Petšest pitanja za Miroslava Kirina

Povodom e-izdanja zbirke Malešne na portalu Besplatne elektroničke knjige, s Miroslavom Kirinom razgovarao je Tihomir Dunđerović. Malešne su četvrta Kirinova e-knjiga na portalu BEK; do sada je objavljena autofikcionalna proza Album, zbirka poezije Zbiljka te izbor iz poezije Čitanka.

Miroslav Kirin jedan je od najznačajnijih pjesnika suvremene hrvatske književnosti. Njegov opsežni književni i prevoditeljski opus nalik je poetskom albumu raznorodnih oblika, struktura motiva i interesa. Kirin u ovoj zbirci mikrofikcija/mini-eseja/pjesama u prozi obuhvaća i istražuje različite smjerove prostiranja poetskog teksta u kojemu se odražava i moć i nemoć jezika te slojevita povezanost i suodnos vlastitoga autorskog glasa i glasova drugih autora.

Živiš u Zagrebu, no rođen si u Sisku, odrastao u Petrinji, često si u rodnom kraju i nikada nisi raskinuo zavičajne veze. Što ima u tom ba(ba)nijskom tlu, u tim vodama, šumama ili zraku da je iznjedrio toliko dobrih pjesnika, književnika, glazbenih i likovnih umjetnika? Kako objašnjavaš značajnu koncentraciju umjetnika na relativno malom prostoru? Je li riječ o podzemnim vodama, trusnom tlu, industrijskoj revoluciji, onečišćenju zraka i devastirajućoj privatizaciji i propadanju ili o opasnom životu na nestabilnoj i poroznoj granici?

Vjerojatno je riječ o svim tim čimbenicima. Djelomice si i sam objasnio moguće uzročnike, a osobito kad si spomenuo „opasni život na nestabilnoj i poroznoj granici“ – u tom opisu prepoznajem i posljednji rat iz 1990-ih. Damir Karakaš je jednom izrazio čuđenje što s tako malog prostora potječu toliki pisci i pritom se upitao kakvu to vodu mi pijemo da proizvodimo tako dobru književnost. Duhovito je to što je rekao, no on je možda htio poručiti kako mi „pijemo“ svoj prostor, svoje „crno mlijeko zore“ (Celan) pa onda taj prostor urasta u nas i produbljuje naše biće, čak i onda kad smo već daleko od svog zavičaja, i prostorno i mentalno. Možda je odgovor i u tome što su mnoge razvijenije sredine ujedno kulturno-identitetski artikuliranije pa ne vape da se na tome neprestano radi. Banijski prostor nikad nije doživio svoj trenutak sreće i neke dovršenosti u društvenom, političkom ili kulturnom smislu. Taj prostor je nedorečen i nedoreciv i traži da se u njega neprestano upisuje, da se ostavljaju tragovi, da ga se tumači, (pre)vrednuje i tako čini živim. Otud ta kreativna energija i poriv za stvaranjem. No isto tako, svjedoci smo od davnina kako taj prostor ne uspijeva zadržati svoje stvaraoce pa oni migriraju prema središtima ekonomske, političke i kulturne moći. No i ondje, u tim novima središtima, nije se moglo ne osvrnuti se na zavičaj. On je trajno upisan u svakoga onoga tko se tu rodio ili ga je taj prostor bar rubno dodirnuo. On je nezamisliv bez pjesnika i prozaika kao što su Ulderiko Donadini, braća Micić, Kamilo Križanić, Ivo Kozarčanin, Milivoj Cvetnić, Josip Sever, Jelena Buinac, Josip Stanić Stanios, Miloš Kordić, Slavko Jendričko, Nikola Vujčić, Tea Benčić Rimay, Ana Brnardić, Siniša Matasović, Monika Herceg, Slavko Kolar, Dragan Božić, Ludwig Bauer, Boris Vrga, Bogdan Arnautović, Slađana Bukovac, Tatjana Gromača i mnogi drugi. Dok ovo pišem prisjećam se petrinjskog potresa 29.12.2020. godine, koji je potaknuo mene i kolegu i prijatelja Borisa Vrgu da se još jednom osvrnemo na taj često marginalizirani prostor, a rezultat tog promišljanja bila je Banijska književna antologija (2021).

Dobitnik si gotovo svih važnijih književnih nagrada, od ulaznog Gorana za mlade pjesnike, nagrade Jutarnjeg lista, Frana Galovića, Kvirina do Goranovog vijenca za cjelokupan pjesnički opus i doprinos hrvatskoj književnosti, a bio si dugogodišnji član odbora i komisija koje su drugima piscima dodjeljivale nagrade. Koliko su te nagrade bitne za književni život i same književnike? Što misliš ima li dovoljno nagrada ili bi ih trebalo biti više?

Kako sam i ja zakoračio u književnost zahvaljujući nagradi Goran za mlade pjesnike, mogu potvrditi koliko su književne nagrade važne, osobito za mlade pjesnike, kojima uvijek treba društvena potvrda vrijednosti njihova književnog stvaranja. Osobito to vrijedi za nagradu Goranova proljeća zato što iza nje stoji duga i ničim kompromitirana tradicija pa se u tu nagradu jednostavno vjeruje, što nažalost i nije tako čest slučaj s drugim nagradama. Ima i takvih koje nastaju i razvijaju se pod kapom različitih interesnih sfera, koje mogu imati ideološki, klanovski ili tržišni karakter. Ove potonje karakterizira velika medijska vidljivost pa čak i glamur te raznorazne kontroverze. Riječ je uglavnom o nagradama za prozna djela, osobito za roman, jer on i dalje dominira književnim tržištem, a ujedno je i književna vrsta u kojoj se sažimaju mnoge silnice suvremenih društvenih previranja pa otud i stalni interes kapitala vezanog uz kulturnu proizvodnju. Što se tiče poezije, njezin se interes manifestira u mikrostrukturama koje teže intimizaciji iskustva a koja nije nužno hermetična u odnosu na čitaoca, no nikad ne apelira na mnoštvenost pa tako gubi tu društvenu uzbudljivost, a time i vidljivost. Ipak, upravo ta mogućnost egzistiranja na rubu vidljivosti i rubu društva otvara prostor pjesničkoj slobodi, a to je njezina najveća vrijednost – neprestano propitivanje granica slobode. S obzirom na rečeno, smatram da nam ne treba više nagrada, ali možda treba više poštenja u provođenju procesa nagrađivanja. Treba se držati zacrtanih kriterija, a ne podlijegati svojevrsnoj „dogovornoj ekonomiji“. Ipak, lijepo je da se 2024. godine pojavila nagrada za poeziju koja nosi ime Tonka Maroevića, a osnivač je Hrvatski P.E.N. centar. Slično se može reći i za Nagradu Joža Horvat (osnivač Hrvatsko društvo pisaca) kojom se napokon priznaje i nagrađuje putopisni žanr.

Pored spisateljskog rada baviš se i prevođenjem, prevodio si između ostalih i značajne knjige Paula Austera, Anne Carson i Wanga Jiaxina. Što je teže, pisati vlastiti tekst ili dobro prenijeti tuđi jezik, stil, atmosferu?

Za razliku od vlastita teksta, za koji se nikad ne znamo kad će se i hoće li se uopće pojaviti, tekst što ga prevodimo je pred nama, u svojoj punoj materijalnosti, ali i sa skrivenim tijelom punim iznenađenja. Gledamo ga (i, što je otegotna okolnost – on gleda nas) u nastojanju da pronađemo vrata kako bismo ušli u njega i postali jedno s njim. Svjesni smo kako je riječ o dugom i neizvjesnom putu, no što je ta neizvjesnost veća, uzbudljiviji je rad, ma koliko bio iscrpljujući i katkad dovodio do osjećaja bezizlaznosti. Kada govori o prevođenju – a njezino cijelo djelo je posveta različitim oblicima prevođenja – Anne Carson govori o dvije vrste tišine: fizičkoj i metafizičkoj tišini. Prva predstavlja stvarnu prazninu u tekstu, kao u slučaju Sapfinih fragmenata (koje je Carson sjajno prevela i još bolje grafički predstavila pomoću uglatih zagrada koje predstavljaju izgubljene riječi pjesama), a druga onu točku poznatu svakom prevoditelju, kada se jezik jednog književnog djela opire tome da ga se vjerodostojno prevede u drugi. Prevoditelj mora dobro poznavati jezik s kojega prevodi, ali ono što je možda još važnije, u svome se jeziku mora osjećati doma, i taj osjećaj mora imati i čitatelj, kome se ne bi trebalo činiti kako čita prijevod – i on se u prevedenom tekstu mora osjećati doma. Konačno, prevođenje uvijek hrani pisca, brine se o njegovu nastajućem djelu, ukazuje mu na mogućnosti pisanja kojih nije bio svjestan. To mi se dogodilo s Austerom, čije je prozno djelo „preformatiralo“ moj pjesnički izričaj i u stilskom i tematskom pogledu. Slično je bilo i s Anne Carson i nekim drugim piscima, htio to priznati ili ne. Uostalom, svaki nas pisac mijenja, čitanjem ili prevođenjem, nije bitno, i dobro je sve dok to dopuštamo, dok se ne zatvaramo u kulu vlastita samozadovoljstva ili samodostatnosti.

Aktivno čitaš i pratiš suvremenu hrvatsku književnost i mlade autore. Što misliš koliko je jaka hrvatska književna scena, možemo li govoriti o sceni? Možeš li povući kratku paralelu, ako je to uopće moguće, između male hrvatske i velikih književnosti iz koje dolaze djela koja si prevodio? Može li se uopće govoriti o maloj i velikoj književnosti, o malim i velikim jezicima, narodima?

Jedno se vrijeme bilo uvriježilo mišljenje kako je hrvatska poezija superiornija prozi, no sada se može reći kako i u poeziji i u prozi imamo izvrsne pa i međunarodno priznate autore. Usto, književna proizvodnja danas je toliko bogata i raznovrsna da ju je i nemoguće sagledati. Pritom se i nije nužno uspoređivati s nekim mnogoljudnijim zemljama gdje je proizvodnja znatno veća. Suvremena hrvatska proza je svjesna svih društvenih proturječnosti i o tome znalački i raznovrsno piše. Slično je i s poezijom koja više nije, kao što je to bio običaj desetljećima, vezana uz časopise, pa tako više i nije homogena i lako odredljiva nego predstavlja zbir zanimljivih individualnih poetika. Jezik možda i jest malen, no ne i književnost, premda se stječe dojam kako bi se na međunarodnom planu moglo još mnogo toga učiniti. Ali problem nije vani, nego kod kuće, gdje nerijetko idemo protiv vlastitih interesa.

Što se tiče odnosa između velike književnosti i male književnosti mogao bih, uspoređujući kinesku i hrvatsku književnost reći kako suštinski nema neke veće razlike, osobito ako mislimo na utjecaj na druge književnosti. Ja ne vidim osobit utjecaj suvremene kineske prozne i poetske književnosti na svjetsku. Naravno da postoji nekoliko istaknutih i čitanih autora, ali tu je prije riječ o iznimci nego o pravilu. To bih potkrijepio tvrdnjom sinologa Wolfganga Kubina koji tvrdi kako suvremena kineska poezija zapravo ne postoji! Ako i jest riječ o utjecaju kineske književnosti na, primjerice zapadnu, rekao bih kako je tu još uvijek riječ o utjecaju stare, klasične kineske književnosti prije negoli suvremene. Možda je razlog taj što se i suvremena kineska književnost globalizirala, lišila se svojih posebnosti i time prestala biti izvorom poticaja i nadahnuća za druge književnosti. Teško je vlastitu priču sa svim njezinim posebnosti „prodati“ Zapadu, odnosno globalnom tržištu. Takvo vrijedi i za suvremenu hrvatsku književnost. Što to mi možemo ponuditi inozemnim čitateljima? Koje to svjedočanstvo minulog i suvremenog doba možemo ponuditi a da bi bilo privlačno inozemnom čitatelju? Teško je to pitanje, a bojim sa da nemam spreman odgovor.

Tekstovi u zbirci Malešne možda će iznevjeriti očekivanja tradicionalnijih čitača poezije. Naime, riječ je o hibridnim tekstovima, neki kritičari nazvali su ih mikrofikcijama, pjesmama u prozi pa i esejima. I ostale tvoje zbirke često hodaju po tim rubovima, bolje rečeno prelaze ih i šire područja borbe, ulaze na tuđe terene pa ih je teško žanrovski odrediti i svrstati. Kako bi ti sam odredio i nazvao tekstove u Malešnima i općenito tekstove koje pišeš? Trebamo li se u tvom književnom slučaju opterećivati formom?

Rekao bih kako u pisanju tema gotovo uvijek nameće formu. Ako joj pak trebaju proširenja, komentari, možda i narativni obrasci, teško da će se to postići tek modelom lirske pjesme. Lirska pjesma je uvijek reduktivna, ne teži grananjima, a ako se to ipak dogodi, možda smo u pomalo arhaičnoj formi poeme ili pak u pjesmi u prozi, koja je elastičnija i otvorenija zbog nemogućnosti da ju se točno definira. Danas je popularno govoriti o hibridnim formama, o hibridnoj književnosti, kao da tradicionalne književne forme nisu više dostatne. Malešne su započele iz svakodnevnih bilježaka za koje mi je ubrzo postalo jasno kako ih neću moći realizirati u formi lirske pjesme. Počeo sam pisati pjesme u prozi, odnosno još nedefinirane prozne zapise koji su se ubrzo počeli spontano razvrstavati u mikrofikcije, mini-eseje, dnevničko-putopisne zapise i persiflaže proznih žanrova. Upravo ta mogućnost da se testovi „presvlače“ iz slučaja u slučaj beskrajno me zabavljala. Činilo se kako je sve moguće tematizirati i to izreći na najrazličitije načine. Tako se pisanje Malešnih pretvorilo u način razmišljanja, pogled na svijet koji je preobražavao fragmente uznemirenog suvremenog svijeta u fluidne prozno-poetske oblike. I, da na koncu budem posve iskren, kada sam počeo pisati Malešne, mislio sam da pišem proznu knjigu, knjigu vrlo kratkih priča. Nisam uspio, no nimalo ne žalim, naprotiv. Zaigranost me odvela na tisuće neslućenih puteva. A jedan od njih me doveo i do samoga sebe kao homo ludensa.

Na portalu Besplatne elektroničke knjige do sada su objavljene tri tvoje knjige; autofikcionalna proza Album, zbirka poezije Zbiljka te izbor iz poezije Čitanka. Kako si zadovoljan recepcijom e-izdanja tvojih knjiga? Kakva su tvoja iskustva s projektom BEK i općenito e-knjigama? Čitaš li naslove drugih autora na portalu Besplatne elektroničke knjige?

Projekt BEK, usudio bih se reći, danas je jedan od najzanimljivijih i najvažnijih izdavačkih projekata u nas. Svaki početak je težak pa na samom početku nije bilo takvih mogućnosti kao što ih ima danas – tada me je, primjerice, živciralo što sam morao otvarati svaku pojedinu pjesmu, a ne zbirku u cjelini. No sada se svaka knjiga može „skinuti“ i čitati offline u različitim formatima. Osim toga, projekt toliko raste da ga zapravo i ne mogu pratiti, toliko je obilje novih naslova. Čini mi se kako je jedna od boljih odlika BEK-a to što upozorava na autore i naslove koji možda prolaze „ispod radara“, odnosno one koje se ponovnim objavljivanjem repozicionira u hrvatskoj književnosti. Posebno se to odnosi na poeziju i kratku priču, koje su tradicionalno manje popraćene u medijima, a na stranicama BEK-a dobivaju pozornost koju zaslužuju. Tu je i dostupnost svugdje i u svako vrijeme. Budući da sam skloniji klasičnoj, papirnatoj knjizi, e-knjige s BEK-a ipak čitam rjeđe. One više služe kao referentna baza za vlastita istraživačka čitanja i testiranje uzoraka suvremene književnosti. Rijetko se događa da pročitam cijelu knjigu, radije ću, ukoliko me neka knjiga zainteresira, otići u knjižnicu ili kupiti je. Možda je posrijedi generacijska navika, ne znam. Mlađe generacije sve čitaju na mobitelu pa tako, pretpostavljam, katkad i elektroničke knjige.

Više o muškom pjesničkom bloku pronađite na linku! Intervjue s pjesnikinjama čije su zbirke objavljene u sklopu ženskog pjesničkog bloka čitajte na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.