Petšest pitanja za Damira Šodana

Razgovarali smo s pjesnikom, prevoditeljem, antologičarom i dramskim piscem Damirom Šodanom povodom e-izdanja njegove zbirke pjesama Unutarnji neprijatelj na portalu Besplatne elektroničke knjige. Zbirka pjesama Unutarnji neprijatelj poetski je mozaik koji spaja urbanu mitologiju, kulturne reference te osobne duhovne preokupacije i introspekcije. Unutar pet pjesničkih ciklusa Šodanov lirski subjekt istražuje granice suvremenog svijeta i humanističkih ideala, prelazeći između zapadnih i istočnih granica, povijesnih trenutaka te osobnih egzistencijalnih i društvenih previranja. Njegov jedinstveni glas, duboko ukorijenjen u bogatoj anglosaksonskoj tradiciji s nijansama feralovske satire, reduciranim pjesnički izrazom precizno bilježi duh vremena, vješto balansirajući ironiju, humor i filozofske uvide. S Damirom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Prevodili ste, između ostalih i mnoge sjevernoameričke pjesnike: Simica, Carvera, Bukowskog, Cohena, Franka O'Haru. Koliko je taj popis autora bio vaš osobni izbor, a koliko izbor tržišnih, odnosno uredničko-izdavačkih prilika i okolnosti? Jesu li i koliko pjesnici koje ste prevodili utjecali na vaš pjesnički jezik i vas kao pjesnika općenito? Što je teže, prevesti tuđi pjesnički glas, ritam i atmosferu ili slijediti svoj unutarnji glas i pisati nešto svoje?

Zaista sam imao sreću da je već moj prvi prevoditeljski naslov bio ujedno i moj izbor – zbirka pjesama Raymonda Carvera Gdje se voda spaja s drugom vodom u Biblioteci Feral Tribunea 1997., koju je pokrenuo moj nikad dovoljno prežaljeni drug Predrag Lucić, i otada pa dosad vrlo sam se malo u kurtizanskom poslu književnog prevođenja „prostituirao“, jer bio sam, eto, otpočetka praktički high escort (smijeh), tako da se izbor po srodnosti pretvorio vremenom u srodnost po izboru. Puno sam naučio od pjesnika koje sam prevodio, a s nekima od njih sam se poput Charlesa Simica, Nathalie Handal, Najwana Darwisha, Briana Turnera ili Jamesa Byrnea i sprijateljio, tako da mogu reći da mi je prevođenje poezije unijelo jednu posebnu dimenziju u život. Uskoro bi iz tiska trebale izaći izabrane pjesme Rona Padgetta, velikog pjesnika druge generacije Njujorške pjesničke škole, koji mi je dosta pomogao oko Franka O'Hare, a također i Jack Micheline, veliki prijatelj Charlesa Bukowskog i beat pjesnik koji je među prvima nastupao sa jazz muzičarima, čak i s legendarnim Charlesom Mingusom, pa je zadovoljstvo tim veće, budući da sam veliki jazz freak. Meandriranje među različitim pjesničkim subjektima, već sam simbolički intuitivno trasirao naslovom prve zbirke Glasovne promjene još 1996. Subjekt je inače, bilo pjesnički ili građanski, uvijek kompozit različitih persona jer naše „jastvo“ je samo po sebi konglomerat raznih socijalnih konstrukcija i obrambenih mehanizama, što sam sugerirao u naslovima zbirki Unutarnji neprijatelj (2019) i Život s maskom (2021). Nalazim veliku slobodu u takozvanom „pisanju u karakteru“, ili kreiranju dramskih monologa, što je u anglosaksonskoj tradiciji posve normalna stvar sve tamo od Roberta Browninga, pa do suvremenog kantautora Randyja Newmana, ali kod nas je to dobrim dijelom još terra incognita. Mislim da je sve zapravo „teško“, jer valja biti dosljedan diskursu kojeg ste odabrali, bez obzira je li riječ o „stvarnosnoj“ poeziji ili o označiteljskim egzibicijama, bilo da se radi o prijevodu ili autorskom tekstu.

Radili ste za UN kao prevoditelj Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Hagu. Pretpostavljam da ste naslušali zastrašujućih priča. Može li se ostati imun, objektivan i profesionalan, a staviti sa strane ljudsku reakciju? Kako jedno takvo iskustvo utječe na čovjeka i pjesnika? Može li se i dalje vjerovati u dobro, u čovjeka i čovječnost?

To što sam prošao kao UN-ov prevoditelj suda za ratne zločine je posebno, rekao bih rubno ali izuzetno vrijedno iskustvo, jer doživite ljudsku prirodu u cjelokupnom dijapazonu svih njenih aberacija i uznesenja. Za pisca je zapravo oslobađajuće jer se, sjedeći danima u zatvoru preko puta nekog psihopata koji je pobio gomilu ljudi, lako oslobodite „straha“ od književne kritike. Naučio sam da je život puno „širi“ od literature, ali i „kreativniji“ jer za ono što su stvarni ljudi u stanju uraditi jedni drugima su Lautréamont i Marquis de Sade naprosto „mala djeca“. Bez obzira na sve užase 20., a bogme i 21. stoljeća, naprosto ne smijemo gubiti nadu premda ona na španjolskom znači – „ništa“, jer ona je naš jedini proaktivni princip, kako nas je svojedobno upozoravao Ernst Bloch. Ali jest, veliko je iskušenje u takvim okolnostima očuvati neki elementarni optimizam, jer lijepo je rekao Nietzsche – „Ako odviše zuriš u ponor, ponor će ti uzvratiti pogled.“ Šteta je što se o ratnim hororima i zvjerstvima daleko više piše i razglaba negoli o velikim herojstvima, iskonskoj dobroti i samoubilačkoj solidarnosti koju su ljudi znali pokazivati u najtežim okolnostima, a takvih je primjera na sijaset, međutim oni ne proizvode „klikove“ i ne prodaju novine. Na kraju krajeva, ljudskost i dobrostivost su, kako su nas učili budisti i stoici – naša dužnost.

Pored književnog i prevoditeljskog rada, bavili ste se i glazbom. Kako glazba utječe na vaš kreativni proces i postoji li neka posebna veza između poezije i glazbe koju slušate i svirate?

Roditelji su me još na početku osnovne škole promptno – da me sklone sa „zlih ulica“ splitske „Siromašne četvrti“ (smijeh), gdje sam ranih 70-ih odrastao – upisali u muzičku školu i na engleski jezik, i to je nešto što je ostalo sa mnom cijeli život. Volim se družiti s glazbenicima jer su često nepretenciozni i razmišljaju kao djeca, kao da su u nekoj vječnoj hipnozi, a znaju biti i jako duhoviti, za razliku od književnika koji sebe doživljavaju, barem u mojem iskustvu, nerijetko pretjerano ozbiljno. Još kao pubertetlija sam se u Splitu zakačio na bluz, zahvaljujući legendarnom bendu Otprilike ovako, pa sam u Nizozemskoj vodio i jedan svoj bluz outfit – the Downsizers – s kojim smo snimili dva samizdatna albuma, jedan s obradama standarda, a drugi je moje djelo, pa se nadam da ćemo ih uskoro okačiti na You Tube. Ponosan sam što je kroz bend prošla sila ljudi iz raznih zemalja, sve od Konga, Ekvadora, Bosne, UK, Latvije, Danske, Nizozemske, Mađarske i Finske, pjevač je bio veteran kršćanske milicije iz Bejruta, a imali smo i transrodnu osobu na klavijaturama. Sjajna jedna družina kojoj je bluz bio razbibriga i rasterećenje od životnih problema. Volim bluz jer ima terapeutsku moć budući da operira na emotivnoj razini i u stanju je osobno iskustvo uzdići na univerzalnu razinu. „Dobro uho“ također je važno za poeziju jer su u njoj itekako bitni ritam i melodija, a ne samo značenje, odnosno cerebralna potraga za smislom. Zato sam s velikim zadovoljstvom nedavno uredio jako zanimljivu knjigu poezije našeg proslavljenog jazz gitarista i kompozitora Ivana Kapeca, s kojim sam na kraju imao čast i zasvirati.

Drugom stranom: antologija suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije iz 2010. godine na neki je način preslagala suvremenu hrvatsku pjesničku scenu i izazvala niz prijepora od onih uobičajenih o ne/zastupljenosti pojedinih imena do terminoloških (stvarnosna poezija, urbani realizam, metonimijsko pjesništvo). Kako nakon petnaest godina iz današnje perspektive gledate na svoj antologičarski rad? Može li se iz tog očišta gledati i na današnju hrvatsku pjesničku scenu? Što je prevladalo, metafora ili metonimija? Kako su se tih petnaestak godina kretali i razvijali zastupljeni pjesnici i pjesnikinje?

Knjiga je po izlasku 2010. godine izazvala stanovite polemike i polarizaciju, što je zapravo okej, jer se između ostaloga pokazalo da se ni književni „kanon“ ne osjeća pretjerano sigurno u vlastitoj koži. On je uostalom uvijek rezultat nekog konsenzusa transgeneracijskih književnih centara moći. Na kraju krajeva, budimo brutalni, zar nije i cijela književna teorija nekovrsna utopijska „fantazija“. Drago mi je da je antologiju dobro prihvatila publika, jer je jedan od ciljeva tog izdanja bio i popularizacija poezije kao takve, budući da takozvani „običan čovjek“ u biti zazire od lirike kao od nečega unaprijed osuđenog na nerazumijevanje. Cijeli taj mit o „neproničnosti“ poezije nastao je modernističkim ubacivanjem u označiteljski overdrive, koji je počeo još sa simbolistima i Rimbaudovom idejom o „objektivnoj poeziji“ koja ne bi imala nikakve veze sa „stvarnim“ svijetom. Na kraju, kad se sva prašina slegla ipak me Cvjetko Milanja, književnoteorijski guru moje generacije, barem kad je riječ o hrvatskoj lirici, na neki način „amnestirao“ u svojem prikazu knjige, priznajući da sam uz njegove – semiološku i gnoseološku modelativnu matricu dodao još jednu – metonimijsku. Danas bih istu antologiju vjerojatno drugačije uradio, vezao bih krovni termin „stvarnosno“ možda više za historijski trenutak, a manje dijakronijski za metonimijski način izgradnje teksta. Kad je riječ u suvremenoj hrvatskoj poeziji, čini mi se da je u zadnjih desetak godina, riječima filozofa Petera Sloterdijka, nakon „stvarnosne“ mobilizacije došlo do stanovitog „označiteljskog“ razoružanja. Ali i to je manje bitno, važno je da je scena dinamična i stilski raznovrsna, a različiti modeli će uvijek ciklički smjenjivati, jer hajp se mijenja kao i generacijski senzibilitet. Ali zna zbilja biti smiješno kada se dogodi da u današnjem kritičkom vrednovanju prevlada estetički kriterij iz recimo 1986., što se događa između ostaloga i zato što pojedini segmenti kulture i društva nisu u kompatibilnom historijskom sinkronicitetu, ali to je već tema za sebe. Na kraju krajeva, da bismo kvalitetno razgovarali o poeziji, baš kao i o psihijatriji – da se malo naslonim na svog prijatelja dr. Roberta Torrea – moramo neizbježno zapodjenuti razgovor o društvu u cjelini.

Objavili ste 2023. godine i antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu. Možete li usporediti rad na domaćoj i rad na europskoj pjesničkoj antologiji? Što je bio veći izazov i veći užitak? Kakve su razlike u pristupu, pripremi i recepciji ovih antologija? Je li hrvatska pjesnička scena, osim geografski, dijelom europske pjesničke scene?

Hrvatska je poezija u svakom pogledu dio europske scene, čak bi rekao da zahvaljujući velikom broju pjesnika, pa i manifestacija i interakcija, s obzirom da smo tako mala zemlja, zauzimamo čak vrlo uočljivo, da ne kažem prominentno mjesto. Iz osobnog iskustva mogu reći da se u biti rijetko gdje poezija zapravo do te mjere „ozbiljno“ uzima kao u Hrvata, jer zaista smo strašno „pametni“ kad je riječ o poeziji, međutim kad je riječ o elementarnom društvenom ustroju, e tu smo prave „zahrđale trube“, kao da je pjesnička izvrsnost svojevrsna kompenzacija za društveno-ekonomski podbačaj, imajući u vidu prije svega poražavajuće veliki odljev stanovništva. Nije isključeno da ćemo u idućim naraštajima – ako naši supijani ministri i dalje nastave velevažno pucati u vožnji iz pištolja – imati sjajne irske pjesnike hrvatskog podrijetla, koji će se nadam se pozivati na Shanea MacGowana i TBF, ne nužno na Yeatsa i Ujevića (smijeh). Malo karikiram, što ne znači da je situacija smiješna, dapače, izuzetno je ozbiljna. Rad na obje antologije predstavljao mi je veliko zadovoljstvo, a ono što je bilo metodološki slično jest, budući da osobno znam dosta ljudi koji su u obje antologije, baš to dragocjeno naknadno „tračersko“ ovjeravanje pojedinih teza i izbora u osobnim razmjenama s pjesnicima, gdje se pokazalo da bez obzira na poslovično marginalni status poezije u društvu postoji itekako velika ostrašćenost po pitanju pisanja i recepcije lirike kod onih koji je upražnjavaju, čime kao da se potvrdila davna teza Leonarda Cohena da poezija nije zanimacija, već – „presuda“.

Vaša zbirka Unutarnji neprijatelj obiluje kulturnim referencama i bogatom galerijom likova od glazbenika Lou Reeda, Buddy Guya, Škore i Mehe Puzića, pjesnika Šalamuna, Marune, Charlesa Simica, Franka O'Hare do filozofa Spinoze i Fridricha Nietzschea. Istina, oni koegzistiraju s ocem Matom i majkom Dragicom, Lorenzom Š., drugaricom Milkom, prijateljima i suputnicima ili s blagajnicom iz Tommyja i njenom šeficom. Koja je svrha njihovog prizivanja u građenju pjesme? Opterećuju li te reference poeziju prizivajući obrazovanoga, načitanog i naslušanog čitatelja? Je li moguće čitati takvu poeziju bez dovoljno predznanja?

Intertekstualnost i intermedijalne reference valjda legitimno ukazuju na činjenicu da sam generacijski stasao s postmodernom. Još 80-ih dok sam bio na faksu, dekonstrukcija i postmodernizam su bili tema dana, zahvaljujući velikom utjecaju sjajnog profesora Vladimira Bitija, jer bilo je gotovo neodrživo uopće biti na filofaksu i koketirati s poezijom, a ne biti – a bilo je zaista „Biti ili ne biti“ – barem donekle upućen u (kulturalnu) teoriju. Tako da mislim da mi je intertekstualnost upisana u genetski kod. S druge strane, budući da sam se davno iz Hrvatske otisnuo u svijet, nisam mogao ići mimo tog radikalnog iskustva domicilnog iskorijenjenja, pa sam nastojao u pisanju uhvatiti što veći total, tako da se u konačnici u poetskom rasteru našlo globalno i lokalno, duhovno i materijalno, „visoko“ i „nisko“, sve tamo od Spinoze do blagajnice sa splitskog Žnjana. Što se tiče obaviještenog i obrazovanog čitatelja, taj hendikep se danas lako rješava primjenom popularne tražilice Google (smijeh). Ali poezija je, kao što znamo, oduvijek bila daleko više elitistička negoli populistička aktivnost, uostalom nije ni Rimbaud tražio čitateljstvo i istomišljenike među bedacima i malograđanima provincijalnog Charlevillea, već među elitom tadašnjeg Pariza. Uzgred, bilo mi je izuzetno smiješno i drago kad sam čuo da je Danijel Dragojević baš za Unutarnjeg neprijatelja navodno rekao – „Unutra je sve puno ljudi, ali ne smeta!“

Do sada je na portalu Besplatne elektroničke knjige objavljeno vaših šest knjiga (Café Apollinaire, Glasovne promjene, Kain ili njegov brat, Pisma divljem Skitu, Srednji svijet, Zaštićena zona). Kakva su vaša iskustva s objavljivanjem na portalu BEK i općenito e-knjigama? Hoće li elektroničko izdanje probuditi Unutarnjeg neprijatelja?

Iskustva su odlična, mislim da je BEK uvelike demokratizirao naš odnos prema književnosti i učinio knjigu dostupnom čitatelju na dosad nezamisliv način. Mislim da je naš vrijedni kolega Krešimir Pintarić, inače jedan od doajena „stvarnosne poezije“, ako to odveć gordo ne zvuči, u tom smislu zaista poduzeo „divovske korake“, jer je mašinerija koja inače stoji između čitatelja i autora najednom nestala, a knjige su dobile šansu da žive „drugi život“, pa je tako i moj Café Apollinaire konačno zaživio s pripadajućim glosarijem i bez obzira na pozamašan volumen ostvario neočekivano velik broj čitanja i „skidanja“. Danas svaki kafić ima internetsku vezu, što znači da zahvaljujući BEK-u možete hrvatsku poeziju bez problema čitati simultano u Abu Dhabiju i na Magadaskaru, što je nevjerojatna činjenica. Iskreno se nadam da će zahvaljujući ovoj sjajnoj platformi moj „unutarnji neprijatelj“ sada steći i mnoge „vanjske prijatelje“.

Više o muškom pjesničkom bloku pronađite na linku! Intervjue s pjesnikinjama čije su zbirke objavljene u sklopu ženskog pjesničkog bloka čitajte na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.