'Ne danas': Festival komedije i apsurda

Dođu tako vremena kada o kratkim pričama ne čujemo previše, slabije ih čitamo, ne susrećemo ih po gradu, gotovo, reklo bi se – zaboravimo na njih. A onda se, naglo i bez fanfara, vrate i svi živi pričaju samo o kratkoj priči, o majstorima proze kratkog daha (ili metra, ako vam je draže), priređuju im se festivali, čašćava ih se vinom, janjetinom ispod peke i drugim delicijama. Onda opet padnu u zapećak, u izlozima knjižara i knjižnica nakote se romani, knjige putopisa, esejistika, memoari, biografije diktatora, dnevnici, tusti libri o Drugom svjetskom ratu, pa čak i pokoja zbirka poezije dobije svoje mjesto, a o kratkoj priči ni slova, ni spomena.

Zašto je tako, ne znamo, ispada da je kratka priča kao nekakav čudnovati kljunaš književnosti na kojega svako malo treba podsjećati. Kao da je riječ o bazičnoj, krajnje jednostavnoj književnoj formi, nečemu što se nadraste, preraste ili preboli što, naravno, ne može biti dalje od istine. Netko je jednom rekao da pravi pisac piše kratke priče i nema vremena, ni potrebe baviti se romanima. Premda zvuči kao šala – imali smo i imamo autore kojima je upravo kratka priča bila i jest domaći teren. U romanu može biti i pokoje slabije mjesto, roman trpi mnogo toga, autor ima vremena i prostora, i ako osjeti potrebu, mirne duše može odlutati daleko, pa se onda u jednom trenutku opet vratiti u glavni pripovjedni tok ili se raspršiti u mnoštvo povezanih ili labavo povezanih pripovijesti.

Kratka priča je nešto posve drugo. Prostor je ograničen, za razliku od romana koji može izrasti u cijeli grad ili kontinent, ovdje je često dovoljna i jedna soba, a za silu, sve što kaniš reći može stati i u običan džep. Autor se nema kamo skloniti sve kada bi i htio, obično ima jednu sliku, jednu dobru rečenicu oko koje uspijeva izgraditi sve. Međutim, jedna stvar karakteristična je za svaku dobru priču, bila ona tragična ili duhovita i kojem god žanru pripadala, na kraju vam mora izmamiti, ako ne osmijeh, onda barem smiješak. Da, dobra priča izgleda kao posao kojega je netko odradio iz čiste zabave, kao otprilike svaka utrka Usaina Bolta na sto metara. Eksplozija, i poslije manje od deset sekundi – osmijeh i zadovoljstvo.

José Luís Peixoto (1974) portugalski je autor kojega smo u hrvatskom jeziku prvi put ugostili još prije skoro dvadeset godina, a zbirka priča Ne danas pojavila se siječnja ove godine u domaćim knjižarama.

Legalize Airlines otvara zbirku i najavljuje dobru zabavu. Sve se vrti oko jedne prilično bizarne situacije – što učiniti kada ti otac oporukom ostavi putnički avion!? Dvadesetšestogodišnja nasljednica i njeno društvo moraju odlučiti što će s pravim, velikim avionom i nekako im se učini da bi bilo najpametnije registrirati avio-kompaniju, okupiti putnike i za male novce ih odvesti negdje daleko. Treba prvo vidjeti gdje je avion, kako ga preuzeti, pa srediti registraciju i ostalu papirologiju, pronaći pilota, dogovoriti se oko destinacije, vidjeti koliko će goriva trebati i tako redom. Naravno, bilo bi pametnije i jednostavnije da su avion prodali, ali to onda ne bi bila priča. Ok, bila bi, no vjerojatno ne tako zabavna. Trenutak u kojemu autor neobično i bizarno pretvori u nešto uobičajeno i svakidašnje – trenutak je u kojem nastaje priča, a Peixoto je ovdje opušteno vodi ravno pred vrata apsurda što je gotovo uvijek zabavno.

U priči Pjesnikinje i ja imamo kirgistansku pjesnikinju koju nitko ne razumije jer govori pretiho. Nitko drugi, ni najperspektivniji mladi estonski romanopisac, ni ekstravagantni češki pisac, ni laponska dijalektalna poetesa, nitko od prisutnih literata ne želi priznati, pa čak ni razgovarati o činjenici da je nemoguće razumjeti kirgistansku pjesnikinju. Naš pripovjedač koji svima u razgovoru ukazuje na to, nađe se u nezavidnoj situaciji, jer, čini se da je ukazujući na nešto očigledno, ispao neotesan, a vjerojatno i politički nekorektan. Nije mu to bila namjera, uopće nije želio ispasti politički nekorektan i neotesan, ali već je kasno. Svi mu okreću leđa, izgnan je iz društva, a jedini koji mu ostaje je, jasno – skandalozni fašistički talijanski povjesničar.

:) i :( meni osobno najdraža je i najzabavnija priča u cijeloj zbirci. Zaštitar u muzeju i povremeni model na Likovnoj akademiji pokušava se pribrati nakon što ga napusti djevojka. Nije to lako, no što da se radi – život se, prije ili poslije, mora nastaviti. A onda je došao šefov rođendan, što samo po sebi nije bilo dovoljno za oporavak, ali kada je okupljenima predstavio mladu Fridu (čije obrve su bile spremne za depilaciju) stvari se ubrzano počinju mijenjati. Friško ostavljeni zaštitar (ili čuvar? – uglavnom, nešto kao Booksin Damjan) odluči zapodjenuti razgovor s Fridom i u razgovoru, ničim izazvan, kaže da je on izmislio legendarnog smajlija - :). Kao, bilo je to na samim počecima interneta, on je izmislio smajlija, a Japanci sve ostale emojije. Frida mu povjeruje, a kada njih dvoje počnu živjeti zajedno, ta glupa i naoko nevina laž dovest će do nezamislive zbrke i to na nacionalnoj razini.

José Luís Peixoto jedan je od onih autora koji se odlično zabavljaju u ulozi pripovjedača i taj osjećaj s lakoćom prenosi i na čitatelja. Jednim malim skretanjem, običnom sitnicom ili nesporazumom, ni po čemu ekstravagantne živote svojih likova pretvara u festival komedije i apsurda.

Preporuka za Ne danas i za kratku prozu općenito! 

F.B., 21. lipnja 2023., Zagreb