'Pisanje je samo jedna od stvari kojima se bavim. Nadam se da će tako i ostati.'

Luka Ostojić, znan i kao dr. Ostojić, Lucian Prosvjetitelj, Deputy Hawk, Đanluka Paljuka, svojevremeno glavni urednik portala Booksa.hr i izvršni urednik dvotjednika Zarez, sociolog i književni komparatist, voditelj kulturnih programa, pedagog, filmski i književni kritičar, pasionirani skupljač sličica sa svih Mundijala sve do ovog katarskog kada je naprasno odustao uz riječi – nije to više to, autor publicističko-beletrističke uspješnice Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja (2018), kao urednik samostalno ili u suradnji potpisuje pet knjiga, naše gore list i autor svježe objavljene, sjajne zbirke priča Tišina u osinjaku (Fraktura)!

Na razgovor u LK Cilindar dolazimo desetak minuta ranije, ali nas bez klupske iskaznice ne puštaju unutra, pa Booksin ton-majstor Vili i ja cupkamo vani poput dvije nevoljne vrane. Kiša pada, a novopečenog prozaika nema na vidiku. Kasni dvadeset i tri minute, skida pohaban šešir, otresa ga i odmah vadi glomaznu lulu i vrećicu duhana. Livrirani kumordinar vodi nas do našeg stola. Dr. Ostojić naručuje za sve da ne gubimo vrijeme - tri puta velika olomučka, suhe govedine i sira travničkog da se nađe.

Doktore, čestitamo, Osinjak je i službeno vani, recite – kako se zapravo dogodilo da iz jedne, ajmo reć, komotne uredničko-komentatorsko-kritičarske pozicije, uskočite u blatne rovove književnog stvaralaštva? Kriza (o)srednjih godina, zaskočile vas i opsjele muze, da nije kakva kletva bačena, ili ste možda cijelo vrijeme bili literat ogrnut janjećom kožom!?  

Mora da se radi o kakvoj krizi ili kletvi jer pametniji odgovor nemam. Dugo sam bio zadovoljan tek novinarskim i uredničkim radom, pomirio sam se s tim da neću pisati priče, ali nešto se promijenilo u tim (o)srednjim godinama. Kad sam prestao raditi kao Booksin nadstojnik, otvorilo mi se nepregledno vrijeme koje bi čovjek mogao provesti u druženju, drvodjelstvu, gledanju nogometa ili učenju talijanskog, ali u meni su se krenule skupljati ideje, fabule i osjećaji, nekakav čudnovati miks koji nisam imao kako drugačije ispustiti nego kroz pisanje kratkih priča.

Ključna je bila i podrška u pisanju. Igrom slučaja tada sam upoznao kolegicu An. Fazekaš i ubrzo smo udružili snage, počeli smo razgovarati o književnosti i razmjenjivati tekstove. Bez njene prijateljske potpore, lucidnih kritičkih komentara i šašavih fora ne bih mogao napisati ovu knjigu. Vjerujem da je i njoj proces pomogao, već neko vrijeme baš za Booksu objavljuje sjajne kolumne, a imam osjećaj da ćemo njeno ime još često moći čuti.

Istina, An. je naše novo kolumnističko blago. Elem, imamo ovdje četrnaest priča kao četrnaest palmi na otoku sreće. Dopali ste šaka jednom od najiskusnijih urednika, prekaljenom vuku Romanu Simiću. Kako je bilo raditi s čovjekom kojega, ne bez vraga, po kuloarima uspoređuju s likom Harveya Keitela iz Paklenog šunda?

Usporedba je na mjestu, zadarski mister Wolf s razlogom je čuven, svaka bi ga majka za urednika knjige svoje kćeri poželjela, i meni je drago da sam dobio priliku raditi s njim. Mogu reći da Roman ima razumijevanje za autora, nije forsirao što bi kratka priča trebala biti, nego je prepoznao što je meni bitno i ohrabrio me u mojim odlukama. Kad bi sugerirao neku promjenu, uvijek bi komentar bio na mjestu i u skladu s onime što sam htio postići, a nisam dobro izveo. Proces uređivanja može biti bolan, posebno za neiskusnog autora, ali Roman je to izveo elegantno, precizno, nježno, a opet beskompromisno. Učinio je knjigu boljom i mene sretnim. Drago mi je što si ga spomenuo jer dobar urednički rad uglavnom prođe nezapaženo.

Osinjak otvarate pričom Otok ljubavi, nekom vrstom urnebesnog postsezonskog mediteranskog horora. Ne možemo se oteti porivu i ne upitati – temelji li se ova pripovijest, barem dijelom, i na vašim vlastitim iskustvima? I, kad smo već kod toga, koliko ste i na koji način uzimali od stvarnosti radeći na knjizi?

Koristim svoje i tuđe iskustvo, svoje i tuđe priče, nečije i ničije fraze, polovično zaboravljene anegdote, razgovore koje sam čuo u tramvaju ili naprosto čiste izmišljotine, manje-više sve čega se mogu dokopati. Skupim sve te fragmente, slijepim ih i pustim struju visokog napona. Ako imam sreće, onda nastane živi monstrum koji ide selom i plaši ljude. Ako nemam sreće, onda dobijem dimnu, smrdljivu masu pepela koju spremim u hermetički zatvoreni folder do iduće prigode.

Ne mogu reći da pišem autobiografske priče. Znam krenuti od svog životnog iskustva, ali mašta me uvijek vodi nečem zanimljivijem od samoga sebe. U Otoku ljubavi svakako sam krenuo od osjećaja životne izgubljenosti, što sam mogao tada jasno osjetiti, ali ruku na srce, naprosto me zabavila ideja glavnog lika, papučara koji se odlučuje na pasivni otpor cijelom svijetu, i htio sam otkriti gdje će ga njegova suluda misija povesti. Stavio sam ga na otok, koji sam skrojio kroz sjećanje na Susak, odjednom su se tamo pojavili stereotipni boduli i nastao je kaos. Mogu reći da me taj kaos uputio na vlastiti odnos sa sobom i svijetom, ali moram priznati da me prije svega zabavio. 

Otkrili ste nam i gdje zapravo odlazimo poslije smrti. U pripovijesti Tako je kako je hladnokrvno i vrlo uvjerljivo navodite plažu na Jadriji kod Šibenika kao svojevrsnu tranzitnu luku iz koje nas poslije orijentacijskog razgovora s robusnim anđelom šalju dalje u čistilište, raj ili pakao. Vrlo utješna i zabavna priča, je li riječ o maloj posveti rodnom kraju?

Apsolutno, to je posveta ljetima koje sam od rođenja provodio s familijom u Dubravi kod Šibenika. Krenuo sam s idejom da poznatom i dragom prostoru pripišem nadrealna i začudna svojstva, kao i s namjerom da u jezik pisanja pripustim dalmatinske fraze koje sam upijao odrastanjem. Htio sam od svojih uspomena stvoriti prostor koji podsjeća na stvarnu Dalmaciju, ali je zapravo nešto potpuno drugo. Zahvaljujem i Božidaru Pavloviću što je primijetio da je tekst pun štoseva iz Ivančićevog Robija K. iako su ton i tema priče potpuno drugačiji. Podsvjesno sam uzimao Robijeve baze, a naravno i to je uspomena na ujčeve Ferale koje sam čitao ljeti u kuhinji dok je baba Milka triskala muhe i miješala juhu na šparetu. Sve sam to odlučio pustiti unutra, a kako je ta priča postala refleksija o sretnom odvajanju od ovozemaljskog života, ne bih znao reći.

Vječno mlađahni Robi K. utjecajan je autor, nema zbora. Možete li se, kao veliki ljubitelj sedme umjetnosti, prisjetiti filmskih, pa i televizijskih pripovijesti i autora koji su na neki način utjecali na vas?

Na mene je svakako najviše utjecala Lyncheva serija Twin Peaks. Gledao sam je prvi put kad sam imao 14 godina, bio sam u šoku. Tada sam prvi put shvatio da se ispod naše racionalne percepcije kriju mračne, strašne i vrlo zanimljive stvari, a da do njih možemo doprijeti putem umjetnosti. Nisam se nikad tome prestao čuditi i, kad sam prije par godina pogledao novu sezonu Twin Peaksa, ostao sam pod istim dojmom kao kad sam bio klinac.

Uz to bih izdvojio serije Dva metra ispod zemlje i BoJack Horseman koje se bave teškim temama na duhovit, naizgled infantilan, a vrlo ozbiljan način.

Živio Lynch! Dotaknimo se i priče Konji kojom zatvarate Osinjak. Po našem skromnom mišljenju, riječ je o epskoj, oprostite na izrazu, zajebanciji, koja u sebi, bez sumnje, krije romaneskni potencijal. Je su li Konji generacijska priča koja u isto vrijeme govori o svemu i ničemu? Dojam je da se mirne duše u istom tempu moglo galopirati još 300-400 stranica, možemo li u doglednoj budućnosti očekivati nastavak, Konji 2: The Begining ili nešto slično?

„Junaci” Konja su mladići koji su dovoljno vitalni, inteligentni i obrazovani da mogu vjerovati da razumiju cijeli svemir, a opet dovoljno zeleni i razmaženi da ne shvaćaju kako ih lako taj svemir može šutnuti u jaja. Mislim da je to vezano uz određenu dob u svakoj generaciji, pogotovo kod muškaraca. Mene je pritom zabavilo pisati o zaljubljenosti, ali ne na način koji je slavi i uzdiže, nego koji se skanjuje nad tim čudnim, animalnim, (auto)destruktivnim, izbezumljujućim, urnebesno smiješnim porivom. Da zaljubljenost nije divna, bila bi užasna. A u Konjima nije divna.

Što se tiče galopa na duže staze, to zasad nije u planu. Moji konji su lijena stvorenja, oni vole jesti zob i spavati, a ne trčati prerijama. 

Iskoristit ćemo priliku i upitati vas na kakvom to vražjem znanstvenom projektu radite. Šire se glasine kako želite dokazati da većinu onoga što pročitamo – zaboravimo? Možete li legiji knjiških červeka ukratko pojasniti zašto onda, k jarcu, čitamo!?

Radim na znanstvenom projektu „Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zajedno s milostivim šefom, doktorom Lovrom Škopljancem, i dragom kolegicom, doktoricom Velnom Rončević. Ukratko, putujemo Hrvatskom i intervjuiramo ljude što im je ostalo u sjećanju od pročitanih djela. Ishodi su raznoliki, neočekivani i vrlo zanimljivi, a objavljivat ćemo ih u raznim radovima tijekom idućih godina. Meni kao piscu istraživanje je svakako pomoglo u teškim danima, ponajviše kao podsjetnik da se ne treba živcirati jer će ljudi ionako zaboraviti 99% sadržaja. Ali zbog tih 1% vjerujem da se trud isplati.

Dobro, 1% je u ovom slučaju više nego isplativo, možemo svi skupa odahnuti. Premda, kako i sami kažete, mnogo toga zaboravimo, ljubitelji književnosti, pa i sami pisci, dobro pamte prvu knjigu ili knjige zbog kojih su nastavili posjećivati Odjel za djecu i omladinu gradske knjižnice. Koji su vaši najveći favoriti iz tog doba?

Najveći favorit iz djetinjstva je Alan Ford, znao sam sve epizode napamet. Nisam razumio većinu toga, ali su me odmah privukli crtež i humor. Nisam nikad u školi imao problema s povijesti ili s Homerom u lektiri jer sam već dobro poznavao cijeli taj period – dakako, u pomaknutoj verziji iz priča Broja jedan. Kao mnogi drugi, pamtim i kako mi se slomilo srce na kraju Junaka Pavlove ulice. Svaku knjigu sam osjećao intenzivno, moram priznati da mi to sada malo nedostaje.  

To je stoga što starite, doktore. Na koncu, sad ste objavljivani pisac, niste više civil, što se zapravo promijenilo – jeste li naprasno počeli slušati Placebo ili čak Floyde, hoćete li se početi bezlično odijevati, pustiti bradu, nabaviti šiltericu?

Život mi se okrenuo za 360 stupnjeva, dakle osim blage vrtoglavice ne nazirem nikakvu promjenu. Možda će biti drugačije kad dobijem prve kritike i komentare, ali ipak se nadam da me to neće toliko izbaciti iz takta. I bojim se da će mi modni stil i glazbeni ukus ostati nedirnuti i neizmijenjeni u svoj svojoj lošosti.

Ne treba zbog knjige izgubiti glavu i početi slušati pop pjesme duže od osam minuta, to nikako ne može biti dobro. Naravno, pisanje mi je bilo bitno, uzbuđen sam oko recepcije i planiram pisati dalje, ali na kraju dana to je samo jedna od stvari kojima se bavim. Nadam se da će tako i ostati.