Petšest pitanja za Stipu Grgasa

Na portalu Besplatne elektroničke knjige ovih je dana, nakon ženskog, objavljen i muški pjesnički blok. Tim povodom Davor Ivankovac razgovarao je sa Stipom Grgasom, čija je zbirka poezije Zablaće dobila svoje e-izdanje.

Stipe Grgas (1951.) svoj je akademski vijek i znanstveni rad posvetio angloameričkoj kulturi i književnosti objavivši na tu temu više desetaka članaka i knjiga. Poezijom se javio, mogli bismo reći, neočekivano, ali očekivano, „tek“ 2019. godine, spomenutom knjigom Zablaće, nakon koje je godine 2023. uslijedila i knjiga Geografije srca. Poezija Stipe Grgasa naslanja se podjednako na irsko-američka pjesnička iskustva i poetike 20. stoljeća, kao i na ona hrvatska, generacijski obilježena bitničkim lutalaštvom, paradoksalnom nepripadnošću i ukorijenjenošću, neogzistencijalizmom i narativnošću. Ovako opisana, olako bi se mogla okarakterizirati kao „već viđena“; no kao i svaka dobra poezija, zbirka Zablaće viđena je onoliko koliko je uklopiva u dominantne poetičke pravce proteklih desetljeća, a unikatna onoliko koliko je autor u nju uspio utisnuti sebe i vlastitog životnog iskustva. Sam naslov Zablaće, što je toponim iz šibenskog kraja, sugerira nam da je poetizacija osobnog iskustva prevagnula nad akumuliranim akademskim znanjem.

U uvodu sam iznio možda zbunjujuću tvrdnju da je pojava vaše poezije „neočekivana, ali očekivana“; slijedio sam misao, ili više osjećaj negoli misao, da je nakon znanstvene karijere posvećene književnosti i kulturi nakupljeno znanje toliko da samo čeka ne bi li se „prelilo“ u nove forme i našlo nove mogućnosti izraza. Čitatelju bi to moglo biti (ugodno) iznenađenje, a vama? Kako ste počeli s poezijom i još bolje, kada? Je li vas zatekla ili je to bio proces koji je trajao i s kojim ste mogli iznenaditi još jedino čitatelja/kritičara?  

Ja ne mogu procijeniti da li je promatraču sa strane pojava zbirke očekivana ili ne. Ja ju nisam čekao nego se ona naprosto dogodila. I ona se dogodila ne zbog nekakvog prelijevanja nakupljenog znanja za trajanja znanstvene karijere. Naprotiv. Vremenom je povjerenje u disciplinarno znanje slabilo, kritičnost koju je poučavalo okrenula se prema samom znanju i onome što ono pretendira postići. U toj praznini, u tom osjećaju iscrpljenosti uvriježenih tumačenja poezija je poprimala sve veći značaj. Naravno, nisam počeo pisati iz ničega. Cijeli sam život ne samo čitao nego, s manjim ili većim intenzitetom, pisao nešto kao poeziju. Veći dio toga je uništeno. Zbirka Zablaće nastaje kada sam pomislio da bi se nešto moglo sačuvati. Međutim takvu procjenu nećemo temeljiti na subjektivnom sudu, nužno tražite potvrdu izvana da u onome što pišete ima neke vrijednosti, da bi moglo biti zanimljivo nekom čitatelju. Uvijek ću podcrtati da je moj prijatelj Miroslav Mićanović odigrao presudnu ulogu u nagovoru da se ustraje na projektu pisanja zbirke. Branko Čegec je procijenio da bi se rukopis mogao tiskati, a evo vi mu dajete digitalni oblik. Sve me to na trenutke iznenadilo.

Uslijedila je zbirka Geografije srca, što znači da Zablaće nije bilo slučaj, pjesnički „incident“ unutar vašeg bogatog opusa. Pretpostavljam da možemo očekivati novu poeziju, a možda i prozu?

Prva zbirka je zaokružila iskustvo mjesta u naslovu. Bolje rečeno, nisam više osjećao potrebu da o njemu pišem. Ono što je ostalo je važnost prostora, geografska dimenzija životnog iskustva koja je u drugoj zbirci više individualna, i ne nosi u istoj mjeri balast kolektivnog udesa. Za sada ne vidim neki nastavak pisanja poezije, presušilo je. Življenje prati poezija, ali ne osjećam prinudu da to stavim na papir. U zadnje vrijeme ne pišem ni poeziju ni prozu. Ono što me ponajviše zaokuplja jest pitanje smislenosti tog posla, a kada na to pitanje odgovorim, onda odgovor nipošto nije poticajan za pisanje. I ono što sam napisao, taj moj opus, pridonosi inflaciji pisane riječi, inflaciji koje sam s godinama postajao sve svjesniji. Kada postanete svjesni te inflacije, bilo bi pošteno zašutjeti, pogotovo onda kada status umirovljenika ne iziskuje još jedan rad. Međutim pisanje se može pokazati kao neka vrsta bolesti koju je teško izliječiti. Isto vrijedi i za čitanje.

Uz akademsko bavljenje angloameričkom književnošću, svoj obol ste dali i prevođenjem. Među prijevodima istaknuo bih antologiju irske kratke priče Otok gipsanih svetaca. Ono što me zanima, kako se javio vaš interes za angloameričku, a posebice irsku kulturu? Koliko je u irskoj političkoj i kulturnoj povijesti sličnosti s hrvatskim, južnoslavenskim, ili pak užim, dalmatinskim iskustvom, ako takvih sličnosti ima, i jesu li bile presudne za vaš akademski interes?

Nema dvojbe da je moje iseljeničko iskustvo, činjenica da sam u SAD-u živio od 1962. do 1969., pridonijelo interesu za američku kulturu i književnost. Kada sam 2005. iz Zadra došao u Zagrebu na katedru za amerikanistiku, taj je interes dobio svoj institucionalni okvir. Raniji odabir WB Yeatsa kao teme za izradu doktorske disertacije pokazao se sretnim izborom ne samo zbog toga jer sam dubinski ušao u pjesništvo, po meni, najznačajnijeg pjesnika dvadesetog stoljeća, nego sam šireći krugove interesa pobliže upoznao irsku književnost i kulturu. Drugdje sam opisao kako je moj susret s Irskom, zemljom u kojoj nikada nisam bio, nukao na iznalaženje sličnosti ali, moram istaći, i razlika s našim vlastitim iskustvom. Za vrijeme rata, predavao sam pjesništvo irskih „nevolja“, posebice opus Seamusa Heaneya, i u njemu otkrivao paralele s onim što nas je zadesilo devedesetih. U Zadru sam osmislio program irskih studija koji je privukao pozornost studenata, a meni omogućio sustavnije bavljenje kulturom i književnošću Irske. Ako je Irska Hrvatskoj poslužila kao zrcalo, ono je bilo napuklo i kad god bih posegnuo za Irskom kao mogućim objasnidbenim modelom, uvijek sam bio svjestan razlika. Često ih se zanemaruje u identitetskom mahnitanju.

Zbirka Zablaće svojevrsna je poetska povijest vašeg rodnog mjesta, seoceta nedaleko Šibenika, koje je danas, pretpostavljam, u određenoj mjeri „progutano“ gradom i urbanizirano. Jedna od pjesama u zbirci, „Jadran kakav je nekada bio“, ironizira romantiziranu marketinšku sliku nekakve idealne izgubljene prošlosti, koja postoji samo onda kada je se nije osobno iskusilo na vlastitoj koži, dakle na treperavim crno-bijelim snimkama ili starim razglednicama. Kakvo je Zablaće danas, je li se promijenilo do neprepoznatljivosti od vremena vašeg djetinjstva ili je zadržalo taj određeni šarm starine i težačkog života naših predaka (koji je bio sve, samo ne romantičan i lagodan). Živite li danas u Zablaću?

Od odlaska u mirovinu živim u Zablaću. Tako se nekako zatvorio krug pa se katkada zapitam zašto sam uopće odlazio. Što ne znači da ovdje nalazim nešto od rečenog šarma. Zablaće je danas neprepoznatljivo, ono je čak administrativno dio grada. Slično je mnogim mjestima na obali. Bez neke osobite prepoznatljivosti. Ogoljeli izraz dijakronije investicijskih valova. Procesi koji određuju dalmatinsku obalu i ovdje su više nego evidentni. Smještaj na obali, okrenutost moru sa nekadašnjim, danas napuštenim solanama, blatima, geografske su odrednice koje daju elementarne parametre mjesta. U mjeri u kojoj su žitelji sela intervenirali u dani prostor taj je prostor odredio način njihova življenja. Tako je meni dat rukopis koji pokušavam odgonetnuti. To činim kao netko koji uvažava geografiju, uvijek između topofilijskog i topofobičnog odnosa prema okruženju. Uvijek negdje između.

Vaš lirski subjekt njeguje izraziti osjećaj za prostor, kako onaj kojim se kreće, tako i onaj o kojemu govori. S geografijom je „na ti“, mada u svemu tome nema ničega školničkog i frazerskog, govor toga subjekta je spontan, svakodnevan, iskustveni. Lako nas uvlači u svoju lirsku priču, bila ona slika, dojam ili svjedočanstvo (osobno ili iz druge ruke). Takav lirski junak, akademski potkovan i očito načitan, bezdoman, a ipak ukorijenjen, priziva bitničke poetike, među koje možemo ravnopravno smjestiti i Borisa Marunu. Na njega se (između ostalih) više puta i referira, komunicira s njim, njegovim Tekstom. No pojam beata obično vežemo uz američku kulturu; ima li bitništva u irskoj poeziji, vidite li njegove tragove u hrvatskoj i na kraju krajeva, vidite li uopće vlastitu poeziju u tome poetičkom rukavcu ili vam je draže drukčije razmišljati o njoj?

Posve ste u pravu kada upućujete na prostor kao konstantu onoga što sam pokušao u zbirkama, ali i u svom znanstvenom radu. Ja inzistiram na geografiji jer mi se čini da je prostor često puka metafora i da se zanemaruje njegova stvarnosnost. Na vaše pitanje o inim bitničkim poetikama moguće je odgovoriti geografskom diferencijacijom. Naime, ja smatram da su Beat pjesnici američki fenomen i, iako drugdje prepoznajemo slične tehnike, sadržaj bitničke poetike determiniran je američkom kulturom i društvom specifičnog desetljeća, utjecajem glazbe, kontrakulturnim praksama, ali i američkim prostranstvima. Riječ dvije o prostranstvima. Prisjetimo se važnosti romana Na cesti Jacka Kerouaca za Beat generaciju. Uvjeti omogućenja takvog romana su kontinentalna širina i neometana pokretljivost. Ni u irskom ni u hrvatskom iskustvu toga nema. Skučenost i pritega zemlje su ključni za potonja iskustva prostora. Naravno, takvo iskustvo nalazimo i kod Marune i koliko god određene njegove pjesme nose tonalitet i određenu razbarušenost forme bitničke poetike, Maruna je identitetski vezan za svoje lokalno-nacionalno ishodište. Njegove političke preferencije nemaju nikakve sličnosti s bitnicima. Nije na meni da ono što sam napisao stavim u bilo koji rukavac.

Zablaće je, po mom skromnom mišljenju, jedna od kvalitetnijih domaćih zbirki unazad nekoliko godina, što potvrđuju i finala nekolicine nagrada u kojima se našla. Stoga mi je kao uredniku na BEK-u drago da će od sada biti i šire dostupna, kao e-knjiga. Radni vijek ste proveli izučavajući kulture, književnost i studije. Kakvo je vaše mišljenje o sudbini tiskane knjige, hoće li s vremenom sasvim prevladati digitalna izdanja i zašto se na to često gleda kao na nešto tragično i loše? Što očekujete od e-izdanja Zablaća, povećani interes za vaša izdanja ili možda ipak samo fokus na aktualno e-izdanje kao lako i brzo dostupno?

Za mojega radnog vijeka nisam bio dojma da je jenjavala količina tiskanih knjiga. Naprotiv, svjedočio sam inflatornom rastu koji je vremenom postao nepregledan. Međutim, nema sumnje da se nešto događalo s knjigom pa sam i ja često znao žalovati nad njezinom sudbinom. Sada bih kazao da je knjiga okružena određenom aurom koja nas ometa shvatiti da je knjiga tvorevina povijesti i da je moguće zamisliti njezin nestanak unatoč hiperprodukciji. Ili možda upravo zbog te hiperprodukcije. Digitalna izdanja pridonose toj hiperprodukciji. Ja to sagledavam u širem kontekstu koji je zlokobniji od sudbine knjige. Ja malo toga očekujem od svijeta pa jedno e-izdanje u svemu tom nema neku posebnu važnost. Ipak, budući da smo samo ljudi sa svojim slabostima bilo koja valorizacija nečega što smo uradili je dobrodošla.

Više o muškom pjesničkom bloku pronađite na linku, a narednih tjedana slijede intervjui s drugim pjesnicima čije su zbirke objavljene u sklopu bloka! Intervjue s pjesnikinjama čije su zbirke objavljene u sklopu ženskog pjesničkog bloka čitajte na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.