Lijepa zrnca apsurda

Novu je godinu Čitateljski klub Plus započeo odličnom knjiškom raspravom o romanu Marinka Koščeca To malo pijeska na dlanu, ljubavnoj priči dvoje mladih urbanih intelektualaca. Roman je žanrovski bilo teško definirati, kao, uostalom, i čitateljske dojmove – bez obzira na to, knjiga je pažljive čitatelje duboko dirnula i nagnala na razmišljanje.

Pripovjedač i pripovjedačica romana u ispovjednoj formi naizmjenično govore o svom životu, obitelji, prijateljima, poslovnim situacijama, pri čemu povremeno prepoznajemo njihove dodirne točke. Formom romana autor kao da se namjerno poigrava čitateljem te zapažanje i iščekivanje sličnosti i sitnih sudbinskih igara čine čitanje dinamičnim i uzbudljivim. Oboje pripovjedača opterećeno je obiteljima i odnosima iz prošlosti i sadašnjosti, oboje nosi svoje rane na nekad slične, nekad različite načine. Komplementarnost njihovih priča na sredini romana ustupa mjesto njihovom susretu i strašću nabijenoj kratkoj vezi, a mahnitost misli likova doprinosi emotivnoj napetosti kraja romana.

Pripovjedač i pripovjedačica, najjednostavnije rečeno, žive u svojim glavama. Karakterizira ih pasivnost, nemogućnost da komuniciraju i izraze svoje osjećaje, širina njihovim promišljanja ostaje ograđena njihovom društvenom i emocionalnom neprilagođenošću. Iako njihovim mislima vlada silina osjećaja, izvana odaju dojam običnih ljudi. Tjeskobna atmosfera i fatalistički profil likova nisu sve oduševili, no veoma gusto i fluidno autorovo pismo te bogate rečenice dojmile su se većine čitatelja. Roman obiluje i razmatranjima o našem društvu, posebice izdavaštvu i umjetničkom svijetu, atmosferi društvenih događaja i funkcioniranja raznih administracija i uprava – Koščec je kritički oslikao i zaokružio određeni trenutak našeg društva i mentaliteta. Vješto je u tome koristio cinizam, ironiju i crni humor, što je, doduše, za većinu tek pojačalo dojam apsurdnosti, beznađa i otuđenosti.

Zasmetali su nam tek ponekad pretjerano ubacivanje bizarnih situacija, nedosljedni izleti u zamišljena zbivanja, a ni autorova samoironija nije se svima jednako dopala. Također, probijanje kroz tekst ponegdje je bilo otežano te nam se pokazivanje široke autorove jezične erudicije pokatkad učinilo suvišno. Zahvalno je, međutim, bilo raspravljati o značenju naslova knjige – malo pijeska na dlanu može označavati propuštenu priliku, ljubavnu vezu, a može biti i metafora za ''naše živote koji su, prema autorovom viđenju, to malo pijeska na dlanu i svaki ga vjetar može otpuhati, svaki pokret prouzročiti da iscuri kroz prste, svaka vremenska nepogoda izazvati ruiniranje i osipanje. (…) Naši su životi puno žilaviji i čvršći od malo pijeska na dlanu, a opet, svaka nas teška situacija osipa i troši.'' Pijesak može predstavljati i sreću likova – ne nalaze je gotovo nigdje, prepoznaju tek njene tragove i odbljeske, no ta lijepa zrnca grčevito žele zadržati, iako ne znaju kako.

To malo pijeska na dlanu slojevit je ljubavni roman, roman o odrastanju, esejistički roman. Kako nam ga je bilo teško definirati, tako je bilo teško i razabrati čitateljske dojmove. Mnogi od nas čitanje su započeli zbunjeni, a nakon zadnje stranice poželjeli su ga odmah pročitati ponovno – i baš ovakve knjige koje nas ostavljaju zdvojnima, skromno zaključujemo, zaslužuju da ih se preporučuje uvijek, svugdje i svakome.