Kevin napokon progovori sve postaje još kompliciranije, jezivije, njegovo ponašanje u vrtiću i uznemirujući incidenti koje izaziva, samo potvrđuju Evine sumnje. S tim dječakom nešto definitivno nije u redu. Nešto zlo je u njemu. Nije li i prije uspješno otjerao svaku jadnu djevojku koja ga je čuvala. Incidenti koje izaziva postaju sve opakiji, ali Franklin ništa od toga ne želi vidjeti. Govori kako je to sve normalno za dječake i nju optužuje da mu je uvijek bila nesklona. Kevin izrasta u vještog, natprosječno inteligentnog manipulatora koji zna da Eva jedina zna ili barem naslućuje da on nije samo nestašan dječak. U prisutnosti oca vješto glumi, a kada ostane s majkom – na vidjelo izlazi njegovo pravo lice.

Shriver je na dojmljiv način kreirala lik žene koja se usudi postavljati pitanja i iznositi mišljenja koja nitko ili rijetko tko uopće želi čuti, a kamoli raspravljati o njima. Ona je stravično usamljena, ono što propituje i na što želi upozoriti stvari su od kojih oni koji vjeruju u bajke o 'američkim vrijednostima' naprosto okreću glavu. Milijun znakova je postojalo koji su barem njoj bili vidljivi, Evi je bilo jasno da s Kevinom otpočetka nije bilo sve u redu, bilo joj je jasno da moraju razgovarati o Kevinu, ali Franklin koji je stvarno bio ljubav njenog života i koji je morao uvažiti njena upozorenja, rezolutno je odbijao takvu vrstu razgovora.

Na neki način Franklin je, ako ne cijela Amerika, a onda sigurno njezin nezanemariv dio – predstavnik je onog dijela društva koje uporno nije spremno na razgovor o Kevinu. Eva je glas razuma, glasnogovornik onih čiji se glasovi razbijaju o zidine Drugog amandmana. A Kevin… Kevin je ono što dobiješ kada uporno okrećeš glavu i na taj način kreiraš društvo nasilja.

Jeziv je i u isto vrijeme bizaran detalj što su inicijali ubojice iz romana Moramo razgovarati o Kevinu i stvarnog ubojice iz OŠ Vladislav Ribnikar isti. Kevin je sve pomno i dugo planirao, točno je znao da masakr mora počiniti prije nego navrši šesnaest godina – što pravno gledano znači da za počinjeni zločin po tom i tom zakonu u toj i toj saveznoj državi ne može dobiti više od pet godina zatvora. Ubojica iz Ribnikara nije navršio četrnaest godina, što, opet, po tom i tom zakonu znači da nije ni stariji maloljetnik i po riječima pravnika jedino što se može jest zadržati ga neko vrijeme na promatranju u odgovarajućoj ustanovi. Ne želim reći, niti ići toliko daleko i tvrditi da je i beogradski ubojica poput Kevina proučavao zakone i paragrafe, jer za takvo što nisam čuo nikakve dokaze (neprovjerenih informacija i naklapanja ima), međutim jedno pitanje se uvijek ponavlja – zašto?

Postoji li uopće pravi odgovor ili mnoštvo njih? Bismo li ga uopće prepoznali da ga čujemo? Ne znam, o kakvoj god teškoj patologiji je riječ, ostaje činjenica da smo nekako uspjeli kreirati svijet u kojem je moguće sve. Svijet u kojem je, kako netko reče, bezosjećajnost postala osjećajnost našeg vremena, a nasilje - normalna pojava, nešto što se čak besramno i promovira.

Možda nije sve izgubljeno, za početak netko bi morao poslušati sve one koji uporno govore i upozoravaju – moramo razgovarati o Kevinu. Ne moramo šutke slijegati ramenima i trpjeti uvjeravajući sami sebe da je, eto, sad tako i tu se ne može ništa. Naravno da se može, kad u jednom nezamislivo tragičnom trenutku svi napokon shvatimo da je slon u prostoriji, morali bismo razgovarati o tome.

Zlo, mislim, ne možeš do kraja shvatiti, ali mu isto tako ne moraš držati ljestve, stvarati uvjete da se razvija, buja. Moramo ili bismo morali moći razgovarati o nasilju među mladima i na svim razinama gdje se ono javlja, o korijenima tog nasilja, razvijati empatiju, a ne bezosjećajnost, ali ne prigodno već razgovarati toliko dugo dok sve drugo ne stane. Od tog razgovora i onoga što se može izroditi iz njega ovisi ne nešto, već faktički sve.

Probali smo šutjeti i ignorirati, nije dobro ispalo. Sad moramo razgovarati o Kevinu. Nema druge.

F.B., 26. svibnja 2023., Zagreb

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
20.12.2024.

Márquez na Netflixu!

Uprizorenje 'Sto godina samoće' na Netflixu možemo shvatiti i kao luksuzno opremljene specijalne audiovizualne dodatke za tvrdokorne fanove knjige.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
06.12.2024.

Gombrowiczev Dnevnik (2)

Gombrowicz se igra, provocira, skriva se, razotkriva, propituje, razmišlja i tjera druge na razmišljanje, napadi ga zabavljaju, a tapšanje po ramenima i hvalospjevi navode na oprez.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
22.11.2024.

Gombrowiczev Dnevnik (1)

Od prvih dnevničkih zapisa koje objavljuje u Kulturi bilo je jasno s kakvim će novim formatom književnog Don Quijotea brojno čitateljstvo emigrantskog literatur-mjesečnika imati posla.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
08.11.2024.

Hodanje je d(r)uga priča

Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
25.10.2024.

Dvadesetminutni tečaj kreativnog pisanja!

Morate pisati, svaki dan, i morate čitati, također svakodnevno, reći će vam voditeljica ili voditelj radionice kreativnog pisanja, a vi ćete istog trenutka pomisliti: No shit, Sherlock...

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
11.10.2024.

Nobel: Pisci na koljenima, spisateljice smanjile na 102:18!

Akademija je, dakle, za stotinu dvadeset i tri godine pronašla, prepoznala osamnaest književnica vrijednih po mnogima najvrjednije književne nagrade ever!

Piše: F. B.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu