Posljednji valcer u odmaralištu Požega

Sjedim ispod našeg grafita na kojem je najobičnijom bijelom napisano HAJDUK, to je naš mul, preko puta mene Hans i Sila, naši prijatelji, Iris i Lazar kartaju briškule. Maloprije smo imali operaciju vađenja ježeva i nedostajao je taman jedan, onaj koji ne drži blic i ne kopa iglom, koji ne toči vino i ne mota, onaj koji snima i baca najbolje fore, to je naravno trebao biti Robi kojeg nema, već dugo ga nema. Robi je dobar u strategiji i zna brojati karte, briškula je bez njega jednostavno prelagana, a nitko ne voli da su igre lagane, onda nemaju smisla. Nitko ne voli govoriti o nedostajanju pa tražim sve situacije u kojima bi nam „Robi dobro došao“, a Robija želim uvijek, u bilo kojoj situaciji. Sjetim se Robija na prijamnom ispitu, Robija kad smo obojica upali na ADU, Robija kad smo se htjeli jebati, ali nije bilo viagre, Robija kad pjevamo cipele od Andreane Čekić, Robija kad javljaju da majka umire, Robija kad mu bivši plače na koljenima, a on se zaljeva šljokicama, Robija kad plešemo u bundama, Robija kad ukrade hranu na prvoj godini jer nemamo novaca, Robija kad me čeka u krevetu, Robija na Uskrs, Božić i rođendan, Robija kad se žvalimo na podiju jer nam je dosadno, Robija kad ga uhvati depra i nestane na dva mjeseca, Robija kad svira gitaru, Robija na Prviću, Robija kad ga svi mrze, a ja ga branim, Robija koji mene brani, Robija ovdje, sad i uvijek, kraj mene, među nama, Robija bilo gdje. Pustio sam Pipse, pjesmu 2x2, to uopće nije naša pjesma, Robi ne sluša Pipse, ali meni je to pjesma za nešto veće, što me udara jače od mene, Robi udara uvijek jače.

napokon!

                                                         hvala moru!

kad se soba oslobađa?

                                                         kaj ja znam, za koji sat.

fali robi.

                                                         a šta je s njim?

ima neku novu ekipu s kojima izlazi na partije samo.

                                                         ja ne želim da on ikad prestane bit dio mog života.

ali je, već dvije godine nije dio tvog života.

                                                         nije istina.

možeš nekog voljeti, ali da nije više dio društva.

                                                         je l mislite da on misli na nas kao mi na njega.

špade jebote, ne.

                                                         stvarno ne?

šta fakat?

                                                        ma, ona o špadama.

je l misliš da on misli na mene?

                                                         sigurno!

al ti i ja buraz sjajimo u mraku, sjajimo u mraku.

                                                         moraš stavit u kolumnu da imamo svoj koncert pipsa.

ok.

                                                         i hansa.

i mene, a Hansa, onak, lik nas hrani ribama iz mora, ja sam uvijek željela takvog frajera.

                                                          ja, dosta mi je više intelektualaca, likova koji stalno nešto čitaju pa misle, ovo ljudi, puška i more i imamo šta za jest, bez previše priče i sranja.

hans ti si idealan lik.

                                                         uzet će nam požegu kao i robija.

strani investitori?

                                                         vikend ljudi.

Prvi smo put uzeli sobu na otoku, ne zato što ne volimo kampiranje, nego jer je ovo mjesto koje neće još dugo, smještaj koji urla Jugoslavija, koji bliješti prošlo vrijeme, koji još uvijek postoji, u kojem smo jedini zalutali mladi ljudi, bez baka i djedova, u vlastitom aranžmanu. Osjećaj u odmaralištu Požega je čudnovat, između tuge i radosti, kao međuprostor u kojem se veselim što smo ovdje i što sam živ kad još postoji, a u kojem me za sekundu obuzme tuga, ona tuga jer je ovo posljednje odmaralište, tuga jer ovakvo što više neće postojati. Na zidovima su razglednice iz godina u kojima se nisam ni rodio, Hans, Sila, Iris i Lazar jure hodnikom, kraj nas prolazi skupina staraca sa svojim zvučnikom iz kojih čujemo tambure, glazbu za vjenčanja. Ovo je prostor u kojem mogu promatrati sve i vidjeti u što će se pretvoriti, zamišljam stranca investitora koji ima odličnu ideju, ali to nikako nije ideja života, ovo je samo još jedno odmaralište koje će se kroz privatizaciju učiniti nedostupno malim ljudima, nama koji uživamo svaku pukotinu i vlažnost u kupaoni, nama koji volimo što na recepciji ne znaju engleski i peglaju plahte ispred vrata, zamišljam kako ruši živote i sjećanja, nečiji radni vijek bit će izbrisan jednim bagerom.

obožavam! Sve je ona meni….

                                                         i ja, al ne znam ni jednu.

ozbiljno!?

                                                         ja sam dalmatinsko dite.

hans, ja nas ovako vidim u penziji.

                                                         i ja.

sam kaj neće bit ovoga.

                                                         dolje u bircu žena ima zrikavca za ljubimca.

šta?

                                                         jesi dobro?

bili smo danas dok ste vi ronili, doslovno ima mali tanjurić na kojem drži dinju i vodu za zrikavca antu i lik chilla unutra već danima, neće nigdje.

                                                         butra kaže da su jučer imali koncert i da ante pjeva ko lud.

obožavam!!!

                                                         kakav je to koncert kad se čuje jedan zrikavac da pjeva?

tu su svi ludi.

                                                         doručak mi je hit!

ja sam prespavao.

                                                         imaš pet opcija, ali sve je kruh i nešto, tipa maslac i pekmez ili maslac i sir.

ovi ljudi su tu proživjeli čitav radni vijek.

                                                         je l se vama čini da otoci rade nešto čudno ljudima?

ne znam, odmor to radi.

                                                         meni je užasno teško zamisliti da robi više neće nikad s nama na more, proživjeti ovo odmaralište, govoriti o azbestu i dedekima.

ma ko ga jebe.

                                                         aj ajde.

Danas mi je rođendan. Probudio sam se prvi, rođendane shvaćam jako ozbiljno. Sjedimo na plaži, Iris mi je donijela zvučnik mikrofon i pijemo gemište. Hans roni, vidimo samo bovu iznad njega. Sila svako malo ustaje da vidi gdje je, Iris i Lazar pjevaju Magazin. Osjećam potpuni mir, nabrali smo motar i napravit ćemo ga na salatu. Rođendani čine da puno razmišljam, o sebi u djetinjstvu, o svojim odlukama, životnim i trenutnim, o ljudima oko sebe, o starenju, obitelji, moru. Najviše o prijateljima. Rođendane uvijek vežem uz more, srpanj je mjesec soli, mjesec mula i poruka u boci. Srpanj je nekad bio tužan, nekad sretan, ali uvijek zamišljen. Rođendane shvaćam preozbiljno i uvijek mislim da trebam donijeti velike odluke. Odlučio sam se ne javljati na mobitel, ne znam zašto, možda da budem u trenutku, radim stvari ovdje i sad, možda zato da budem usamljen, da isprovociram usamljenost.

Ipak me trzne pjesma, ljudi oko mene koje volim i zvuk valova. Uzet ćemo taxi boat, idemo do mjesta koje nigdje na svijetu ne postoji, slično odmaralištu, idemo Kod Šime, u mali restoran, tri stola u nečijoj kući.

mislim da brod i otok čine isto, neku izolaciju, nešto pokreću u tijelu, nemir i smirenost, neki kurac koji ne znam zašto se događa.

                                                         ja sam zvala, rekao je da nema rezervacija, ako bude stola bude.

ima ljudi, tamo iza, ajde dok ovi nisu sjeli.

                                                         jesmo mi u nečijem dvorištu?

da, meni je ovo najbolje mjesto na svijetu.

                                                         uzet ćemo tri plate.

jebote ništa, litra i voda sto naku, riblja plata samo 250 kuna. kila ribe jebote.

Došli smo na drugu stranu otoka, mjesto koje nije Prvić Luka, nije ni Prvić Šepurine, to je samo Prvić, za nas je to Kod Šime. Dočekuje nas Sretan, čovjek od sedamdesetak godina, jedva razumljiv, ali simpatičan do boga. Sjedamo za stol, upozorava nas da su samo on i žena i da ćemo čekati dva sata, mi smo treći stol danas i više ne uzima iza nas jer ne stignu. To nam nije problem, došli smo pit gemište i jest, provesti dan u njegovoj kući.

vi petsto kuna još i na tisuću petsto smo, nama dosta.

Sjedili smo tri sata, preuzeli smo dva stola, a Sretan nam je dao novčanik da naplatimo ljudima, pokazao nam gdje je frižider da si uzmemo vina i bilježnica u koju da upisujemo što smo popili. Sretan je zadnja pojava ugostitelja bez turizma, povjerenja bez sumnje, čovjeka koji živi otok kako se otok živio, njegov je restoran poziv u kuću, a u wc gosti odlaze kraj njegove spavaće sobe. Ne mogu zamisliti da se zove bilo kako drugačije, ime Sretan mu najviše pristaje. Sa svojim smo zvučnikom-mikrofonom privukli ljude što se njemu nije svidjelo jer je susjeda koja pomaže s mesom taman otišla, a on je s razlogom napisao na ploču ispred kuće da poslužuje samo tri stola. Kod Šime promatramo jednu kuću i supružnike kojima je tisuću petsto kuna dovoljno, dovoljno je da se sreću s ljudima, naprave im finu hranu i sjednu s njima za stol, popričaju o otoku i o životu, Kod Šime je mjesto gdje se isprepliću priče naših roditelja, naše države koja se raspala, naših ljubavi i očekivanja, Kod Šime nema ništa i zato ima sve.

david, ovo mi je tvoj najdraži rođendan.

                                                         i meni.

doslovno ne znam kako ovo mjesto još postoji.

                                                         daj čovjeku da popije nešto.

ajde sjednite, mi ćemo odnijeti tanjure.

                                                         nestvarno.

Sretan nas je pratio do mula ispred kuće i mahao nam kad smo odlazili, a ja se nikad nisam osjećao sjetnije. Samo da je Robi ovdje, samo da ne razmišljam o tome kako će i Požega i Kod Šime biti zaboravljeni, postat će priče koje ćemo prepričavati djeci, iste one koje smo mi slušali od naših roditelja, ali smo još uvijek imali prilike vidjeti, na jednom malom čudesnom otoku. Oko mene su ljudi koji mi upotpunjuju život i uhvatim se kako gledam more koje nestaje za nama, gledam ljude koji su mi tako nježno ušli u život u ranim dvadesetim i sad su ovdje kad ulazim u kasne dvadesete, a stvari oko mene nestaju. Drago mi je što će baš oni biti svjedoci da smo ovako živjeli, da smo bili ovdje i da je naša obala ovo nudila. Ovi su ljudi zaslužni zato da nikad nisam bio sretniji, zbog zajednice je starenje blago, dobronamjerno i mazno, zbog njih će posljednji valcer u odmaralištu biti najljepši ples.

jebote jesi zabrijao na poetičnost.

                                                         ajde odjebi. vidi ih kako plešu.

meni je ovo prizor života.

                                                         kaj su rekli, pedeset godina?

da, ovdje su se upoznali, ali im je ovo posljednja godina u odmaralištu.

                                                         ovo je njihov posljednji valcer.

ja bih svoj posljednji valcer s robijem otplesao.

                                                         ti si baš šupak, uvijek.

ajme šalim se.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.