Petšest pitanja za Mariju Skočibušić

Marija Skočibušić, mlada hrvatska pjesnikinja i kritičarka, za svoju zbirku pjesama Kraćenje razlomaka dobila je nagradu Na vrh jezika 2019. godine, još kao sedamnaestogodišnjakinja. Povodom izlaska e-izdanja Kraćenja razlomaka na portalu Besplatne elektroničke knjige s njom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Marko Pogačar, urednik tiskanog izdanja iz 2021. godine, nazvao je zbirku razglednicom iz budućnosti našeg pjesništva, uvodom u njegovu najmlađu generaciju. I zaista, istražujući složenost ljudskih odnosa i osobnih unutarnjih previranja na prijelazu između djetinjstva i punoljetnosti, Marija je ovu zbirku adresirala svima onima koji žele uroniti u svijet suvremene poezije i otkriti glasove koji oblikuju budućnost hrvatske književnosti. Razgovor čitajte u nastavku!

Nagradu za rukopis dobila si kao sedamnaestogodišnjakinja, knjiga je iz tiska izašla nešto kasnije, a pretpostavimo da cijela zbirka nije nastala odjednom preko noći. Bilo je glasova koji su ti spočitavali baš tu mladost, čak i godinama kasnije, potaknuti doduše kritičkim tekstovima. Potencijalna prednost i propulzivnost novoga i svježeg duha/daha pretvorila se u nedostatak. Što misliš, kada je pravo vrijeme za ulazak u književnost i umjetnost? Koliko je tu biološka kategorija uopće bitna? Bi li iz ove vremenske distance, kad već spominjemo vrijeme, ponovila to iskustvo?

I dalje mislim da je potpuno nebitno razglabati o dobi kada se radi o kvaliteti teksta, ali ono o čemu vrijedi govoriti je o tome zašto je toliko teško biti početnica, mlada, još ne sasvim afirmirana spisateljica na književnoj sceni. Osim što književni rad spisateljica nije uspijevao zadovoljiti pravila kanona, ništa manju prepreku ne predstavlja njihova daljnja borba sa silnicama književnog tržišta. Put do vidljivosti i uspjeha mladih spisateljica, u prostoru kojim dominiraju, kako ih Lujo Parežanin super naziva, banalni, retrogradni, seksistički bumeri, uvelike je vezan uz gomilanje poznanstava s cjenjenijim, značajno moćnijim kolegama. Te veze predstavljaju oblik priznanja, donose nadu i veću vjerojatnost za buduće suradnje. U tom se slučaju od spisateljica očekuje da, kao fine i skromne djevojke, na svakoj takvoj mrvici prepoznatosti budu zdušno zahvalne. Iako mislim da moja zbirka ima razne naporne, pomodne i nepromišljene boljke koje me danas iritiraju, drago mi je da ta knjiga svejedno postoji takva kakva je, nespretna, neodlučna, slijepo i naivno zaljubljena u književne trendove. Jedino što bih mijenjala je svoje tadašnje ponašanje. Bila bih manje ukočena, zahvalna i opterećena time što drugi misle o meni, a više glupa, bezobrazna, okej s time što sam balavica.

Kraćenje razlomaka tvoja je prva i za sada jedina knjiga. Jesi li nastavila pisati poeziju? Pripremaš li novu knjigu?

Pišem, trebala bi izaći nagodinu. Ta će biti još nespretnija i neodlučnija.

Povremeno objavljuješ i književne kritike. Koliko je književna scena otvorena i dobronamjerna? Ima li na književnoj sceni mjesta za nove glasove?

Književna scena je uglavnom dno dna. Krcata je ljudima koji obezvrjeđuju rad struke i općenito humanističkog obrazovanja, k tome su i jako pretenciozni, naporni i cringe, opčinjeni sobom i misle da su otkrili toplu vodu. Svi ti bi uglavnom htjeli da ih se diže u nebesa i govori da su nešto najbolje ikad. Kada sam sve to pohvatala, zgadila mi se ideja bilokakvog bavljenja književnosti. Međutim, frustracija mi nije dala mira, znanje se nakupilo, a moja masna i luda ljubav prema tekstu dodatno se ohrabrila i naoružala zahvaljujući odličnoj radionici Kritike HDP, koju vodi izrazito stručan, potkovan, poticajan urednički kolektiv portala. Osim toga, pisanje kritike je okej studentski džeparac (lol). Čuvati integritet struke i teksta bilo bi nemoguće da ne postoje i jednako strasni književni hejteri i hejterice, kao i neki sjajni profesori i profesorice na komparativnoj – vrijedna šačica baš smiješnih, pametnih, talentiranih i opuštenih ljudi, onih koji se ne shvaćaju previše ozbiljno, a misle da i dalje ima smisla truditi se oko književnosti i poticati ideje novih, mlađih generacija.

Zbirka je naslovljena matematičkim pojmom, izrazito je jezično osviještena, tu je i sveprožimajuća svijest o tijelu, o promjenama, ali i društvu koje nas okružuje. Daješ li prednost prirodi ili društvu?

Dajem prednost tekstu.

Nekoliko mi je stranaca, koji ne razumiju hrvatski jezik, reklo kako im je krastavac najsmješnija hrvatska riječ. Ako sam dobro izbrojao, ti u Kraćenju razlomaka čak osam puta spominješ riječ krastavac. Tako si naslovila i jedan pjesnički ciklus u zbirci. Postoji li posebna simbolika ili je u fokusu samo zvučnost te riječi?

Zbirka je prepuna faličnih motiva, a krastavac je jedan od njih. To je mali hint za čitanje, a da bi se pohvatalo što znači, znači li išta uopće, zašto je frekventan, potrebno je zasukati rukave i baciti se na čitanje. Živjela smrt autora!

Čitaš li portal Besplatne elektroničke knjige? Što očekuješ od e-izdanja zbirke Kraćenje razlomaka?

BEK je stvarno super stvar, važno je to što postoji i čini književnost lakše i brže dostupnom. Kopam po njemu još od početka srednje škole, tu sam otkrila i pročitala par knjiga koje su me doista formirale kao čitateljicu. Ne očekujem od e-izdanja ništa posebno, samo mi je kul i neizmjerno drago što ću moći vidjeti Razlomke među drugim meni voljenim, bitnim knjigama.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.