'Kino Sloga': Poetičnost autobiografskog

Posljednjih nekoliko godina u hrvatskoj književnosti vlada trend autobiografske ili, možda je preciznije reći, autofikcijske proze. Pa su tako bili zapaženi naslovi poput Moja dota Nore Verde, Hotel Wartburg Zorana Žmirića, Ljeta s Marijom Olje Savičević Ivančević, da nabrojimo samo nekoliko. U većini tih naslova pratimo pripovjedače/ice u djetinjstvu, a kasnije i odrasloj dobi, koji k tome imaju mnogo dodirnih točaka sa svojim autorima i autoricama. Tu slobodno možemo svrstati i naslove Sine, idemo kući i, najrecentniji, Kino Sloga riječkog pjesnika i prozaika Ivice Prtenjače (1969.). Naime, u obje je knjige protagonist muškarac autorovih godina, odnosno dječak koji odrasta 70-ih godina u Rijeci i izrazito je poetičnog senzibiliteta.

No, pri čitanju Kino Sloga se ne nameće samo pitanje žanra, odnosno, koliko su tekstovi autobiografski, a koliko fikcijski, već i pitanje same forme: je li ovo roman ili zbirka kratkih priča? Ponavljanje likova, fokus na istom pripovjedaču i jedinstvenost mjesta radnje govore u prilog tome da se radi o romanu. S druge strane, kratkoća tekstova i fokus na određene momente u pripovjedačevom životu govore u prilog kratke priče. Ipak, ovdje se nećemo dublje baviti pitanjem forme, već ćemo se osloniti na izdavačevu odrednicu, a to je da se ovdje radi o zbirci kratkih priča. Inače, u ovim su tekstovima prisutni isti likovi (pripovjedač, otac, majka) kao u romanu Sine, idemo kući te se u tom pogledu Kino Sloga može promatrati kao neka vrsta prequela za prethodni roman. Međutim, u ovom ćemo se tekstu baviti Kino Slogom kao odvojenom cjelinom.

Glavni lik, pripovjedač i fokalizator u ovih 37 kratkih vinjeta je neimenovani muškarac. On se prisjeća određenih momenata iz svog djetinjstva sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Imajući na umu naslov djela, poglavlja (ili priče?) možemo okarakterizirati kao scene iz filma o pripovjedačevom djetinjstvu, ali koji doduše, zbog svoje zaokruženosti mogu funkcionirati kao zasebne cjeline. Pripovjedač je miran dječak i mladić, “neizgrebanih nogu”, koji strpljivo čeka “da se stvari same od sebe rasvijetle”. Ponajviše ga obilježavaju sram zbog siromaštva, kao i strah od budućnosti, pa tako on često zamišlja situacije u kojima mu umiru najbliži ili se događa neka vrsta nasilja. Uz to, on trpi vršnjačko nasilje, te ga čak minimizira (“Nikad me nisu istukli. Ali me jesu udarali”, str. 11.), ali se ponekad ne libi i sam potući, kao primjerice u priči Novac, kad se potuče oko pronađenih 400 dinara.

Ono što se u tekstu najviše ističe jest njegov stilski sloj. Jedna od najupečatljivijih slika opisuje kako pripovjedač doživljava sram: “(...) i ja sam se vratio tapkanju po svome sramu. Bio je topao, imao je oble, ugodne oblike, poput mojih obraza. I tako me čvrsto držao, kroz njega sam gledao svijet. Bio je težak, svaki put kad bih ga pokušao odbaciti, poletio bi kao ona teška kugla i brzo se zario natrag, tupo i dublje.” (str.13.) Još jedan odličan primjer personifikacije jest ova scena: “(...) savršeno je i jednolično okretao janje čije su nas place oči motrile, probadale kroz nemirnu večer.” (str. 131.) Uopće, pripovjedač korištenjem raznih stilskih sredstava odlično primjećuje sitne detalje u svojoj svakodnevnici i daje im poetski omot. Time ih ujedno i oneobičava, a to se najviše očituje u svakodnevnim radnjama poput primjerice paljenja svjetla u prostoriji koju pripovjedač vidi kao “veliku vatrenu rijeku” (str.13.). Spomenuta poetičnost naznačuje da se radi o pripovjedaču koji pripovijeda iz perspektive odraslog, te može retrospektivno i verbozno analizirati svoje ondašnje emocije.

Spomenuta poetičnost ne samo da pojačava atmosferu tekstova, već i karakterizira pripovjedača kao pjesnika u nastajanju. On je dječak, a kasnije i mladić, koji vidi stvari na način na koji drugi oko njega ne vide. Primjerice, u priči Zmije, opisujući vlasnika koji dolazi u školu djeci pokazati zmije, pripovjedač primjećuje “nešto mišje u tom čovjeku”, ili pak u priči Bjesnoća primjećuje za brata “on je mlađi, po nekom nepisanom pravilu on se boji više od mene”.

Iako je zbirka vrlo poetična, ovdje nema romantizacije i sentimentalizacije prošlosti, što je ponekad u knjigama ovoga tipa teško izbjeći. Kao kontrapunkt poeziji stoji neumoljiva stvarnost kojoj pripovjedač pripada. Stranice ove knjige tako naseljavaju pijanci, žene sa šljivama pod okom, šverceri, siromasi koji umiru sa šlapama na nogama. Razlog tome je u već spomenutom siromaštvu koje i sam pripovjedač osjeća, a to je ujedno vizura kroz koju on promatra svijet. Nosi trenirke s dvije (umjesto tri) crte, majčine ispletene džempere, tuče se za nekoliko dinara i živi u kući gdje su bačve za rakiju “bile najvrednije što smo posjedovali”.

U tom siromašnom svijetu (odvojenom od ostvarenja komunističkih ideala ravnopravne raspodjele bogatstva), knjige i filmovi su jedino što daje boju pripovjedačevom životu “kao što su izmišljeni i ostali lijekovi”. Glavni topos ove knjige je Rijeka, odnosno prigradsko naselje u kojem živi pripovjedač s majkom, ocem i mlađim bratom, topos koji odlikuju sumornost i česte kiše - “neželjene, uporne i sumorne”. Tek dolaskom u prigradsko kino Sloga u naselju Zamet sivilo zamjenjuju boje filmova, odnosno izmišljenih priča koje pripovjedaču daju utjehu i pogled u neki drugi svijet. Baš kao on te filmove, i mi vinjete ove knjige u svojoj mašti gledamo kao mini filmove koji prikazuju ondašnji život i autentičnu perspektivu jednog dječaka. Ključna je i riječ sloga koja nije odabrana samo zbog naziva kina već i stoga što je kino topos u kojem je sve u harmoniji, odnosno slozi. Prisutne su i druge geografske lokacije, isključivo vezane za konkretne trenutke u pripovjedačevom životu, poput primjerice Trsta, koji je tipičan topos jugoslavenskih vremena.

Od ostalih ponavljajućih likova tu su otac, majka i brat. Otac i majka slabo su okarakterizirani, upoznajemo ih tek u kratkim crtama, kao ljudi koji trpe, frkću ili odmahuju rukom na stvari. Oni su uglavnom prezauzeti poslom, majka kao radnica u obližnjoj stolariji, a otac kao pekar u noćnim smjenama. Osim toga, njih se pripovjedač često prisjeća vezanih za poslove pa se tako često ponavlja motiv brašna i očevih zabrašnjenih ruku, te njegovog sporog, ali upornog građenja kuće. Jači dojam na čitatelja ostavljaju sporedni likovi, većinom pripovjedačevi susjedi ili najmoprimci. Pa je tako zanimljiv Dragan iz priče Grubo žbukanje, mladić iz Bosne koji obeća ožbukati zid pripovjedačeve kuće, ali se brzo ispostavi da nema pojma što radi. Za njega pripovjedač kaže: “Pokušavao je me prevariti, ali tužnije od toga jest da je sebe uzaludno pokušavao ohrabriti, nadao se da će valjda preko noći steći neka znanja kojima sad ne raspolaže.” (str. 98.) Tu su i gostioničar Gvido, stari partizan barba Stojan, trgovac Rade ili pijani susjed Ragib - sa svima njima pripovjedač uspije ostvariti prisan odnos te od njih uči o ljudima i njihovim slabostima, a ponajviše o samom sebi.

Sve u svemu, radi se o veoma uspjeloj knjizi koja na realističan, a istodobno vrlo poetičan način opisuje svjetonazor i dogodovštine jednog siromašnog dječaka u sustavu koji, u svakom slučaju, nije bio savršen. Uz to, inovativnim korištenjem poetskih sredstava Kino Sloga se uspijeva izdići iznad uobičajene autobiografske proze koja se često iscrpljuje u dokumentarističkim prikazima ili pak u emocionalnom razračunavanju s prošlošću.