Petšest pitanja za Asju Bakić

Razgovarali smo s bosansko-hrvatskom književnicom Asjom Bakić povodom izlaska e-izdanja njezinog prvijenca, zbirke pjesama Može i kaktus, samo neka bode koja je prvi put objavljena 2009. godine. Zbirka je objavljena na Besplatnim elektroničkim knjigama u sklopu ženskog pjesničkog bloka. Ova zbirka poezije istražuje teme identiteta, ženskosti i svakodnevnih izazova iz oštre i često ironično-humorne perspektive. Osim poezije, Asja Bakić je također autorica zbirki kratkih priča Mars i Sladostrašće te knjige eseja Dođi, sjest ću ti na lice. Aktivna je u feminističkim krugovima i jedna je od osnivačica portala za feminističko čitanje popularne kulture Muf. S Asjom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Više o ženskom pjesničkom bloku pronađite na linku, a narednih tjedana slijede intervjui s drugim pjesnikinjama čije su zbirke objavljene u sklopu bloka!

Može i kaktus, samo neka bode tvoja je prva knjiga, a ujedno i jedina knjiga poezije. Je li poezija bila samo početničko hvatanje daha za dulje, prozne forme? Pišeš li još uvijek poeziju?

Poezija zauzima centralno mjesto u mom životu i proza je nikad neće detronizirati. Najvažnije mi je čitati poeziju, a s pisanjem stihova uvijek pazim jer pjesnička hiperprodukcija često oduzima poeziji snagu. Naravno da poeziju i dalje pišem, ali ne žurim da je po svaku cijenu objavim. Trenutno imam 40 novih pjesama kojima sam zadovoljna. Imam i radni naslov zbirke, ali sigurno će mi trebati neko vrijeme da je zaokružim. Uostalom, čovjek može napisati svega par pjesama u životu i svejedno biti pjesnik. Ukoričene zbirke nisu nikakvo mjerilo. Sam čin pisanja puno je važniji.

Već u toj prvoj knjizi jasno si naznačila svoja politička i feministička polazišta, a u sljedećim proznim i esejističkim dodatno si ih pojasnila i razjasnila. Može li autorica/autor, čak i onda kada nije tako izravna/an kao ti, uopće prikriti ta svoja polazišta i svjetonazor naslagama teksta?

Naravno da ne može. Politika u tekstu ne mora biti eksplicitna da bi bila politika. Prešućivanje također puno toga govori. Osim teksta tu su još i kontekst i podtekst. Čitatelji:ce nisu glupe. Znamo svi odlično koga čitamo i zašto. Jedine osobe koje se pretvaraju da su apolitične su osobe koje promoviraju politički suspektne ideje. Nisu tu u pitanju samo autori:ce, već i ostale radnic:e u kulturi. Odličan primjer su lektori:ce koje često kroatiziraju jezik a da to pisci od njih nisu tražili. To jezično osiromašivanje književnosti također je prikriveni politički čin.

Lirski subjekt u zbirci zauzima ironičan i samoironičan stav kada govori o sebi i svijetu koji ga okružuje. Je li ta bodlja u glasu lirskoga subjekta oružje za obranu ili za napad? Protiv koga ili čega se bori? Bori li se uopće?

Kaktus sam davno objavila i mislim da sam u trenutku u kojem sam te pjesme pisala bila istovremeno melankolična i vrlo žovijalna osoba. Ne treba zanemariti ni bosanskohercegovačko društvo u kojem je svaki neugodan razgovor sveden na pošalicu. Šala je bila politički instrument. Nije tu u pitanju nikakva psihološka obrana od strašnog, bodljikavog svijeta, niti je lirski subjekt – kaktus. Ja sam tad šalama rješavala važna životna pitanja, čak i kad smijeh nije bio posve primjerena reakcija.

U književnosti se humor tolerirao i najčešće se mogao pronaći u dječjoj poeziji. Ti si duhovitost i humor, pa i onaj crni, provukla od naslova pa do kraja zbirke. Nedostaje li nam humor u ozbiljnoj suvremenoj poeziji?

Poezija ne mora biti humoristična da bi bila zabavna, ali humor je vrlo efektan kontrapunkt ljudskoj tragediji. Kad želimo reći nešto tužno, smijeh pomogne da crnilo bolje dođe do izražaja. Ne volim kad pjesnici zanemaruju kontradiktornost ljudskog života i iskustva te pišu monotono o stvarima koje to uopće nisu. Oni koji ne znaju istovremeno pogoditi više različitih nota, uskladiti više različitih motiva – loši su pjesnici. Takve osobe ne čitam. Nije problem, dakle, nedostatak humora, već nedostatak smisla za poeziju općenito.

U svojoj poeziji nisi bježala ni od politike ni od erotike. Koliko su te dvije teme povezane, odnosno suprotstavljene?

Zašto bih bježala od ključnih tema? Seks i politika sastavni su dio mog života. Kako bih mogla pisati sveobuhvatno, ako bih isključivala tako važan dio svakodnevnice, i to ne samo moje? Sve je u pisanju povezano: seks gradi tekst, a politika ga ruši.

Prošlo je petnaest godina od tiskanog izdanja zbirke. Što očekuješ od novoga elektroničkog izdanja zbirke na Besplatnim elektroničkim knjigama?

Ideja lako dostupne knjige uvijek mi je bila važna. Nikad nisam bila pobornica ekskluzivnosti. Imponira mi da tekst bude vidljiv što većem broju ljudi, što je dulje moguće, a važno mi je i da djelo ne bude zaboravljeno samo zato što ga je napisala pjesnikinja, a ne pjesnik. Taj zaborav je, nažalost, naša realnost. Do knjiga se dolazi lako samo kada knjiga ima, a knjiga ima samo ako netko održava grobno mjesto. U hrvatskoj književnosti smrt autorice je apsolutna, a smrt autora samo simbolična. Očekujem, dakle, lovorike umjesto krizantema.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.