Produktivnost ograničenja

Prvi ovogodišnji susret Čitateljskog kluba + započeo je raspravom o svježem i Booksi veoma dragom izdanju – antologiji Revije malih književnosti: Hrvatska naslova Vrijeme misli. U antologiji su pod zajedničkim motivom ograničenja okupljeni radovi deset domaćih autorica i autora koji iza sebe ili nemaju još (mnogo) ukoričenih vlastitih djela, ili imaju, no u kontekstu književne scene nalaze se malo po strani, izmaknuti od svjetla reflektora. Iznimno nam je drago bilo sa svima njima razgovarati tijekom trajanja Revije, a tim više nas je zanimalo i što revni članovi čitateljskih klubova o njihovim tekstovima imaju za reći.

Na susretu smo se primarno doticali proznih tekstova, no bilo je, dakako, riječi i o poeziji. Sukladno raznolikošću izričaja, tema, stilova i vrsti tekstova u knjizi Vrijeme misli, i rasprava o njima izazvala je šarolike reakcije. Zanimljivo je bilo raspravljati o kontekstu u kojem su nastali – zanimalo nas je, naime, utječe li činjenica da su tekstovi naručeni, odnosno, napisani s određenim zahtjevom koji je postavljen pred autorice i autore, na njihovu književnu vrijednost. Složili smo se, što iz čitateljske, što iz poneke spisateljske perspektive, da postavljanje svojevrsnog "ograničenja", odnosno, usmjerenja, može biti mnogostruko produktivnije i nikako manje vrijedno od djela stvorenog u apsolutnoj kreativnoj slobodi.

Poezija Vide Sever pojedine čitatelje nije osobito dirnula, no drugi su o njoj govorili izrazito pohvalno, dok je ona Marije Skočibušić i Sane Perić povela raspravu o djelima nastalima kao intervencija na ona drugih književnika – poneki od čitatelja preferiraju izvornost napisanog, dok su ostali gorljivosti zagovornici autentičnosti i kreativnosti i onih djela koja nastaju nadovezujući se na prethodna. Lara Mitraković pohvaliti se pak može odobravanjem svih članova kluba – njenu poeziju neki su okarakterizirali kao poetski akvarel, nježan, duboko osjećajan i dopadljiv. Pozitivne reakcije izazvala je i Maja Urban svojim neuobičajenim spojem poezije i dnevničkih zapisa sa sportskih natjecanja, a nije zaostao niti Josip Čekolj, kojemu smo, doduše, prigovorili iznimnu zgusnutost pjesničkih slika kojima bi možda dobro došlo poetsko rasterećenje.

Palindrom Lovre Petrića izazvao je podosta zbunjenosti i mnogi su priznali da ga nisu sasvim razumjeli, što je pak povelo raspravu o naizgled tankoj granici između književnosti i enigmatike, no svi su mu spremno odlučili dati drugu priliku. Proza Igora Rajkija izazvala je većinom pozitivne komentare i pohvale za maštovitost i dosjetljivost, posebice u kovanju začuđujućih riječi, iako bi i njegovoj priči, složili smo se, zbog slojevitosti i ekspresivnosti odgovaralo blago kraćenje. Kratka priča Envera Krivca je pak naišla na svesrdno odobravanje, što zbog uvjerljivog psihološkog portretiranja likova i njihovih odnosa, što zbog činjenice da je njegovo pisanje lišeno eksperimenta i najbliže je našem poimanju "tradicionalne" proze, koja većini ipak najviše leži. Najviše je ipak pohvala prikupio Espi Tomičić čije su se crtice dopale svim sudionicima rasprave, a posebno nam se svidjelo što iz njegovog pisanja gotovo opipljivo zrače dječja razigranost i nevinost. Kako je jedna čitateljica zaključila, njegove su priče "rukohvat mladenačke ljubavi".

Sve u svemu, antologija Vrijeme misli i tekstovi odabranih, sve odreda perspektivnih autorica i autora pozitivno je dočekana među, možemo slobodno reći, podosta zahtjevnom i iskusnom čitateljskom publikom. U završnim minutama rasprave dotakli smo se i pitanja o malenosti naše književnosti – složili smo se, u kontekstu velikih jezika, dostupnosti prijevoda, novčanih i ekonomskih (ne)prilika i uvjeta u kojima se naša književnost nalazi, ona možda jest mala; međutim, po pitanju talenata i kvalitete ispisanog itekako smo veliki, i važno je da postoje ovakve antologije koje će s vremena na vrijeme na to svrnuti pažnju.