'Max, Mischa & ofenziva Tet': Veliki roman o životu u umjetnosti

Poznati britanski komičar Ricky Gervais u jednom stand up nastupu, spominjući nekoliko ratnih sukoba, za Vijetnamski rat rekao je – najbolji soundtrack. Zvuči, naravno, kao provokacija što komedija najčešće i jest, posebice kod Gervaisa, ali u onome što je rekao itekako ima istine. Američka filmska industrija proizvela je svu silu filmova inspiriranih ratom u Vijetnamu, npr. Kubrickov Full Metal Jacket, Coppolina Apokalipsa, Ciminov Lovac na jelene, De Palmin Žrtve rata, Stoneovi Vod i Rođen četvrtog srpnja, pa i Formanov mjuzikl Kosa (čijih posljednjih 7-8 minuta vjerojatno spada u antologiju najsnažnijih filmskih završetaka onog doba) – spomenimo samo par najpoznatijih, i svi oni u suštini su duboko antiratni. Poruka je, više-manje, jasna – rat razara pojedinca i društvo i godinama poslije završetka, posljedice su strašne i nesagledive, no ratovi, kao što vidimo, nisu utihnuli, jer osim užasa jednima, uvijek donosi enormnu zaradu drugima, pa tako svaka generacija Amerikanaca ima svoj rat.

Vijetnamski rat podijelio je društvo, izrastao je antiratni pokret s kojim je represivni aparat imao pune ruke posla, a uz sve to bilo je to i razdoblje krcato nevjerojatnom glazbom što je kulminiralo čuvenim trodnevnim Woodstock festivalom održanim sredinom kolovoza 1969. na imanju izvjesnog Maxa Yasgura u saveznoj državi New York. Par stotina tisuća ljudi imalo je priliku vidjeti i čuti Janis Joplin, Hendrixa, Joan Baez, Santanu, Canned Heat, The Who, Grateful Dead, Creedence, Jefferson Airplane, Joea Cockera, Ten Years After, The Band i mnoge druge. Bio je to jedan od najvećih glazbenih događaja s jasnim, nedvosmislenim antiratnim porukama, a duh šezdesetih i Woodstocka itekako se osjetio i u Vijetnamu, tj. u gore navedenim filmovima. S te strane gledano, Gervais je bio u pravu – Vijetnamski rat uistinu je imao daleko najbolji soundtrack.

Dobro, ali kakve sve ovo ima veze s romanom Max, Mischa & ofenziva Tet norveškog autora Johana Harstada i kakve veze ima Coppolina Apokalipsa i Vijetnamski rat s glavnim likom i pripovjedačem Maxom Hansenom koji je 1990., s trinaest godina na grbačici morao ostaviti rodni Stavanger i najbolje prijatelje, te odseliti preko Velike bare? Odgovor bi bio – ima svake moguće veze, jer, kao prvo, mnoge naše fascinacije iz djetinjstva ne odumiru, već nas uporno prate kroz život baš kao što je Apokalipsa koju je Max prvi put pogledao kao dijete, ostala uz njega i u dobi kada je već bio afirmirani kazališni režiser i producent, i drugo – postoje fascinacije koje naslijedimo od starijih, roditelja, starije sestre, stričeva, baka i djedova.

Jednog Norvežanina rođenog 1977. s ratom u Vijetnamu samo na prvi pogled ne bi trebalo ništa povezivati, ali osim Coppoline Apokalipse, njega – Maxa, s tim dalekim i tragičnim sukobom povezivala su još dva važna detalja iz obiteljske povijesti. Njegovi roditelji bili su među onim mladim Norvežanima koji su prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu, a uz to su bili i komunisti, i to ne samo simpatizeri, već i aktivni članovi KP Norveške. Za drugi detalj iz obiteljske povijesti Max je doznao tek poslije, kada su već živjeli na Long Islandu – stric Ove, točnije Owen, zbog glazbe, jazza, koncem šezdesetih odselio je u Ameriku i da bi došao do državljanstva prijavio se u vojni odsjek i otišao u Vijetnam gdje je rat ulazio u svoju posljednju dramatičnu fazu. Ove je postao Owen i prestao komunicirati s ostatkom obitelji što je, nekako najdublje, pogodilo njegovog mlađeg brata, Maxovog oca koji će dvadesetak godina poslije iz posve drugih razloga također ostaviti Stavanger i odseliti u Ameriku.

Svatko ima svoje razloge da napusti jedno mjesto i trajno ga zamijeni drugim, a djeca, pa tako i Max i njegova sestra Ulrikke (ime je dobila po čuvenoj pripadnici i suosnivačici RAF-a ili skupine Baader-Meinhof, samo što su Maxovoj starijoj sestri dodali još jedno K), ne mogu birati, već moraju slijediti roditelje. Norveškoj i Stavangeru išlo je više nego dobro, procvale su naftne bušotine i platforme, ali bivši komunisti – Maxovi roditelji, nisu bili dio te unosne naftne priče. Maxov otac bio je pilot i budućnost je u jednom trenutku vidio s druge strane Atlantika, u American Airlinesu.  
Tako je Max protiv svoje volje postao Amerikanac. Svoje neslaganje s roditeljskim manevrima i silno ogorčenje u početku je pokazao tako što nije htio ni izaći iz nove kuće, a kamoli upoznati kojeg vršnjaka. Ipak, kad je počela školska godina, sve se promijenilo – upoznao je Mordecaija, a zbližila ih je Apokalipsa i činjenica da su obojica sve dijaloge Coppolinog filmskog epa znali napamet.

Vijetnamski rat, čuvena ofenziva Tet i Coppolino uprizorenje ratnog ludila jedna su od niti koja se provlači kroz Harstadov roman težak 900 i nešto stranica.

Druga je umjetnost, točnije – kazalište, slikarstvo i glazba. Premda nema prigovora na naslov romana, isti se mirne duše mogao zvati i – Max, Mischa, Mordecai & ofenziva Tet. Na ovaj ili onaj način, Mordecai je zasigurno jedna od najvažnijih figura u Maxovom životu. Osim što se pojavio u vrlo stresnom razdoblju za Maxa i postao mu najbolji prijatelj, zajedno su u srednjoj školi pristupili dramskoj skupini gdje su se vođeni rukom profesora Wohlmana zaljubili u kazalište. Mordecai je bio onaj koji je Maxa upoznao s Mischom, kanadskom slikaricom (poljskih korijena) u usponu, osobom bez koje on, Max, teško može zamisliti život.

Vrlo opušteno, bez pretencioznosti, Harstad (koji je, među ostalim, i dramatičar) nam širom otvara vrata kazališta, vodi nas kroz produkcije Maxovih sedam kazališnih komada koji su i svojevrsni markeri, važne postaje na putu, profesionalnom i privatnom. S druge strane, jednako nenametljivo autor nas vodi kroz sve faze Mischinog slikarstva u kojemu se zrcale i različite faze njezinog života. Značajan prostor zauzima i Owenova nikad ugasla želja da se iskaže kao jazz pijanist, san koji je umirao, pa se opet uzdizao iz pepela. Sve je Owen mogao odbaciti, ime, domovinu, obitelj, ali ne i glazbu – i to je sigurno jedna od najdirljivijih priča u cijelom romanu.

Dominantno, Max, Mischa & ofenziva Tet veliki je roman o životu u umjetnosti, no ne možemo zanemariti i treću važnu nit – izmještenost. Max je odlukom roditelja morao napustiti rodni Stavanger što je za jednog trinaestogodišnjaka uistinu big deal, prava drama koja ne prolazi samo tako. Oni koji su iz bilo kojih razloga prisiljeni napustiti rodni grad, zemlju, dom u kojem su odrastali bivaju suočeni s pitanjem – Koliko dugo možeš izbivati prije nego što bude prekasno da se vratiš kući?

Kroz sudbine Owena i Maxa da se naslutiti da je sudbina (e)migranta ostati trajno u međuprostoru, u raskoraku, u tranziciji između onoga što je bilo i onoga što jest, između uspomena što polako blijede i stvarnosti koja te okružuje, između onog starog doma, kuće i situacije u kojoj tek treba pronaći nešto što bi mogao nazvati, doživjeti domom, sigurnim utočištem, a ta potraga može potrajati toliko dugo da je u jednom trenutku više i nisi svjestan.

Johan Harstad rudario je na ovom rukopisu dobrih šest ili sedam godina (iz režije mi javljaju kako ne mogu naći točan podatak) i izrudario zlatnu žilu. Max, Mischa & ofenziva Tet sveti je gral za kojim su tragali i tragaju mnogi filmski, ali i stvarni američki pisci – to je veliki američki roman u režiji jednog Norvežanina. Možda to, kad bolje pogledaš, i nije veliko čudo – uzmimo samo američku kinematografiju, stvarali su je doseljenici iz Europe i ostatka svijeta. Harstad živi u Oslu i premda ovaj roman nije autofikcija, i on je kao i mnogi gledao Coppolinu Apokalipsu i bio njome fasciniran, njegovi roditelji pripadali su generaciji koja je prosvjedovala protiv rata u Vijetnamu. Sve ostalo bila je stvar strpljenja i umješnosti da se pronađe istina koje, kako i sam autor kaže, u fikciji često ima više nego u stvarnom životu.

O neponovljivoj Shelley Duvall koju je jednog lijepog dana pronašao Robert Altman dok je u Texasu prodavala slike svog dečka i ponudio joj glavnu ulogu u filmu Brewster McCloud, i koja krasi naslovnicu ovog romana nisam ništa rekao, to je još jedna nit, ona koju ćete sami otkriti.

Prevoditeljica Anja Majnarić još jednom je odradila vrhunski posao u stalnim nastojanjima da nadmaši samu sebe i ne zovemo je (u Booksi) bez vraga Viktorijom Šantić skandinavistike – baš kao što i Viktoriju Šantić zovemo Anjom Majnarić hungaristike.  

Debela i srdačna preporuka za Harstadov roman!

F.B., 19. srpnja 2023., Zagreb