Prošli tjedan
pisao sam o razlici između
Bandićeve pomoći izdavačima na
Interliberu i donošenja
Nacionalne strategije poticanja čitanja. Ako niste čitali tekst, a sad vam je baš zakuhala voda na štednjaku, evo ukratko: Bandićev potez je kratkoročan i efektan, a Strategija je neizvjesna i zvuči apstraktno. No, dugoročna strategija je za našu književnost ipak najbolja šansa za preživljavanje.
Osim što je strategija apstraktna, i sama ideja da država potiče čitanje knjiga pomalo je nelagodna. Čitanje i pisanje u najboljem su slučaju slobodne i svojeglave aktivnosti – kako bi ih službenici raznih ministarstava trebali poticati? No, 'strategija poticanja čitanja' ne bi trebala doslovno nagovarati ljude da se prime knjige, nego ciljati na osiguranje uvjeta da ljudi uopće mogu čitati. Jer iako je čitanje slobodna aktivnost, potrebno je osigurati uvjete da se to slobodno čitanje uopće desi – za to nam trebaju lako dostupna knjiga, slobodno vrijeme, suhi prostor s rasvjetom i društvena klima u kojoj je čitanje normalna potreba. Kao što se rast biljke potiče pravim uvjetima, tako se i čitanje potiče tako što ljudima omogućiš da neometano uzmu knjigu i polako razviju naviku čitanja.
A ako govorimo o općim uvjetima za čitanje, o pokrivanju svih troškova proizvodnje, distribucije i zajedničke recepcije knjiga, jedini koji to mogu i trebaju osigurati naše su javne institucije (kao što su država ili lokalna samouprava). Istini za volju, Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta to već rade, samo što potpore čitanju nikad nisu temeljili na jasnoj i jedinstvenoj strategiji. Zato, u ovoj prilično lošoj situaciji za književnu scenu, bilo je lijepo čuti vijest da je Hrvatska prvi put donijela Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koja bi trebala odrediti književnu politiku od 2017. do 2022. Nažalost, sudeći po sadržaju Strategije, realnost ipak nije tako lijepa – ako književna politika dosad nije imala jasan okvir, teško mi je vidjeti kako će ga ova Strategija postaviti.
Strateško donošenje strategije
Riječ 'strategija' gordo zvuči, već možemo zamisliti pomno osmišljeni dokument s čvrstim ciljevima i detaljnim aktivnostima kojima se ti ciljevi postižu. No, već kronologija izrade strategije ukazuje da
proces izrade strategije nije bio ni sustavan ni jasno usmjeren. Nacionalna strategija kuha se od 2012., službeno je najavljena 2013., nije dovršena za mandata
Andree Zlatar Violić ni
Borislava Šipuša, završila je u ladici tijekom
Hasanbegovićevog ministrovanja, a ponovno je aktualizirana i dovršena kad je Ministarstvo preuzela
Nina Obuljen Koržinek. Samu 'Strategiju' na kraju potpisuje čak
30 članova Povjerenstva (podijeljenih u šest nejednakih grupa) i jedna koordinatorica. Ne znam u kojim je konkretnim okolnostima Strategija izrađena, ali s obzirom na dužinu izrade, smjene vlasti, širinu uključenih interesa i velik broj raznolikih članova Povjerenstva, teško da smo mogli očekivati dosljedan dokument s jasnom vizijom. A bez takvog dokumenta, buduća književna politika nema se na čemu temeljiti osim, kao i dosad, na autopilotu.
Konkretno, Strategija navodi tri strateška cilja na koja se nadovezuje 15 specifičnih ciljeva i 42 mjere. Strateški ciljevi su "uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju, razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje te povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala." Prvi cilj je zahtjevan, ali u biti je tehnički cilj osiguranja uvjeta da se strategija uopće provede. Drugi i treći cilj zapravo su načelni ciljevi.
Spuštanjem na nižu razinu ciljeva nailazimo na dva problema. Prvi je problem što specifični ciljevi i mjere nisu dovoljno specifični da bi ukazali koja je bitna razlika u odnosu na sadašnje stanje. Recimo, jedna mjera za poticanje kritičkog čitanja u školama je "potaknuti učitelje, nastavnike i stručne suradnike da (...) koriste sadržaje i metode koje potiču kvalitetno čitanje i sklonost čitanju", a druga "promijeniti predmetne nastavne programe (...) tako da svojim ciljevima, ishodima i sadržajima izravno promiču i osnažuju razvoj potrebe za čitanjem, kritičkog čitanja i čitanja iz užitka". S dužnim poštovanjem, zar je stvarno trebalo okupiti mnogoljudno povjerenstvo i vijećati pet godina da bi se zaključilo kako nastavnike treba potaknuti da kvalitetno rade svoj posao, a nastavne programe promijeniti tako da potiču čitanje? I što te fraze konkretno znače?
Vjerujem da razlog ispraznosti ovih mjera leži u činjenici da ovise o kontroverznoj reformi obrazovanja. Očito je strateški odlučeno da se nikakve konkretne promjene obrazovnog programa neće sugerirati ni raditi dok se naposljetku ne odluči o reformi obrazovanja (ako se ikad odluči). Dakle, u jednom od dva glavna cilja, Strategija nema jasan stav, osim što okuplja postojeće mjere i naziva ih strateškim mjerama. Slično je i sa specifičnim ciljem "sustavnog ulaganja" u autore, pri čemu se mjere svode na podrške za organizaciju programa s piscima, natječaje za mlade pisce, ilustratore i prevoditelje, ulaganje u njihovu promociju itd. Zar se nije (barem deklarativno) to radilo i dosad?
No, taj problem barem se može dobrohotno vidjeti kao način da se formalno potvrdi ono što se dosad radilo po inerciji. Veći problem leži u činjenici da dobar dio mjera potpuno zanemaruje bitne značajke sadašnjeg stanja. Kao urednika književnog medija, neugodno me iznenadila činjenica da je otvaranje prostora za književne kritike tek jedna od mjera specifičnog cilja "distribucije informacija", i ne navodi se kao aspekt poticanja aktivnog i kritičkog čitanja. Jesu li književne kritike bitne samo za širenje informacija? Nemaju li kritike neke veze s kritičkim čitanjem? Pritom se kao jedna od mjera za postizanje istog cilja navodi - "senzibilizacija medija", kao da manjak kritika nije vezan uz ekonomsko stanje medija nego uz senzibilitet urednika. Ako će se, pak, veliki komercijalni mediji 'senzibilizirati' javnim dotacijama, onda se radi o vrlo problematičnoj ideji, ali to je zasad nemoguće iščitati iz dokumenta.
Još čudnije ideje nalaze se u specifičnim ciljevima i mjerama za osiguranje dostupnosti knjiga. Jedina mjera za specifični cilj podrške nakladništva i knjižarstva je "poticati programe edukacije i osposobljavanja nakladnika i knjižara za učinkovitu komunikaciju s čitateljima". Je li Povjerenstvo zaključilo da se knjižarstvo nalazi u
dubokoj krizi naprosto jer izdavači i knjižare nisu "učinkovito komunicirali s čitateljima"? Nadalje, Strategija navodi da treba "osigurati alternativne načine dolaska do knjige za populaciju kojoj nisu na raspolaganju knjižnične usluge u mjestu stanovanja ili u mjestu boravka." Zašto uvoditi
alternativne načine dolaska do knjiga (koji god to bili), a ne otvoriti knjižnice?
Da bi Strategija ostvarila cilj poticanja aktivnog i kritičkog čitanja, potrebno je promijeniti obrazovni sustav, što Strategija točno navodi, ali ne navodi konkretne mjere. Da bi postigla cilj osiguranja dostupnosti knjiga, potrebno je utjecati na ekonomske uvjete književne produkcije i distribucije, što Strategija čak ni ne uviđa. Budući da je jedan od specifičnih ciljeva i provođenje "Nacionalne kampanje za poticanje čitanja", izgleda da namjera zaista nije osigurati materijalne uvjete za čitanje, nego doslovno poticati ljude da čitaju. Kao da je sve stvar kampanje – treba senzibilizirati nastavnike da kvalitetno predaju, knjižare da dobro prodaju, medije da objavljuju kritike, a građane da puno čitaju.
Mislim da bi književnom polju jedna suvisla petogodišnja strategija uz malo veće ulaganje javnog novca učinilo čuda. No ova strategija na papiru djeluje samo kao alibi dokument, samo da bi se moglo reći da je strategija, eto, donesena, a rad povjerenstva dovršen. Ostaje nam samo nada da će konkretna provedba strategije konkretizirati ideje koje nisu jasne na papiru. Dotad,
Bandićev interfiks nažalost ostaje jedina mjera koja je direktno i jasno reagirala na materijalne probleme književnog polja.
