Page arrow

'Je li to premalo za tražiti? Vjerojatno.'

Large novo fotke
Četvrtak
18.08.2022.

Ideja da se profesionalno živi od književnosti za mnoge je autorice i autore, čini se, koncept koji je već dugo na izdisaju. Na književnoj se sceni uglavnom zna koliki su otprilike honorari za knjige, koliko se plaćaju gostovanja, tribine, prijevodi, kolike su potpore i tako dalje... S obzirom na to da rijetki pisci i spisateljice uspijevaju živjeti isključivo od pisanja, a da je dobar broj autorica i autora zaposlen u književnom polju ili bliskim "nizovima", na poslovima od novinarstva, kulturnih udruga do uređivanja i rada u izdavaštvu, za mišljenje smo odlučili pitati nekoliko autorica i autora koji račune plaćaju radeći nešto što s književnošću može imati jedino konceptualne i apstraktne veze.

Jerko Mihaljević koji radi u marketingu, Sanja Baković koja radi u odnosima s javnošću u zdravstvu, Igor Ivko koji se bavi gestalt psihoterapijom te Korana Serdarević koja je nastavnica u gimnaziji ponudili su nam svoja viđenja odnosa prema zaradi i primanjima u književnosti i težnji (ili pak nedostatku težnje?) za književnom profesionalizacijom.

Za Jerka Mihaljevića želja da bude profesionalni književnik postala je bljeđa nakon što mu je objavljena prva knjiga, roman Putar i parizer (Naklada OceanMore, 2020.). To je možda samo naoko paradoksalno, no kako Jerko kaže: "Otkako mi je izašao roman, postao sam svjestan da biti profesionalac ne znači samo pisati zatvoren u sobi, već zahtijeva puno drugog rada, primjerice medijskog izlaganja, promocija, birokracije, umrežavanja, što mi se ponekad ne da raditi, ili mi barem odgovara da to ne moram raditi ako ne želim."

Dodaje i da ne bi htio da kontrolu nad njegovom karijerom imaju "vijeća, žiriji ili drugi sponzori, privatni i javni" i napominje: "U principu, bilo bi idealno kada bih mogao živjeti od čitatelja i čitanja. Ako ne mogu tako, onda mi je bolje čuvati ambicije za neka druga polja." Kaže i da mu književnost nije "ni hobi ni profesija, nego fuš, recimo".

Njegov kolega Igor Ivko, kojemu je 2021. objavljena prva zbirka priča naslova Nepovredivo mjesto (Disput) kaže da mu profesija zvuči preozbiljno, ali da to ne mora nužno biti slučaj. "Kad pogledam u rječnik vidim da dolazi od latinske riječi professio: javno priznanje, onda u tom smislu, književnost smatram profesijom. Aktivnošću kojom nešto javno priznajem. Aktivnošću koju smatram smrtno ozbiljnom i kojoj se posvećujem bez ostatka", kaže nam Ivko.

Spisateljica Korana Serdarević, autorica romana Eksperiment Irene Tot (2015.) i zbirki priča Nema se što učinit(2015.) i Gušterov rep (2021., sve Fraktura) kaže nam da, iako bi bilo lijepo živjeti od književnog rada, s vremenom je shvatila da joj je važno uz pisanje raditi još nešto: "Možda sam nekada znala pomisliti kako bi bilo lijepo samo pisati, ali to je bila misao kao 'bilo bi lijepo da sam bogata nasljednica'. Ne čini mi se to moguće, uz dvoje djece i sve izdatke, a nisam baš postala svjetski hit autor. I teško da hoću, zbilja. U međuvremenu sam potpuno promijenila mišljenje: i da mogu, da jesam bogata nasljednica, svejedno ne bih 'samo pisala'. Za mene je važno da radim nešto gdje sam u kontaktu s ljudima, pogotovo s mladima, gdje sam aktivna, a važno mi je i mijenjati radne sredine. Jednostavno mislim da bi me neprestano prebivanje u prostoru kreacije previše odvojilo od zbilje. Nekima to možda paše, možda upravo tada rastu – ja se dovoljno poznajem da znam da bih brzo poludjela." 

Napominje i kako književnost ne gleda kao hobi, nego kao profesiju te da se u jednakoj mjeri smatra i nastavnicom i književnicom: "Ja se pisanjem ipak bavim profesionalno: potpisujem ugovore, dobivam nekakve novce, nastupam sa svojim djelom pred publikom pred kojom sam ipak odgovorna opravdati svoj status, ponuditi im neku vrstu poetike, ideje. Da nije došlo do moje afirmacije, odnosno da nisam dobila neke nagrade i našla ozbiljnog izdavača te put do publike, da sam nastavila pisati za obitelj i sebe samu, mogla bih pisanje zvati hobijem. Književnost ne mora, smatram, biti jedina profesija u životu čovjeka da bi se samo tada priznavala kao profesija. Smatram se nastavnicom i književnicom u jednakoj mjeri. Nekad više uživam u jednoj profesiji, nekad u drugoj. Ne odričem se nijedne."

Što se tiče zarade od rada u književnom polju, Jerko i Igor navode da je ta zarada više simbolične nego financijske prirode. Korana Serdarević to nam potvrđuje: "Što se honorara tiče, naravno da su mali, naravno da je sve to skupa suludo siromaški, ali ne poznajem niti jednog čovjeka koji je počeo pisati da bi zaradio dobre novce. Mislim da takva zabluda ne postoji ni vani, gdje je prodaja u puno višim brojevima, a kamoli kod nas. Oni koji mogu živjeti od svoje književnosti, a znam ih nekoliko u našoj zemlji, to mogu jer pritom uzimaju novinarske poslove ili poneki angažman u kulturi. Samo od književnih honorara ne može se živjeti, sigurna sam. Dobiti jednu profesorsku plaću za dvije godine pisanja romana je malo, rekla bih, zar ne?" 

Pjesnikinja Sanja Baković, koja iza sebe ima objavljene dvije zbirke poezije, Plovna mjesta (Centar za kreativno pisanje, 2016.) i Autobus za Trnavu (MeandarMedia, 2020.) tvrdi: "Ja jesam od rada u književnosti zaradila, nisam isključivo od honorara živjela, no od vođenja tribina, pisanja osvrta i tekstova o knjigama, od svojih nastupa po knjižnicama i festivalima, pa i objave tekstova, ja sam u dosta navrata dobila honorare (bilo je i volontiranja dosta), te mogu reći da ja jesam u tom slučaju zaradila."

Napominje i da bi honorari ponekad mogli biti veći, ali ističe i da je "važno da postoje", te da činjenica da plaću zarađuje izvan književnosti – u Službi za odnose s javnošću Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje – ne znači da joj honorari od književnosti ne trebaju. "Tuđu životnu situaciju nemamo pravo procjenjivati olako. Ja sam građanka koja ima dva kredita (jedan od toga za stan koji sam kupila nakon 16 godina podstanarstva), imam širu obitelj koja ponekad mene financijski pomaže, a ponekad ja njih. I meni honorari zaista trebaju za preživljavanje. S većom količinom angažmana, ja u projekciji godišnjih prihoda računam i na novac zarađen od rada u književnosti", govori nam pjesnikinja.

Ivko, koji će uskoro postati gestalt terapeut, kaže da je to novac koji dobro dođe – ako dođe. Nagađa da možda i postoje načini da se živi samo od aktivnosti vezanih za pisanje, no isto tako misli da bi ga to vjerojatno dovelo do prezasićenja pisanjem. "Mislim da u tom polju love jednostavno nema (a možda sam neupućen), ne na onaj način na koji je lova potrebna za svakodnevni normalni život. Pritom mislim na imanje dovoljno novaca za podmirenje stanarine, režija, benzina i redovnog čišćenja analnih psećih vrećica", dodaje autor zbirke priča Nepovredivo mjesto uz napomenu da su honorari u književnosti ipak premali za njegove želje i potrebe.

Dotičemo se i iskustava rada s drugim akterima u književnom polju, poput izdavača, organizatora festivala i ostalih koji nisu pisci, ali se često nađu u situaciji da piscima dodjeljuju honorare. Sanja Baković ističe da još nije stigla do toga da o honorarima pregovara, ali napominje i to da su izdavači i ostali akteri prema njoj uglavnom bili fer. "Ono što sada radim, a recimo nisam prije tri ili četiri godine, kada se od mene zatraži neki angažman, procijenim koliko će mi to vremena uzeti i pitam ljubazno 'jeste li predvidjeli možda honorar i koliko iznosi ako jeste'", dodaje.

Slično nam je odgovorila i Korana Serdarević, ističući koliko je važno da honorari postoje: "U početku sam prihvaćala što mi je bilo ponuđeno, često sam išla na događanja i bez honorara i o vlastitom trošku, sada to više ne činim ni pod razno. Sigurno svi suradnici u početku nisu bili fer, ali ja sam im to tada dopustila. Danas shvaćam da nemam dovoljno novca za besplatna gostovanja." Kada su u pitanju očekivanja, navodi: "Očekujem da su mi uz honorar pokriveni svi troškovi, a ako odlazim daleko od kuće, tražim da mi se predloženi honorar uveća za cijenu sobe u kojoj mogu prespavati. To su uvjeti koje u zadnje vrijeme postavljam, i nemam nimalo problema ako se oni ne prihvate, razumijem ako novca nema – što se najčešće govori. No, onda ni nastupa nema. Ako uložim vrijeme i trud, ako doprinesem nečemu na profesionalan način, očekujem da nisam u gubitku – barem da sam za cijenu jednog poštenog obroka u dobitku."

Igor kao svoj problem ističe stid osobe čiji je background radnička klasa kada prima honorar koji je po subjektivno dojmu velik: "I taj je stid odvratan osjećaj", govori. Jerko nam pak ističe da je, iako su svi bili fer i poštovali dogovore, sustav postavljen "nadrealno nefer". "Sustav je postavljen tako da su u  lancu proizvodnje jedne knjige najčešće sve karike profesionalne, osim osobe koja je knjigu napisala. Od književnosti žive neki zaposlenici javnih tijela, neki profesori, neki nakladnici, neki dizajneri, neki urednici, tiskare, neki novinari i tako dalje. Često svi osim ljudi koji knjige pišu. To je toliko suludo da je smiješno", poentira pripovjedač.

Sugovornike pitamo i misle li da bi njihovi odgovori izgledali bitno drugačije da u financijskom smislu nisu neovisni o književnom polju. "Fantaziram da bih pisala više i bolje kada bih radila na mjestima koje navodite po onom starom principu 'tko je bliže oltaru, bolje misu čuje'. A onda se opet sjetim da su i veliki geniji radili neke druge poslove i imali druge karijere, a bili fenomenalni pisci, sjetimo se Čehova, Sabata, Parre… dobro, to su sada primjeri najvećih, no opet postoje ljudi koje rade u izdavaštvu i mjestima koje navodite, a nemaju ni poriv ni želju ni hrabrost biti autori", odgovara Sanja Baković uz napomenu da joj se čini da to pitanje ipak traži individualistički odgovor.

Igoru Ivku se, s druge strane, sviđa što mu je svakodnevni posao nepovezan s književnošću. "Književnost je potpuno područje slobode, pišem ono što mi se piše, kada mi se piše, koliko mi se piše. I stoga smatram prednošću što novac koji mi je potreban za život ne dolazi iz smjera literature, jer moguće da bi mi i svakodnevno bavljenje temama i aktivnostima usko vezanim za književnost stvorili zasićenje književnošću, pisanjem, čitanjem i vjerojatnom potplaćenošću", objašnjava.

Najoštriji je pak stav zauzeo Mihaljević, koji misli da mu dodatno "umeljavanje" u književno polje ne bi pomoglo pisanju: "Moj dojam je da je ovisnost tog cijelog polja o vanjskom financiranju, posebice ovako ograničenom financiranju, književnosti dalo komponentu destruktivne kompetitivnosti. Kao da se radi o nekom sportu. Broje se medalje, nagrade i bodovi, priča se koga su suci pokrali i slično. Recimo, ja sam privatno više uključen u pankersku zajednicu i tamo nema nimalo novca ali mi se čini da ima više drugarstva i podrške. Kad netko ima dobar koncert, svi su sretni.  Ovdje ranjeni ljudi ranjavaju ranjene ljude, ega su teška, razbacuje se teškim riječima. A ulog je, s financijske strane, uglavnom smiješno sitan. Tako da što se pisanja tiče, hvala bogu na advertisingu", tvrdi.

Kao zaključak poslužit ćemo se odgovorom Korane Serdarević koji, čini nam se, dobro sažima kakav je osjećaj biti potplaćen za ono što radite: "Ne kažem da ponekad ne osjećam bijes jer sam, kako kaže moj brat, jako uspješna upravo u poslovima u kojima nema novca. To se događa recimo pred registraciju auta, kad sjedne neka veća svota kredita, ili kad poželim nešto izvan svog budžeta. Međutim, uglavnom sam zadovoljna ako svaki posao koji odradim bude honoriran u normalnim okvirima, ako osjetim da nitko od mene ne radi budalu. Je li to premalo za tražiti? Vjerojatno."

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

thumbnail-lenta-eu-630

Fotografija Jerka Mihaljevića: Naklada OceanMore Facebook; fotografija Sanje Baković: Adrijana Vidić za KaLibar bestiVal; fotografija Igora Ivka: Dina Rain; fotografija Korane Serdarević: Siniša Bogdanić.

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage anja tekst 1 16.08.2022.

'Pisanje pjesama mladima je jednako prirodno kao trčanje po livadi, večeranje ili Minecraft.'

O natječaju za poeziju učenika osnovne i srednje škole u organizaciji Knjižnice Ivana Gorana Kovačića u Vrbovskom razgovarali smo s pjesnikinjom i članicom žirija Anom Brnardić.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage large novo 3 large olimpijada %c4%8ditanja2 09.08.2022.

Knjižnica (koja) pokreće društvo

Koje programe za najmlađe i mlade nudi Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“, odnedavno proglašena knjižnicom godine? Odgovor saznajte u tekstu Anje Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage large novo solidarnost 08.08.2022.

'Obični ljudi, ali istovremeno i nisu'

Čitanje 'Solidarnosti' uvodi nas u neobičnu zbrku identiteta, karakterističnu za socijalizam istočne Europe, neosjetljiv i prividno neokrznut pitanjima rase i rasijalizacije. Tekst Petre Matić.

U fokusu
Homepage novo 2 mishaal zahed h4x tksufvw unsplash 01.08.2022.

Poezija i književnost u karakternom oblikovanju pojedinca - Iran, Perzija

Mura Palašek piše o povijesnom i suvremenom poimanju poezije u Iranu.

U fokusu
Homepage large novo knjiga 26.07.2022.

Predrasuda na predrasudu u pisanju o slijepim osobama

Sara Tomac pročitala je nekoliko knjiga kako bi dobila odgovor na pitanje: kako videće osobe pišu o slijepim osobama?

Piše: Sara Tomac

Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage espi tekst 25.07.2022.

Posljednji valcer u odmaralištu Požega

'Sjedim ispod našeg grafita na kojem je najobičnijom bijelom napisano HAJDUK, to je naš mul, preko puta mene Hans i Sila, naši prijatelji, Iris i Lazar kartaju briškule.'

Piše: Espi Tomičić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu