Prijeći s riječi na djela

Nacionalnu strategiju poticanja čitanja Vlada Republike Hrvatske usvojila je 2. studenog 2017. godine, a kako joj i ime govori, radi se o strateškom dokumentu koji je za petogodišnji period, od 2017. do 2022. godine, trebao postaviti smjernice i ciljeve djelovanja kojima bi se osigurala tri ključna rezultata: uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju; razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje; te povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala.

O uzrocima i okolnostima koji su bili poticaj nastanku, kao i o procesu pisanja same Strategije na portalu je već pisao Neven Svilar u tekstu Hoćemo li čitati? iz ožujka 2015. godine, kada se činilo da smo nadomak objavljivanju tog dokumenta. Ipak, Strategija je svjetlo dana ugledala nešto više od dvije i pol godine kasnije, a neposredno po objavljivanju osvrt na novodoneseni dokument napravio je tadašnji urednik portala Booksa.hr Luka Ostojić u tekstu Stvar senzibiliteta, istaknuvši neke od problema i nedorečenosti koje su i prije početka provedbe ukazivale na potencijalno ograničen doseg predviđenih mjera i aktivnosti.

Kao jedan od primarnih problema s tekstom Strategije Ostojić ističe činjenicu da pojedini dijelovi nisu dovoljno specifično razrađeni u domeni konkretnih aktivnosti i mjera, a da bi se jasno ukazalo na razliku u odnosu na postojeće stanje i aktivnosti koje su već na snazi. Djelomično je to povezano s time što u trenutku objavljivanja Strategije još nije bila objavljena kurikularna reforma, a kako stvari po tom pitanju izgledaju danas, bit će još riječi u tekstu. Također, ističe se nepotpuno razumijevanje uloge književne kritike u procesu formiranja i stjecanja čitateljskih kompetencija te ignoriranje ekonomskih uvjeta u kojima funkcioniraju mediji kao uzroka smanjivanja prostora posvećenog kulturi općenito, pa i čitanju.

Na kraju svog teksta Ostojić zaključuje: "Da bi Strategija ostvarila cilj poticanja aktivnog i kritičkog čitanja, potrebno je promijeniti obrazovni sustav, što Strategija točno navodi, ali ne navodi konkretne mjere. Da bi postigla cilj osiguranja dostupnosti knjiga, potrebno je utjecati na ekonomske uvjete književne produkcije i distribucije, što Strategija čak ni ne uviđa. Budući da je jedan od specifičnih ciljeva i provođenje 'Nacionalne kampanje za poticanje čitanja', izgleda da namjera zaista nije osigurati materijalne uvjete za čitanje, nego doslovno poticati ljude da čitaju. Kao da je sve stvar kampanje – treba senzibilizirati nastavnike da kvalitetno predaju, knjižare da dobro prodaju, medije da objavljuju kritike, a građane da puno čitaju. (...) No ova strategija na papiru djeluje samo kao alibi dokument, samo da bi se moglo reći da je strategija, eto, donesena, a rad povjerenstva dovršen. Ostaje nam samo nada da će konkretna provedba strategije konkretizirati ideje koje nisu jasne na papiru."

Primarni fokus ovog teksta bit će na trenutnom stanju provedbe Nacionalne strategije poticanja čitanja, tim više što se nedavno krenulo s realizacijom nekih ključnih aspekata plana.

Što se (nije) napravilo?

Status provedbe Strategije bio je tema teksta Jasmina Klarića objavljenog u dnevniku Telegram nešto više od godinu dana nakon početka provedbe (12. veljače 2019.), pri čemu se kao jedna od temeljnih zamjerki ističe kašnjenje u provedbi aktivnosti Akcijskih planova za pojedinu godinu. Tako je još za 2018. godinu bilo najavljeno postavljanje internetskog portala o čitanju i poticanju čitanja, a na kojem su trebali biti dostupni podatci o provedbi same Strategije, međutim do danas to još nije učinjeno. Također, jedna od bitnih mjera kojima se upravo mladima planiralo omogućiti jednostavniji pristup knjigama trebalo je biti i besplatno članstvo u gradskim knjižnicama za one mlađe od 18 godina, međutim do danas ni ta mjera nije zaživjela. Doduše, akcijskim planom provedbe Strategije za 2021. predviđa se konačna implementacija te mjere, kao i osmišljavanje kulturnog vaučera za djecu i mlade kojim bi ostvarili pogodnosti prilikom kupnje knjiga u knjižarama, međutim s obzirom na dosadašnje kašnjenje u provedbi takvih ideja, ostaje pitanje hoće li se i ove mjere realizirati.

Nadalje, za 2019. godinu bila je najavljena provedba programa Rođeni za čitanje, u sklopu kojega su trebale biti izabrane i tiskane četiri slikovnice za četiri različite dobne skupine, koje bi se dijelile u pedijatrijskim ordinacijama i kojima bi čitateljske navike poticale kod djece predškolske dobi. Do sada je, konkretno u lipnju 2020. godine, izabrana po jedna slikovnica za pojedinu dobnu skupinu, dok tisak tek predstoji. Za potrebe ovog teksta kontaktirali smo Ministarstvo kulture i medija s nekoliko pitanja o samoj Strategiji. Kako navode u dijelu odgovora, vezano za status provedbe aktivnosti do kraja 2020. godine: "Planirano je tiskati 40 000 slikovnica, za prvu dobnu skupinu, jer se toliko beba, u prosjeku, rodi u jednoj godini u Hrvatskoj. U svakoj idućoj godini tiskaju se slikovnice za najmlađe i dodaje još jedna dobna skupina, svake druge godine."

Osim toga, u odgovoru Ministarstva navodi se da je u 2020. godini proveden i javni poziv učenicima osnovnih i srednjih škola za videonajave knjiga. Ova zanimljiva inicijativa, osim vrijednih učeničkih radova, naznačila je i važan problem kada se govori o čitateljskim navikama maloljetnih čitatelja – naime, glavnina pristiglih radova dolazi iz svega tri županije: Istarske, Primorsko-goranske i Grada Zagreba te je vjerojatno odraz nejednake raspodjele infrastrukturnih kapaciteta (npr. količina i opremljenost gradskih, ali i školskih knjižnica) unutar Republike Hrvatske, a koji su ključan preduvjet za stvaranje čitateljskih navika. Ako se iz ovih rezultata može iščitati nešto pozitivno, onda je to činjenica da su razlike među županijama najmanje, iako i dalje zamjetne, kod najmlađih učenika (1. – 4. razred) te se uz kvalitetne programe među tim dijelom učeničke populacije dugoročno može razviti široka čitateljska publika.

Međutim, osim ova dva, k tome djelomično (ne)dovršena programa, iz odgovora Ministarstva ne mogu se izdvojiti još neke konkretnije i značajnije aktivnosti, čime se donekle opravdava bojazan Luke Ostojića istaknuta u uvodu teksta.

Uz navedene, do sada provedene aktivnosti su primjerice i izbor vizualnog identiteta Strategije, za što se teško može reći da značajnije pridonosi njenim ciljevima, tim više što je službeno odabran više od godinu i pol nakon donošenja Strategije. Također, nedavno su se ostvarila nastojanja Ministarstva te je 2021. godina proglašena Godinom čitanja, iako još nije najjasnije koje će biti dugoročne posljedice te odluke. Za sada je na internetskim stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje moguće pronaći informaciju da se tokom 2021. godine "planiraju stručna usavršavanja učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika, ali i interdisciplinarna stručna usavršavanja za učitelje i nastavnike svih predmeta i predmetnih područja te odgajatelja, odgojitelja i stručnih suradnika" čiji bi cilj trebao biti "omogućivanje profesionalnog razvoja i stjecanje kompetencija odgojno-obrazovnih radnika za promicanje sposobnosti čitanja kao jednog od temeljnih preduvjeta cjelovitoga osobnog razvoja svakog pojedinca". U svakom slučaju radi se o pozitivnoj inicijativi, međutim nameće se pitanje znači li to da nastavnice/i hrvatskog jezika do sada takve kompetencije nisu posjedovale/i te ako je to slučaj, je li ih moguće usvojiti u okviru kakva kraćeg stručnog usavršavanja? 

Osim toga, u prethodno spomenutom odgovoru Ministarstva kulture i medija navodi se i kako "Ministarstvo kulture i medija nastavlja promicati knjigu i čitanje nastavljajući i unaprjeđujući sve postojeće programe koji nastoje obuhvatiti sve sudionike u tzv. knjižnom lancu", što se odnosi na provođenje redovnih godišnjih natječaja koji spadaju u programe javnih potreba u kulturi i ne predstavljaju iskorak specifičan za provođenje Strategije. Uvidom u kretanje javnog financiranja u razdoblju od 2016. do 2020. godine, moguće je ustvrditi kako niti jedno od navedenih programskih područja (Književne manifestacije, Književni programi knjižara, Časopisi, Razvoj publike, Otkup knjiga za knjižnice, Knjižnična djelatnost) nije zabilježilo značajan i kontinuiran rast sredstava. Ipak, vrijedi istaknuti porast sredstava za programsko područje Potpore izdavanju knjiga u 2019. i 2020. godini (s 4.5 milijuna kuna 2018. na 8.5 milijuna kuna 2020.), kao i znatan skok u sredstvima namijenjenim za programsko područje Otkup knjiga za narodne knjižnice za 2017. godinu (16.5 milijuna kuna), čime su ona bila gotovo udvostručena u odnosu na prethodnu godinu. Istovremeno, pomalo je paradoksalno, budući da se budžeti za pojedino područje definiraju u prethodnoj kalendarskoj godini (u ovom slučaju 2016.), to da su nakon donošenja Strategije (kraj 2017.) sredstva za Otkup knjiga u stalnom padu te su se do 2020. vratila u okvire od prije 2017. godine (8 milijuna kuna), što je donekle proturječno istovremenom rastu potpora za izdavanje knjiga. Za same izdavače iznos sredstava koja po naslovu dobiju kroz program otkupa višestruko je veći i važniji no iznos koji dobiju kroz potporu izdavanja knjiga, iako je povećanje sredstava u tom programskom području svakako pozitivan pomak.

S druge strane, potpora neprofitnim medijima, čije je obustavljanje 2016. godine označilo početak kraja postojanja gotovo svih neprofitnih medija u Hrvatskoj, ni nakon donošenja Strategije nije obnovljena, iako se upravo velik dio neprofitnih medija bavio kulturom na interdisciplinaran i kritički način, tj. onako kako bi se implementacijom Strategije željelo postići da čitaju naši učenici. Osim toga, neprofitni mediji bili su prostor u kojem su mladi autori često dobivali priliku objaviti svoje prve umjetničke radove i kritike te su i na taj način funkcionirali kao iznimno bitan poligon za obrazovanje budućih autora, ali i medij putem kojeg se o umjetnosti sustavno komuniciralo na ozbiljnoj razini. Zato pomalo neobično zvuči da se kroz jedan od ciljeva Strategije nastoji osigurati javni medijski prostor za književne prikaze, recenzije i kritike.

Još jedan od načina djelovanja koje predviđala Strategija je afirmacija mladih spisateljica i pisaca putem natječaja i promocija na književnim sajmovima, međutim prema podatcima dobivenim iz Hrvatske zajednice nakladnika i knjižara, aktivnosti se u tom segmentu nisu intenzivirale u odnosu na one koje su postojale i prije donošenja Strategije.

Pored prethodno navedenog, u odgovoru Ministarstva navode se i sljedeće provedene aktivnosti: s Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja i Ministarstvom znanosti i obrazovanja provodi se istraživanje o čitanju, osnovano je Povjerenstvo za praćenje provedbe Nacionalne strategije poticanja čitanja, u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje organizirano je nekoliko stručnih skupova za učitelje i nastavnike hrvatskog, predstavljeni su rezultati istraživanja PISA 2018, a osnovano je i međusektorsko povjerenstvo za programe koji potiču čitanje Ministarstva kulture i medija, Ministarstva znanosti i obrazovanja te Agencije za odgoj i obrazovanje.

Naposljetku, napominje se kako će do kraja 2020. godine Ministarstvo kulture i medija u okviru Operativnog programa "Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020." Europskog socijalnog fonda objaviti Poziv na dostavu projektnih prijedloga Čitanjem do uključivog društva, što je i učinjeno. Ukupan iznos koji će se dodjeljivati u sklopu tog poziva iznosi 41.000.000,00 kuna, od čega 85% dolazi iz budžeta Europske unije, dok preostalih 15%, tj. 6.000.000,00 kuna pokriva Ministarstvo.

Čitanjem do uključivog društva

Na ovom mjestu trebalo bi se osvrnuti na financiranje provođenja Nacionalne strategije poticanja čitanja općenito. Naime, prema informacijama s internetskih stranica Ministarstva kulture i medija "Ministarstvo kulture osiguralo je sredstva u iznosu od 500.000,00 kuna godišnje za 2017. i 2018. godinu te 1,000.000,00 kuna za 2019. godinu. Ministarstvo znanosti i obrazovanja za dio mjera ove Strategije osiguralo je 276.033 kune za 2017. godinu, 441.908,00 kuna za 2018. i 413.409,00 kuna za 2019. godinu". Dakle, za prve tri godine provedbe Strategije Ministarstvo kulture i medija te Ministarstvo obrazovanja i sporta izdvojili su skupa približno 3.132.000,00 kuna, dok je planirano da se ostatak sredstava osigura upravo iz spomenutog Europskog socijalnog fonda. Samim time, spomenuti ESF trebao je činiti više od 90% ukupnih sredstava predviđenih za provedbu Strategije te je trebao biti raspisan još 2018. godine, na početku provedbe Strategije. U konačnici, Poziv je raspisan tek na samom kraju 2020. godine, što znači da se prve tri godine Strategija provodila bez ikakvih ozbiljnijih sredstava, što je dobrim dijelom vjerojatno uzrokovalo iste takve rezultate.

No, tu je tek početak problema vezanih uz ESF poziv. Slanje prijedloga na Poziv funkcionira po principu "najbržeg prsta", odnosno prijedlozi će se zaprimati sve dok iznos zaprimljenih prijedloga ne dosegne iznos predviđen za dodjelu, nakon čega će se natječaj privremeno obustaviti. Takav način dodjele sredstava nastavak je recentne prakse Ministarstva kulture i medija koja je u slučaju poziva "Umjetnost i kultura online" naišla na snažne kritike i oštro negodovanje umjetnika i radnika iz polja kulture, koji su ukazivali kako se takvim postavljanjem rokova uvelike smanjuje mogućnost pristizanja te u konačnici implementacije i provedbe najkvalitetnijih prijedloga. U slučaju kada se radi o projektima na koima de facto počiva cjelokupna Nacionalna strategija poticanja čitanja, takva se odluka čini još problematičnijom.

Govoreći o samom tekstu Poziva i logici natječaja, treba istaknuti kako 85% sredstava, odnosno 35.000.000,00 kuna otpada na programe iz "Skupine aktivnosti A", za čiju se provedbu mogu prijaviti isključivo jedinice lokalne samouprave u partnerstvu s narodnim knjižnicama. Pri tom se u tekstu natječaja eksplicitno navodi kako su ta sredstva namijenjena nabavci bibliobusa kojima bi se knjige dopremale do zabačenijih, manjih mjesta u kojima ne postoje knjižnice. I dok je to po sebi pohvalna inicijativa koja će zasigurno pomoći i imati određene pozitivne rezultate, i dalje se ne može reći da se radio o sustavnom i strukturnom rješenju infrastrukturnih problema.

Što s (e) knjigama?

Zanimljivo je primijetiti kako je osiguravanje alternativnog pristupa knjigama, u što svakako spadaju e-knjige, u područjima u kojima nema narodnih knjižnica jedan od dugoročnih ciljeva Strategije. Međutim, programsko područje kojim se putem javnog poziva financiralo konverzije tiskanih izdanja u e-knjige ukinuto je baš 2018. godine, odnosno prve godine provođenja Strategije. Uz to, prema informacijama dobivenim od Krešimira Pintarića iz udruge Društvo za promicanje književnosti na novim medijima koja provodi projekt Besplatne elektroničke knjige, Ministarstvo kulture nije raspisalo ni natječaje vezane uz dvije mjere kojima je bio predviđen razvoj digitalnih repozitorija s besplatnim sadržajima te promocija i popularizacija e-čitanja i e-čitača, e-knjižara i e-knjižnica, a što su vrlo bitni i potencijalno vrlo učinkoviti načini kojima se u mjestima bez knjižnica može osigurati pristup knjigama, pogotovo stoga što su nekomercijalnog karaktera. Također, ove mjere ne nalaze se niti u akcijskom planu Strategije za 2021. godinu.

Nadalje, jedan od bitnih ciljeva Strategije jest i sustavno opremanje školskih knjižnica knjigama koje će učenici čitati iz užitka, što je trebalo biti usko povezano s Kurikularnom reformom koja je donesena nedugo nakon Strategije, a kojom se, među ostalim, trebao osuvremeniti i učenicima približiti popis lektire. Za potrebe ovog teksta razgovarali smo s jednim gimnazijskim profesorom iz Zagreba koji je htio ostati anoniman: "Koliki je utjecaj sama Strategija imala na nastavu iza zatvorenih vrata učionice? Rekao bih vrlo malu. Promjene u nastavi zadnjih godina većinom su posljedica Kurikularne reforme ili svijesti pojedinaca da će ostvariti bolje rezultate budu li učenike motivirali na čitanje tekstovima koji su im svjetonazorski, tematski, jezično i stilski bliži. Mislim da su u tome smislu kolege u negimnazijama mnogo agilniji od svojih kolega u gimnazijama jer su gimnazijalci dugo koješta mogli probaviti kad je u pitanju lektira, no sad su i ta vremena prošla i mnogi su nastavnici posve dezorijentirani. Većina se vrti u krugu poznatih naslova, možda stoga što i sami malo čitaju suvremeniju produkciju, a možda i stoga što su takvi naslovi izvan nekoliko najvećih gradova (ili svugdje osim u Zagrebu) teško dostupni u knjižnicama. Također, budući da je Hrvatski obvezatan na maturi, taj standardizirani ispit podosta tlači nastavu predmeta u srednjim školama, što isto nije dobro."

U kontekstu školskog sustava, koji bi trebao biti primarni sustav u kojem se čitalačke navike stječu i razvijaju, doseg i praktični učinak Strategije je za sada ostao ograničen i nedorečen. S jedne strane, razlog je to što je sama Strategija, odnosno mjere i aktivnosti koje bi se u tom segmentu trebale provoditi, nedovoljno precizno definirane, a s druge, zato što nisu ostvareni infrastrukturni preduvjeti za njenu adekvatnu implementaciju – kvalitetno dorađen Kurikulum, opremljenost školskih knjižnica, a posebice onih u manjim mjestima i gradovima.

Određene pozitivne pomake, vodeći se podacima koje nam je za potrebe ovog teksta ustupila Hrvatska knjižnica za slijepe, moguće je prepoznati u čitateljskim navikama slijepih i slabovidnih osoba. Iako se ne može govoriti o kontinuiranom rastu broja naslova koji se godišnje prilagođavaju osobama s poteškoćama u čitanju, bilo da se radi o zvučnim knjigama u Daisy 2.02 formatu, knjigama na brajici ili pak naslovima u XML formatu (strojno čitljiv format, koji se reproducira pomoću govorne jedinice), počevši od 2016. godine, prosječno je vidljiv znatan skok u odnosu na period do 2015. godine. Slična je situacija i s godišnjim brojem novoučlanjenih članova, a kao pozitivan trend treba istaknuti činjenicu da je u 2018. i 2019. godini bio aktivan do sada najveći broj članova knjižnice. Naposljetku, možda i najbitniji pokazatelj je broj posuđenih knjiga godišnje, a u tom kontekstu 2019. godina bila je najbolja do sada, s 53.654 posuđena naslova, što znači da je aktivnost članova u stalnom porastu.

U konačnici, teško se oteti dojmu da je dosadašnja provedba predstavljala više formalno ispunjavanje dijela ciljeva postavljenih Nacionalnom strategijom poticanja čitanja, nego sustavno i strukturno bavljenje uzrocima problema koji su doveli do sastavljanja i donošenja tog dokumenta. U tom je smislu vjerojatno najdemonstrativniji primjer trogodišnje kašnjenje raspisivanja natječaja Europskog socijalnog fonda Čitanjem do uključivog društva, koji predstavlja oko 90% ukupnih sredstava namijenjenih provođenju Strategije. Ostaje se stoga nadati da će u posljednje dvije godine provedbe realizacija Strategije prijeći u svoju konkretniju fazu.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici