Prema smislenim promjenama

U prethodnom tekstu o lektiri u osnovnoj školi zaključili smo da obrazovni sustav treba imati više povjerenja i u kvalitetu književnih djela i u razum učenika. Lektira u srednjoj školi je teoretski trebala zaobići te poteškoće: popis lektire je bio stabilniji i sveden na kanonska djela, a učenicima je bilo „povjereno” da usvoje sve povijesne književne etape, prođu njihove vrhunce i pritom rasprave sve velike teme koja klasična djela otvaraju, od ljubavi i smrti do zločina i kazne. Čini se da je takav model ipak zahtijevao previše od učenika: u ranijem istraživanju iz 2014. sve su nastavnice istaknule da je program preopterećen i previše usmjeren na učenje podataka, zbog čega učenici ne razvijaju ljubav prema knjigama i čitateljsku naviku, nego zamor i zazor od književnosti. Znanstvenica Anita Peti-Stantić u knjizi Čitanjem do (spo)razumijevanja također naglašava da takav pristup lektiri nije produktivan jer cilj nastave književnosti nije izlaganje mladih određenoj količini činjenica, nego podučavanje čitanja s razumijevanjem. „Bǐt je u nadograđivanju i ulančavanju znanja koje tek na taj način može postati trajno dobro pohranjeno u dugoročnom pamćenju.” (str. 103) O neefikasnosti sustava Peti-Stantić navodi da na međunarodnom PISA testiranju 2015. godine 19,9% učenika nije doseglo drugu razinu čitalačke pismenosti. „To su postoci učenika koji su s 15 godina funkcionalno nepismeni, premda pohađaju srednju školu.” (str. 87.)

No nakon duge frustracije okoštalim školskim sustavom, sada svjedočimo velikim promjenama u nastavi književnosti. Novi „Kurikulum za nastavni predmet Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj” usvojen je početkom 2019., a u školskoj godini 2019./2020. započela je opća obrazovna reforma „Škola za život” koja je bitno izmijenila i nastavu književnosti. S druge strane, kao po nekom okrutnom Murphyjevom zakonu, ambiciozna reforma koincidirala je s pandemijom i ad hoc izmještanjem nastave na online platforme što je opet bitno utjecalo i na planirane izmjene. Kako bismo dobili jasniji uvid o reformi lektire i problemima u njezinoj provedbi, razgovarali smo s troje nastavnika koji su svi izrazili želju ostati anonimni pa ćemo ih navoditi pod pseudonimima: profesorica Zuzorić radi u strukovnoj školi, profesorica Brlić u javnoj gimnaziji i profesor Mažuranić u privatnoj gimnaziji.

Lektira od Picassa do hip-hopa

Kako saznajemo od sugovornica, novi pristup lektiri doista stavlja naglasak na poticanje čitanja s razumijevanjem. Inzistira se na metodologiji koja potiče aktivnost i kreativnost učenika, koja ne ograđuje interpretaciju nego ohrabruje povezivanje pročitanog s vlastitim životom, a time utječe i na motivaciju učenika koji u čitanju pronalaze užitak i bliskost. U postizanju tih ciljeva najveću promjenu unosi prelaz s povijesnog pristupa gradivu na tematski. Dok je dosad nastava lektire pratila povijesni slijed i reprezentativna djela pojedinih epoha, sada nastava prati određene teme uz koje se onda vežu književni naslovi iz svih perioda.

Svo troje s kojima smo razgovarali smatra ovu promjenu pozitivnom. Primjerice, profesorica Zuzorić navodi kako se u prvom razredu kreće od teme što je tekst i kako mu pristupiti, a potom se preko primjera raznolikih tekstova dolazi do književnosti. U tom okviru njeni su učenici čitali SF roman Fahrenheit 451 Raya Bradburyja koji govori o odnosu prema čitanju i knjigama, a i otvara teme utopije i distopije. Profesorica Brlić navodi primjer Don Quijotea „koji je sjajan jer se veže na nebrojene slikarske, filmske i druge adaptacije. Učenici onda to proučavaju kroz slike Picassa i Dalíja, kroz animirani film Vlade Kristla, a i sami pronađu neke hip-hop pjesme ili turističke rute koje prate put protagonista. Na kraju se svi ti slojevi vraćaju natrag tekstu.” Obje sugovornice pritom napominju da takav pristup, ma koliko bio pozitivan, ujedno zahtijeva veći broj sati zbog čega nije lako postići balans – sloboda u bavljenju jednim naslovom umanjuje manevarski prostor u bavljenju nekim drugim.

U odabiru lektirnih naslova također postoji značajno veća sloboda. Profesor Mažuranić navodi: „Prije ove zadnje reforme sloboda je bila minimalna, sve se svodilo na jedno djelo godišnje po izboru učenika. Prema novoj reformi moguće je odabrati pet naslova uz pet obaveznih. Dakle, nova reforma ima nekih dobrih stvari. Ako ćemo biti realni, kurikulum je bio takav da je bilo dosta teško napraviti gori.” Novi kurikulum pak donosi popis od 22 obavezna i 121 izborna djela. Sva djela spadaju u već uvriježeni kanon, sa svim problemima koje on nosi sa sobom. Navedimo samo da su među 143 djela zastupljene tek tri autorice (Parun, Plath, Woolf), a da samo tri autora dolaze van kruga Europe i SAD-a (Borges, Marquez, Tagore). Svi sugovornici slažu se da kanonske tekstove vrijedi zadržati, ali i omogućiti učenicima dodir sa suvremenijim i drugačijim naslovima. Pritom nastavnici imaju slobodu proširiti popis bilo predloženim naslovima iz pojedinih udžbenika, bilo naslovima koje sami odaberu, bilo knjigama koje predlože učenici. Slobodni odabir opet je, dakako, ograničen – s jedne strane ovisi o dostupnosti knjiga i materijala (što je još izraženije tijekom pandemije). S druge strane postoje pritisci protiv uvođenja novih i „nepodobnih” knjiga, kako navodi profesorica Zuzorić: „Nitko se nije bunio oko moralnosti likova kod Dostojevskog, Camusa, Kozarca, Krleže, Flauberta... Sad se kod novih naslova takve stvari ipak problematiziraju. Recimo, u novom naslovu Gonič zmajeva Khaleda Hosseinija tematizira se zlostavljanje dječaka, a u jednoj školi roditelji su se požalili da taj sadržaj nije prikladan za 15-godišnjake. Ali takve stvari se događaju. Ne možemo zaštititi djecu, možemo samo odabrati hoće li to pročitati u tekstu ili vidjeti u neposrednoj okolini. Takva djela mogu biti povod za raspravu o neugodnim temama. Ključ je da lektirni naslov bude polazni tekst koji možeš aktualizirati i približiti djeci.”

Škola za neobičan život

Dok reforma idejno donosi niz pozitivnih promjena, sama provedba zasad ostavlja dojam brzopletosti i nedorečenosti. Nakon godinu dana eksperimentalne provedbe, reforma je uvedena u sve škole, ali s nekim nelogičnim momentima. U strukovnim školama reforma vrijedi samo za četverogodišnje smjerove dok trogodišnji uče prema starom sustavu (premda bi upravo njima novi i senzibilniji model mogao posebno koristiti). Još je veći problem što je reforma uvedena ne samo za prvi i drugi, nego i za treći razred koji će tako pola nastave književnosti proći po starom, a pola po novom sustavu. Nagli prijelaz s povijesnog na tematski model nije moguće elegantno izvesti jer se modeli drastično razlikuju i ima puno razlikovnog sadržaja: učenici su razne predviđene lektire već čitali, a razne naslove bi po programu mogli potpuno zaobići. Budući da udžbenici ne predviđaju tu situaciju, na nastavnicima je da sami preslože predviđeni popis i da postignu ravnotežu između dva modela kako bi učenici mogli proći svu predviđenu lektiru i pripremiti se za strukovnu ili državnu maturu.

Državna matura sama po sebi predstavlja problem jer opet nije jasno kako će točno izgledati. Profesor Mažuranić navodi: „Dosadašnja državna matura jako je diktirala popis djela i pristup tim djelima. Kako sada podučavati lektiru kad nismo dobili na uvid kako bi finalni ispit trebao izgledati? Naravno, bilo bi sjajno da finalni ispit ne bude tako dominantan kao do sada, ali onda bismo to trebali već sada znati.” Profesorica Brlić također naglašava da bi za pripremu nastave trebali znati što će se očekivati od učenika na maturi, ali nitko još nema odgovor na to pitanje iako je nastavni proces u tijeku.

Naposljetku, vrijedi istaknuti veći opseg posla za nastavnike. Riječ je o potpuno novom načinu pristupa lektiri, novoj metodologiji i novim materijalima koje bi profesori trebali u kratkom roku usvojiti i provesti u praksi. Veća sloboda u odabiru djela i pristupu ujedno otvara veću odgovornost jer svaki profesor praktički treba napraviti vlastiti godišnji plan. Tu je i kompleksniji način praćenja i vrednovanja učenika. Od profesora se traži da za svakog učenika redovito opisno procjenjuje različite aspekte rada, što povećava opseg administracije kojom se nastavnik mora baviti mimo same nastave. Pritom se takve kompleksne procjene opet naposljetku prelijevaju u jednostavnu brojčanu ocjenu koja nosi bodove pri upisu na fakultet.

No, kao da prilagodba novom sustavu nije dovoljno komplicirana, nastavnici su se lani morali uhvatiti u koštac s hitnim uvođenjem online nastave što je iziskivalo brzo učenje novih tehnologija i prilagodbu nastave novom načinu komunikacije. „Neke stvari s online nastavom su pozitivne”, navodi profesorica Brlić i nastavlja: „Naučila sam koristiti Zoom, napravila sam puno novog i kvalitetnog nastavnog materijala, a neki se tekstovi brže i lakše mogu prikazati nego u učionici.” Profesorica Zuzorić govori u sličnom duhu: „Morala sam brzo naučiti što učenicima mogu ponuditi i što mi oni mogu uzvratiti. Naravno, bilo je promašenih pokušaja, ali i vrlo dobrih satova na koje su učenici sjajno reagirali.” Sugovornice hvale i CARNET-ov projekt eLektire koji omogućuje digitalni pristup velikom broju lektirnih naslova i pedagoških materijala.

Naravno, unatoč brzoj i iznenađujuće dobroj prilagodbi, online prostor neizbježno ograničava izvedbu nastave. Profesorica Brlić objašnjava: „Dobri učenici, koji imaju i stabilnu strukturu doma, dobro funkcioniraju. No svaki razred ima dio disfunkcionalnih učenika koje nitko neće probuditi, potaknuti ni nadzirati. Oni mogu isključiti kameru i ignorirati nastavu. Imamo li mi pravo uopće od njih tražiti da uključe kameru? Imamo li pravo tako ulaziti u njihovu privatnost?” Profesorica Zuzorić dodaje još jedan bitan aspekt: „U online nastavi se jako osjeti socijalni status pojedinih učenika. Dio njih ne može ispuniti zadatke jer nemaju laptop, internetski signal ili internetske uređaje. Neka djeca na laptopu nemaju kameru. Ne mogu od učenika zahtijevati da to imaju.”

Nije iznenađenje stoga ni da provjera znanja postaje praktički nemoguća. Profesorica Zuzorić navodi da je i dosad Internet bio izvor bezbrojnih kratkih sadržaja koje su učenici čitali umjesto lektire, no u online uvjetima prepisivanje je postalo nemoguće kontrolirati. Obje sugovornice ističu da dobivaju eseje s identičnim ili očito preuzetim rečenicama, a nisu sigurne kako se postaviti i do koje mjere sankcionirati takvo ponašanje. Ne postoji ni konsenzus oko kriterija u online nastavi – učenicima bi vjerojatno trebalo popustiti zbog teških radnih uvjeta, no zahtjevi na državnoj maturi i prijemnim ispitima se vjerojatno neće analogno spustiti. To su redom problemi vezani uz osnovne uvjete nastave, a da ne govorimo o ciljevima i metodama „Škole za život” - profesor Mažuranić kaže da su „od nje ostali samo udžbenici s kojima se sada trebamo snalaziti.” U svakom slučaju „Škola za život” sigurno nije bila predviđena za život kakav živimo prošle i ove godine pa nije ni realno očekivati njezinu punu provedbu.       

Čitati da bi se razumjelo

Stoga na kraju ostaje teško procijeniti kako je „Škola za život” promijenila školski pristup književnosti. Profesorica Brlić kaže da „su i korona i online nastava i štrajk potpuno zamutili pogled na reformu.” Profesor Mažuranić manje pomirljivo ustvrđuje: „Pandemija je došla kao spas za niz suludih političkih odluka koje su nas dovele do potpune dezorijentiranosti.” Nevezano uz pandemiju, profesorica Zuzorić smatra da je potrebno izvesti cijelu generaciju učenika prije nego se profesori prilagode novom sustavu i prije nego budu vidljivi prvi jasni učinci reforme. No unatoč višoj sili i nepotrebnim gafovima u provedbi, ostaje dojam da bi reforma mogla biti dobar iskorak. Profesorica Zuzorić i profesor Mažuranić ističu da njihovi učenici u principu nisu naročito skloni čitanju. „Čitanje traži neki mir i koncentraciju, a oni uglavnom teže suprotnom - u filmovima koje gledaju nijedan kadar ne traje dulje od tri sekunde”, kaže Mažuranić. No profesorica Zuzorić ističe da učenici prvih razreda vrlo pozitivno reagiraju na novi način učenja lektire i da tematski pristup otvara neočekivane i zanimljive rukavce: „Tijekom pandemije čitali smo Koraljna vrata Pavla Pavličića što je ispalo savršeno jer djelo govori i o temi zdravlja. Radnja se odvija na Lastovu, a tih dana pronašla sam novinski članak da na Lastovu nema korone. Stoga sam učenicima na kraju pokazala članak i kroz raspravu smo aktualizirali radnju knjige.” Ovakvi primjeri ukazuju na veću motivaciju i učenika i nastavnika, a tome valja dodati da su, unatoč radnim obavezama i teškim komunikacijskim uvjetima, svo troje sugovornika o temi govorili opsežno i strastveno, van uskog okvira postavljenih pitanja i bez „gledanja na sat”. Unatoč svim teškoćama, čini se da su nastavnici spremni uložiti izniman trud u smislene promjene koje će učenike doista motivirati na čitanje s razumijevanjem i izražavanje svojih stavova. U tom smislu budućnost srednjoškolske lektire ipak otvara nadu ne samo zbog pozitivnih ideja reforme, nego i zbog radnika koji su je spremni provesti u stvarnost.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici