'Tišina u osinjaku': Lako savladivo oneobičavanje stvarnosti

U posljednjih se par godina i u domaćoj književnosti pokazalo da kratka priča može biti drugačija nego što je bila u vremenima stvarnosne proze početkom 2000-tih. Primjerice i najrecentnije, pojavile su se zbirke priča Želimira Periša Gracija od čempresa (Naklada OceanMore, 2022.) i Marina Ivančića Slipi kralj i druge priče (Durieux, 2023.), koje se od svojih starijih prethodnika razlikuju prvenstveno uključivanjem fantastičnih i mitoloških prosedea. Žanr je kratke priče time oživljen te mu je dano vibrantno i dinamično mjesto u suvremenoj književnosti, a čitateljima prilika da sa svakom novom zbirkom kratkih priča očekuju novo pomicanje granice i vlastitih očekivanja što bi one mogle biti.

Šarlatan, vrač, nadriliječnik, tako su neki okrstili Luku Ostojića kada je u svojim kliničkim danima kao doktor medicine (i to dvostruki) prionuo suzbijanju literarne pandemije te izdao prvu knjigu Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja (Kulturtreger i Kurziv, 2018.), kojom je ljude nastojao odvratiti od besmislenog paćenja nad užasom bjeline knjiških stranica. Čini se da u svojem javnozdravstvenom djelovanju i nije bio naročito uspješan jer nekoliko godina kasnije stiže do nas njegovih 14 kratkih priča okupljenih u zbirci Tišina u osinjaku u Frakturinom izdanju.

Ipak, treba biti iskren i priznati da se Tišina u osinjaku sa svojih nešto manje od 180 stranica nikako ne može nazvati teškom književnošću, od kakve je Ostojić čitatelje nastojao odvratiti. Stoga ćemo njegovu zbirku shvatiti kao liječničku preporuku, kakve priče treba čitati, ali i pisati. Ostojićeve priče u cjelinu povezuje jedino tanak fantastični sloj koji svakoj priči osigurava oneobičavanje radnje i likova utemeljenih u stvarnosti i suvremenosti. Taj inovativan potez u slučaju Tišine u osinjaku djeluje kao ponešto zakašnjela reakcija na kratke priče fakovske generacije koje se često naziva stvarnosnom prozom, a koje inzistiraju na tranzicijskom realizmu i uključivanju materijalne stvarnosti u književnost. Sada, dvadeset godina kasnije, Ostojić svojim pričama ulazi u prostore stvarnosne proze pa je radnja njegovih priča često smještena u urbana područja kao što su studentski stanovi, poslovni prostori, novozagrebački kvartovi i birtije (ponekad je urbanitet pomalo neprikladno naglašen pa se tako u prvoj priči, koja je smještana na otoku, mjestu gdje bismo prije očekivali konobu, pojavljuje birc). Likovi su također preuzeti od autora starije generacije uz hvale vrijednu razliku da se sada uz muškarce mlađe i srednje dobi koji se ne snalaze u suvremenosti pojavljuju i ženski likovi, zbog čega su Ostojićeve priče sačuvane od već davno potrošenog mačizma koji je bio toliko čest u takvoj književnosti.

Ipak, treba još jednom ponoviti da je fantastični sloj tanak, možda pretanak, i to je najveća zamjerka koja ide ovoj zbirci kratkih priča. Ako razmotrimo velike nositelje modela oneobičavanja kojima se Ostojić implicitno i koncepcijski utječe, Kafku i Borgesa, kod njih je začudna i nelagodna atmosfera priča upisana u njih od samoga početka, dok Ostojić za fantastikom poseže kada treba razriješiti poprilično kompliciranu, ali i dalje vrlo običnu radnju. Takav je slučaj u pričama kao što je "Čudo", u kojoj radnica u dućanu svoje egzistencijalne probleme uzrokovane neplaniranom trudnoćom riješi na vrlo antiklimaktičan način, ili "Mamutica" koju njezin deus ex machina završetak strukturno narušava. Nakon ovih nešto slabijih pokušaja, jasno je koliko je priča "Tako je kako je", u kojoj duša žene nakon smrti dolazi na šibensko gradsko kupalište Jadriju, svojevrsni limb, na kojem sa svojim anđelom čuvarom na vrlo duhovit način raspravlja o životu i onostranosti, uspjelija i dosljednija u inzistiranju na fantastici od početka.

Ono što neobično veseli čitajući Ostojićeve priče, definitivno je njihova raznorodnost. Pisane većinom u prvom licu, one pred čitatelje dovode potpuno različite pripovjedače. Od zagrebačkih studenata do starijih dalmatinskih gospođa, a u jeziku od zagrebačkog urbanog slenga do dalmatinske ikavice, pa je teško uopće i zamisliti čiji će glas voditi čitatelja kroz svaku sljedeću priču. Ne inzistirajući na opisima i duljim pripovjednim ekspozeima, tekst je često građen od kratkih i brzih izmjena replika, a na nekim je mjestima fragmentiran na djeliće koji nisu dulji od jedne rečenice. Tolika raznovrsnost i dinamičnost teksta ipak ne zahtijeva naročitu čitalačku kondiciju te se on vrlo lako svladava, što s jedne strane zbirku priča čini pristupačnom svim čitateljima, pa i onima koji su se obraćali doktoru Ostojiću sa svojim nevoljama s književnosti, ali s druge će strane čitatelje željne formalnih izazova u tekstu ostaviti hladne, zbog čega se može zaključiti da je Tišina u osinjaku prvenstveno pisana za širu književnu publiku.

Nemoguće je svakoj priči posvetiti jednako mjesta i pažnje u kritici, ali osvrnuo bih se na neke u kojima je dosljedno provedeno načelo oneobičavanja literarnog svijeta. Tako se u priči "Momačka" mladoženja na vlastitom vjenčanju upušta u fantastičnu pustolovinu s DJ-em, bradatim čovjekom i babom s ribicama. Svaki fragment priče zadire sve dublje u područje nevjerojatnog te se događaji u priču počinju asocijativno nizati tvoreći nadrealističku bajku. Slično je i s pričom "Zlatne godine", u kojoj par dobije dijete koje zbog rijetkog sindroma stari brže nego što je to uobičajeno te je do kraja priče starije od svojih roditelja. Osim začudne okosnice važna je tema odnosa para koji se zbog stanja svojeg djeteta počinje sve više međusobno udaljavati te preispitivati svoje životne odluke. Na taj je način fantastika vrlo efektno ugrađena u svakodnevni život i pokazuje kako u književnosti dvije različite fikcionalne razine mogu utjecati jedna na drugu i oblikovati se. I već spomenuta priča "Tako je kako je", u kojoj duša umrle starice i anđeo za kojega ispočetka smatra da je „manijak“ i „krkan“ raspravljaju o životu i smrti te kome je što u njima dopušteno, ispisuje neke od najljepših stranica ove zbirke.

U pričama se nerijetko ističe i zajednica čije apsurdno ustrajanje da se konstituira isključivanjem pojedinih članova počinje proizvoditi fantastiku. To likove dovodi u nezahvalne pozicije kojih se ne mogu tako lako osloboditi, čime uspijevaju kupiti čitatelje izazivajući suosjećanje i potičući na promišljanje o vrijednostima koje zajednica nastoji nametnuti svojim članovima. U prvoj priči "Otok ljubavi" pripovjedač, nakon što ga je partnerica ostavila, odlučuje ostati na otoku, što kod otočana izazove iracionalan otpor. Doista je teško objasniti stupanj otpora koji stanovnici otoka pokazuju prema nekome tko im se hoće pridružiti, ali to rezultira otvorenim fizičkim nasiljem, a potom i istragom otočana o pripovjedačevom životu koja na kraju završava u grotesknoj sceni mučenja pripovjedača činjenicama njegova vlastitog života. Još jedna takva priča, "Mediji", u svom središtu ima nesretan slučaj djevojčice Madine Hussiny, migrantkinje koja je poginula na hrvatskoj granici. Dvoje učenika iskradu se iz škole te odu na napušteni kolodvor kako bi prizvali duh djevojčice i istražili što se zapravo dogodilo tako što izmaštaju pojedinosti njenih posljednjih trenutaka. Jedina je to priča bez suptilne duhovitosti koju nadoknađuje gorkom ironijom sažetom u jednoj od mogućih pouka priče, a koja kao da je uputa dr. med. Ostojića svojim čitateljima-pacijentima kako da se ponašaju u susretu s književnim djelom: „… da se manje bavila svojim fantazijama, a više gledala oko sebe, još uvijek bi bila živa“.

Uz Ostojićevu zbirku priča treba se osvrnuti i na urednički rad koji ju je oblikovao. Iako književna kritika ne podrazumijeva kritiku blurba na koricama knjige (možda bi takav tip tekstova trebao zaživjeti u nekom drugom obliku), ipak, blurb je nešto što poprilično određuje recepciju teksta. U tom je smislu na uredniku odgovornost da ga ne učini preuzetnim pa da nas ne uvjerava da je Tišina u osinjaku „jedna od najduhovitijih domaćih knjiga“ kada ona to ni ne namjerava biti. Time samo otvara prostor malicioznoj kritici koja će s neskrivenim samozadovoljstvom ustvrditi da postoje i duhovitije knjige. Kao da to već nije jasno.

Tišina u osinjaku knjiga je koja će svoje čitatelje pronaći i među onima kojima tzv. teška književnost nije prvi izbor. Ali čak i neuspješno liječeni pacijenti dr. med. Ostojića stranice knjige Luke Ostojića neće preletjeti bez da na nekoliko mjesta zastanu i dobro promisle što su upravo čitali. Možda je zato najbolji savjet koji se može dati uz njegovu knjigu – čitajte ju čak i ako ne morate.