'Odeon': Već viđeno

Što je to Prtenjača drndao ovaj put u 3-4 tjedna? upitao je šaljivo kritičar Pablo Srdanović na promociji novoga romana Odeon Ivice Prtenjače. Prtenjaču, vjerujem, ne treba predstavljati – on je jedan od onih autora koji neumorno radi po književnom polju. Zato prijeđimo odmah na novi (ili stari isti) roman kao i prošli, i onaj prije njega i tako ukrug.

Da krenemo strukturalistički od paratekstualnih elemenata – pa kako nas tekst zanese! Na korici knjige nalazi se, da opet parafraziramo Srdanovića (spretnoga promotora ovoga nespretnog romana), kontura pjesnika bez lica što je za roman znakovito zato što protagonist i jest u jednu ruku kontura u koju se može upisati svašta – visoki registar emocija koji povezujemo s pjesništvom, a i svojevrsna rugalica pjesničkoj sceni. Osim toga i neodoljivo asocira na fotografiju Danijela Dragojevića u bijegu od kamera. Kada zavirimo u naslove poglavlja – gotovo da se mogu složiti u jedan pjesmuljak, a izolirano funkcioniraju kao kakve poetske dosjetke u kojima se uspostavljaju veze iz posve različitih semantičkih polja (usp. Očaj je mutna rijeka; Trobojna lenta na izmišljenom vjetru; Mrtvaci koji gledaju u sunce).

I junak ovoga romana od nečega bježi, bježi od vlastite svakodnevice i odlazi na pjesnički festival u Pariz. Na prvih desetak stranica riječ je o bezimenom pjesniku, koji će uskoro dobiti inicijale D.D, pa postati Daniel. Ako se vratimo načas naslovnici, dobivamo jedan tihi omaž Dragojeviću i pjesništvu općenito. Iz ovoga kratkoga uvoda očito je da su naslovnica i naslovi poglavlja pogođeni, a što se tiče romana u cijelosti, po mojem je sudu dobar tek u fragmentima.

Glavni lik ciničnog, flanerskog pjesnika koji je u stvaralačkoj krizi, pa pisucka neke kratke romane jer mu stihovi naprosto ne dolaze pod ruku, on je zanimljiv. Njegova je misija pronaći mjesto slobode, on je zapravo stranac, kako kaže i sam autor za svojega junaka, koji ima na raspolaganju sve moguće susrete, ulice, a on završi na fazaneriji u raspadnutim patikama, pjesnički goni te mršave nogice fazana da ojačaju svoje mišiće i protiv njih izgubi bitku. Cijelo nam se vrijeme čini nepobjedivim jer se lako prilagođava svojoj okolini, uskače kao heroj u detektivske priče svojih pariških prijatelja – svemogući Daniel prijatelju Ibrahimu, što mu je život omeđen pultom na recepciji, spašava hotel; u ulozi psihoterapeuta sluša o bračnim problemima radne kolegice; jedinom prijatelju koji ima koliko-toliko potencijala (lik koji izgovara rečenice poput ove: Ja sam pravi Parižanin, najpraviji, a to ti znači građanin svijeta i Bosanac istovremeno!) da bude zanimljiv lik podbacuje pomoći – i tada postaje jedan od nas! Time uviđamo nehomogenost lika, toga stranca koji shvaća da mu se život odjednom okrenuo naglavce.

Opaja se Parizom – živi po oku, srce je zasad spašeno, štono bi se reklo u Prtenjačinoj zbirci Uzimaj sve što te smiruje – kada promatramo Pariz kroz taj objektiv, slušamo njegovu vrevu i ritam grada, onda se osjećamo kao da ovaj roman dobiva svoj smisao. Njegov flanerizam prerasta u intimne odnose s ljudima u koje se opet flanerski upliće, a tako promatra i književnu scenu. Upravo u suptilnim komentarima, (auto)ironičnom odnosu prema poziciji pjesništva, mapiranju pjesničke scene i prognozi stanja suvremene književnosti leži sav potencijal romana (više o tome v. i u kritici Franje Nagulova). Sve što se u romanu događa (ako nije neki bizaran i neuvjerljiv događaj) stalno je u naslutima kao titraj života. Da Booksine čitatelje poštedimo „muke“, izdvojit ćemo nekoliko fragmenata i mjesta iz romana koje je vrijedilo pročitati uz napomenu da možda zaista nije loše s vremena na vrijeme sjetiti se Ujevićeve vjere u fragment, a ne u cjelinu.

Iz poglavlja Doručak na 13. stranici: Gospodin Ibrahim ulazi u svoj mali privatni kaos, divan je to trenutak za veliki, nježni Pariz koji se nalazi iza tankog stakla ulaznih vrata ovog hotela. I ja stojim između, s po jednom nogom u svakom od tih svjetova. I pokušava, odlučiti u koju ću od te dvije priče zakoračiti. Na 16. stranici dogodit će se i jedna (nadam se promišljena) podudarnost između forme i sadržaja, kaže pripovjedač: A to mogu samo ako se od vas brzo i neumirno udaljim, ako pustim onu svoju gustu prazninu da se naseli u sve moje, posebno u one rijetke nepravilne sobe u kojima čuvam još uvijek živu i vrelu ljubav za život. Dakle taman što nas pripovjedač upozori da se treba udaljiti od nas i pustiti onu svoju gustu prazninu da se naseli u sve njegovo, taman dolaze ¾ prazne stranice – forma i sadržaj lijepo ćakulaju jedno s drugim!

Evo i malo ironijskog prizvuka koji smo već spominjali, iz Honorara na 20. stranici: A kako znamo, poezija može sve, rekao sam tiho, prevažno, pokušavajući da se na mom donekle francuskom ipak ne osjeti cijela količina ironije spram učinaka poezije u takozvanim javnim prostorima. A s tim u vezi i komentar stanja književne scene s 32. i 34. stranici: (…) ti muževi iz Društva književnika, netalentirano jato riba dvodihalica sa sjajnim mjestima u prvim redovima partera naše mlade državice. Vedri, okićeni i sretni jer besplatno piju toplo bijelo vino sve pazeći da ne nadglasaju laureata starog tisuće godina, čovjeka kojeg je naš jezik čekao, bez čije bismo poezije mi Hrvati ostali samo blatom i balegom zamuljani mucavci; Ovo je mjera tvog pisanja, malena priredba u oronulom gradu. Na 75. stranici kaže: Ionako smo okruženi mrtvacima, gospodine moj, tako mi je jednom rekao naš stari pjesnik, nakon što mi je objasnio da se svakih trideset godina u hrvatskom jeziku rodi pjesnik kojega treba čitati i voljeti, kome treba vjerovati. Otvara na duhovit način ozbiljna pitanja: O nagradi odlučuje stručni žiri sastavljen od kritičara i prošlogodišnjeg laureata koji je u međuvremenu umro pa je na njegovo mjesto sjeo njegov kum i nerazdvojni prijatelj, također pjesnik i profesor s fakulteta, netom umirovljen. (str. 65.)  Na 57. stranici saznajemo i može li se živjeti kao profesionalni književnik: Sto eura tjedno, to je moja zarada za ova bajanja. Dakle, na račun mi je sjelo 400 eura, sutra ću vjerojatno dobiti pismo zamjenice glavnog urednika u kojem me obavještava da moju kolumnu ljudi baš i ne čitaju i da je možda vrijeme da je ugasimo. I to će svakako biti lijepa vijest... A kakva je njegova slika u društvu saznajemo na 80. stranici: Uglavnom, samo pišem i sviram kurcu! Ili kad je naš pjesnik ponudio pomoć u kuhanju hotelskoj ekipi, jedan od likova pitao ga je u čudu: Stvarno? Znaš li ti to, ti si pjesnik?! (str. 105.)

Iz svega se ovoga dade skrojiti lik koji s jedne strane kad treba pročitati svoje pjesme i zaposjesti pozornicu suze su mu u očima, vjeruje dakle u neku moć poezije i koji će sjetno reći: Ja sam pjesnik, barem sam to bio. Pjesnik zna sve i ne zna ništa, on osjeća i pati unaprijed i unatrag, i znaš, nitko bolje od dobrog pjesnika ne razumije  život, a s druge strane ismijava one koji poeziju uzdižu na neki iracionalan čin, posredništvo između nadahnuća i riječi te ukazuje na paradoks bavljenja umjetnošću uopće u jednoj državici – ta je dvostrukost izrazito primamljiva. Osim književne scene meta mu je i društvo: Uvijek, ali baš uvijek treba imati jaku kameru u tim situacijama, riječi nisu dovoljne, one su hrđave štake, one su trome smrdljive haringe, spore kao nafta klokoću u debeloj zemlji, te riječi. (str. 48.)

Kada se malo bolje promotri roman u cjelini, to je jedan te isti roman koji Prtenjača iznova piše (usp. Dobro je, lijepo je; Brdo; Plivač; Albert): sižejnu osnovu čini minimalna radnja – uvijek netko pobjegne osjećajući rezignaciju nad životom i otuđenost u svijetu u kojem živi, a odgovor pronalazi u kakvoj praktičnoj aktivnosti. Urednik Drago Glamuzina o potonjem će reći da su ti Prtenjačini romani kao ciklus pjesama, no pridodala bih da i u poeziji ponekad usfali antologijskih pjesama, koje autorima izmiču zbog pritiska konceptualizma.

Glamuzina je sasvim sigurno promišljeno usporedio Prtenjačine romane s pjesmama, jer uvijek se u njima može naći lirske intoniranosti, pa tako i ovdje. U nekim trenucima nastoji se oponašati govoreni iskaz koji ipak narušava prethodnu lirsku intoniranost: (...) previše je, ali svejedno ću pokušati, evo podignuo sam je i njezin mi je kundak na obrazu, ili pak: U jednom se trenu lagano zaljuljao i Adele ga je uhvatila pod pazuh. Lijevi. A ja pod desni. (Zvuči kao postupak kojem se mnogi utječu kada nemaju dovoljno znakova za seminarski rad, osim ako u ovom slučaju nema ulogu neke društvenokritičke opaske, onda bi moglo biti i duhovito). Ponovno je riječ o romanu koji, kao i prošlogodišnji Albert, odaje dojam kao da je to nešto duboko što treba puniti značenjem i slutiti kontekste, no zapravo napinje poetska rješenja i strategije da bi zavarao čitatelja: Čovjek je očajan kad se osjeća stisnutim na širokoj obali u koju udaraju nježni valići na maestralan pogon. Očaj dolazi iz nemoći. A to je ljudski život. (str. 71.), ili: Sve se lijepo smirilo, crv se vratio u jabuku i nastavio svoj spori krug. Jabuka je također produžila svoje truljenje. (str. 123.)

I naš propali pjesnik Daniel osvrće se na svoju raspršenost, pa se tu i tamo mogu naći one spike Ja nisam ja itsl, što smo čitali već davno i što su bile fora kad ih je Derrida dekonstruirao, a netko drugi anticipirao. U romanu nikako da se nešto dogodi; ne kažem da se mora dogoditi, knjige čitamo zbog njihove stilske izvedbenosti, vještine pisanja, dodira s drugim tekstovima, političnosti, ali kada se više ne možemo ni za to uhvatiti, utom se ipak ulovimo kako iščekujemo neki papreni događaj, zato ga dalje čitamo. I(li) zato što moramo napisati kritiku. 

Roman nam sam kazuje da je: slušati beskrajna brbljanja o banalnostima štetno za vaše zdravlje (str. 56.) i time nas prodrma da ga na tren odložimo, jer u cjelini to i čini (izuzevši pogođenu fragmentiranost, pogled na vlastito pisanje i pogled na književno polje). Da i sama ne upadnem u zamku u koju je ponovno upao Prtenjačin roman, neću duljiti i uputit ću čitatelje i na kritiku romana Albert Dunje Ilić objavljenu na portalu Kritika HDP, koja je sve ovo o čemu trubim lijepo i koncizno objasnila. Gotovo se sve opet (od privida punoće preko malo zatamnjenih mjesta do bizarnosti epizoda) može pripisati i Odeonu, a kako mu ime nalaže ode on i vama čitateljima, pa prosudite.