Za otprilike tri i pol mjeseca, 15. srpnja, navršit će se točno dvadeset godina od prerane smrti Roberta Bolaña (1953. -2003.), zasigurno jednog od najznačajnijih predstavnika latinoameričke književnosti svog vremena. Da je živ 28. travnja proslavio bi sedamdeseti rođendan ovog proljeća i samo književni bogovi s kojima je teško, zapravo nemoguće, uspostaviti komunikaciju, možda znaju kako bi njegov književni opus izgledao da je ostao s nama. Premda je još u ranoj mladosti, za boravka u Meksiku, bio poznat u ondašnjim literarnim, ponajviše pjesničkim krugovima, svjetsku književnu slavu dosegnut će tek poslije smrti.
Ljudi diljem planeta i danas otkrivaju Bolaña, to je proces koji traje, no svi koji su ga već otkrili točno znaju kada se to otprilike dogodilo i koja je bila prva njegova knjiga koju su pročitali. Prosječan hrvatski knjigoljubac, primjerice, upoznao je, otkrio Bolaña prije petnaestak godina, a knjiga je bila Čileanski nokturno u izdanju AGM-a i prijevodu Željke Somun, kratki roman originalno objavljen 2000. To je bio prvi kamenčić, a uskoro je uslijedila lavina prijevoda kod nas i u regiji. Početak prave bolañomanije kod nas počinje u trenutku kada Vuković & Runjić 2010. objavljuju Divlje detektive – jedan od dva njegova najpoznatija romana (drugi je, naravno, kultni tisuću-i-nešto-stranični 2666).
Roberto Bolaño bio je pjesnik, a prozu je počeo pisati i objavljivati tek koncem osamdesetih ili početkom devedesetih i to iz praktičnih razloga – postao je otac i na neki način htio je ostaviti nešto djeci, a od poezije, kolikogod ona bila dobra i važna, čovjek se malo gdje u svijetu može obogatiti. Proza je ipak probitačnija, iako je, kako kaže netko od brojnih likova u Divljim detektivima, u usporedbi s poezijom – gotovo vulgarna. To je samo jedan od brojnih paradoksa u životu Roberta Bolaña – pjesnik i zaljubljenik u poeziju koji je tek u četrdesetima ozbiljno počeo pisati prozu i s njom dosegnuo književnu besmrtnost. Drugi paradoks, a kojega je davnih dana pišući o Čileanskom nokturnu, spomenuo i naš Neven Svilar jest taj da je Bolaño – danas jedan od najpoznatijih čileanskih književnika – malo toga, skoro pa ništa, napisao u svojoj domovini koju je napustio kao petnaestogodišnjak. U dobi od dvadeset godina vratio se u želji da doprinese borbi protiv brutalnog Pinochetovog režima. Bilo je to vrijeme sumraka, progona i političkih ubojstava, tisuće ljudi pobijeni su i nestali. Bolaño je utamničen, a samo pukim slučajem uspio se izvući i sačuvati glavu – navodno su među stražarima bila i dvojica njegovih školskih kolega koji su mu pomogli.
No, vratimo se njegovim knjigama. Poslije kratkog zastoja s prijevodima Bolañovih djela, priča se nastavlja 2022. i ove 2023. u Edicijama Božičević. U razmaku od par mjeseci izlaze još dva kratka romana: Amulet (1999) u prijevodu Marte Tomić i Udaljena zvijezda (1996) u prijevodu Ele Varošanec Krsnik.
U književnom svemiru Roberta Bolaña likovi slobodno cirkuliraju, prolaze kroz zidove, iz jednog romana ili priče s lakoćom se sele u neko drugo djelo gdje će ih možda čekati važnija uloga. Urugvajsku pjesnikinju i 'majku meksičke poezije' Auxilio Lacouture susrećemo u Divljim detektivima odakle se voljom autora preselila u Amulet i to kao glavna junakinja i pripovjedačica. U prepoznatljivom suludom Bolañovom ritmu nižu se prizori iz svijeta mladih meksičkih i drugih latinoameričkih pjesnika koji unutar jednog od najvećih gradova svijeta, glavnog meksičkog grada, imaju svoj prostor, teritorij kojemu je teško ili nemoguće odrediti granice. Auxilio je u ovom svijetu i majka i služavka, i prijateljica i anđeo čuvar, gotovo nestvaran lik, kroničarka i svjedok na kojega možete računati, ruka koja će vam dodati bodež kada, poput mladog čileanskog pjesnika Artura Belana (Bolañov alter-ego), u gluho doba noći prijeđete granice koje ne biste trebali prelaziti.
U Udaljenoj zvijezdi susrećemo čudovište, pjesnika, multimedijalnog umjetnika, svirepog ubojicu s bezbroj imena. Da, i njega smo već susreli i to u posljednjem poglavlju, posljednjem portretu romana Nacistička književnost u Americi. Ondje je koristio imena Carlos R. Hoffman i Emilio Stevens, a u Udaljenoj zvijezdi uskrsnut će kao Carlos Wieder tj. Alberto Ruiz-Tagle. Udaljena zvijezda na neki način je i višegodišnja potjera za zločincem koji je nestao s lica zemlje i nije moguće ući mu u trag tek tako. Tragovi koje ostavlja nalaze se samo na mjestima gdje ih iskusan pjesnik može pronaći i dešifrirati – po opskurnim časopisima i fanzinima koje uređuju jednako opskurni likovi, neonacisti, štovatelji sotone, zaljubljenici u okultno, uglavnom više-manje poremećeni likovi koji žive i djeluju u svom svijetu.
Pripovjedač ga je upoznao još u mladosti kada su odlazili na radionice poezije u Concepcionu i kada se ovaj predstavljao kao Alberto Ruiz-Tagle. Bolaño je bio majstor u portretiranju one vrste čudovišta, ne-ljudi, kakve na površinu izranjaju samo u najgora i najzloćudnija vremena, a Carlos Wider svakako je jedan najsumračnijih portreta iz te bogate galerije čudovišta koje je u normalnim uvjetima teško razaznati. Ili prepoznati zlo u njima.
Elem, Amulet i Udaljena zvijezda nastavak su i, nadamo se, novi početak književnog života Roberta Bolaña na našem, domaćem terenu. Njegov literarni svemir još uvijek nije dokraja istražen, preveden i prezentiran – ima još toliko toga (među ostalim očekujemo barem jednu ili dvije opsežne knjige poezije). Gotovo da i nije važno kroz koja će tko vrata ući u čudesni Bolañov svijet, ali evo, putovanje možete početi s Amuletom ili Udaljenom zvijezdom koje najtoplije preporučamo.
BŽV!
F.B., 29. ožujka 2023., Zagreb
Tekst Anamarije Mrkonjić o romanu Vigdis Hjorth nastao u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.