'Duh obitelji': Iskupljenje jednog cinika

Ljeto je, shvate svi prije ili poslije, varljivo, a posljednjih godina i vrlo surovo godišnje doba koje je sazdano od toplinskih udara, sparina, superćelijskih oluja, radova na cestama, krvoločnih komaraca i raznih drugih nevolja. Sve to ostavlja traga na nama, živčani smo ili tonemo u bezvoljnost, slabo spavamo, te imamo osjećaj da se ne možemo koncentrirati na bilo što. Gledano iz kuta okorjelog čitatelja najvažnije je ne izgubiti volju za čitanjem ili se preorijentirati na takozvanu ljetnu, laganu, lepršavu literaturu. Ne velimo da se treba uhvatiti masnih, tustih i turobnih klasika, ali nije preporučljivo ni dramatično spuštanje kriterija.

Ljeto je idealno za sve ono što se može naći između ove dvije krajnosti. Primjerice za autore kao što je Alessandro Piperno kojega smo, neugodno nam je priznati, otkrili tek nedavno – prije nepuna dva tjedna, iako je već godinama prisutan na hrvatskom jeziku. U ovakvim slučajevima čitatelj je najčešće u poziciji da čita unatrag tj. od najnovijih do starijih knjiga autora koji vam je nekako promaknuo, a po svemu zavrjeđuje pažnju. I tako se dogodilo da prvo pročitamo roman Duh obitelji – u Italiji objavljen prije dvije godine.

Duh obitelji (Aria di famiglia) nije tipična priča o obitelji i obiteljskim odnosima. Bilo bi to prejednostavno. Pripovjedač, profesor francuske književnosti (kao i sam Piperno), sredovječni je samac, ironičan, katkad zajedljiv, mizantrop lakše kategorije, kronično je nesiguran, nepovjerljiv i kritičan prema ljudima, novim vremenima i običajima. Također, Profesor Sacerdoti klasičan je primjer muškarca koji, istina, primjećuje da je zašao u stanovite godine, ali zbog načina života kojega je izgradio nekako ipak nije spreman napokon odrasti. Uz sve svoje mane, kojih nije malo i kojih je uglavnom svjestan, on je, dakako, vrlo zabavan pripovjedač. Moguće je, čak i izvjesno, da će vam katkad ići na živce, ali zbog njegova osebujna karaktera čitatelj se neće moći lako riješiti simpatija prema njemu.

Čitatelj je likovima poput Sacerdotija spreman pružati nove i nove šanse za iskupljenje, a njima je to i više nego dovoljno, jer takvi likovi (posebice ako su još i ulozi pripovjedača) žive od novih šansi premda, uljuljkani u rutinu, uopće ne mogu biti sigurni hoće li smoći snage za iskupljenje.

Međutim, kako sudbina uvijek u rukavu ima pregršt trikova za svakoga, tako je i za našeg profesora predvidjela ozbiljan i neugodan udarac. S fakulteta na kojemu predaje stiže poziv povjerenstva koje želi razjasniti određene stvari. Sacerdoti nema blagog pojma o čemu se radi, no kada među kolegicama i kolegama vidi profesoricu s kojom već duže vrijeme nije u sjajnim odnosima, jasno mu je da bi se sve moglo zakomplicirati. Dakle, je li on tijekom svojih predavanja o Flaubertu, citirao rečenice slavnog francuskog literata u kojima ovaj iznosi vrlo ružne, neprimjerene stavove o ženama, je li ili nije? Naravno da jest, k vragu. Da, ali zašto? Premda mu je kolega i prijatelj savjetovao da, o čemu god se bude radilo, zadrži mirnoću i taktički ide niz dlaku kolegama iz povjerenstva, profesor Sacerdoti se ovdje uzruja i kao takav nije spreman bilo kome ići niz dlaku. Zašto je citirao spomenute Flaubertove rečenice koje, naravno, u XXI. stoljeću zvuče više nego problematično? Pa zato, boga mu, jer na predavanjima o Flaubertu moramo govoriti o Flaubertu! Da, dobro, no je li možda citirao spomenute problematične rečenice zbog toga što se, svjesno ili nesvjesno, slaže s Flaubertovim stavovima? Zbog čega studentice uopće moraju slušati takve gadarije, nije li se to moglo izostaviti i, kad smo već kod toga, može li se Sacerdoti ograditi od Flauberta?

Da se ogradi od genijalnog književnika Flauberta prema kojemu gaji iskreno divljenje još od studentskih dana!? Naš profesor je sada već van sebe, ne može vladati sobom i umjesto da bude skrušen i prizna greške, on postaje neugodan i pokazuje ratobornost koja mu svakako ne ide u prilog.

Da sve bude još gore, a uvijek može ispasti gore, Sacerdoti u menzi, razgovarajući s jednim kolegom, spomene profesoricu iz povjerenstva koju bi, kaže – mogao zadaviti, netko od studenata ga snimi mobitelom i snimak se ubrzo objelodani. Dok si rekao sentimentalni odgoj cijeli život profesora francuske književnosti koji je, k tomu, i sam okusio književnu slavu, sruši se kao kućica od pruća pod naletom uragana. To što on naravno nikoga ne bi mogao stvarno, uistinu zadaviti, ne znači ništa. Mediji će ga rastrgati na komadiće, etiketirati kao okorjelog ženomrsca kojega valja odstraniti iz akademske zajednice.

Apsolutno nikoga više ne zanima što bi on mogao reći u svoju obranu, izgnan je iz raja, prekrižen, otkazan, prepušten zaboravu. Usred svega što mu se sručilo na glavu njegova mu odvjetnica i stara prijateljica predlaže da ode u Milano gdje bi trebao upoznati dječaka Noaha koji mu je rođak i kojemu su prije nekoliko dana na skijanju poginuli roditelji. Nije profesor bio prva opcija, ali svi drugi živi dječakovi rođaci iz ovih ili onih razloga nisu mogli preuzeti brigu o njemu. Naš pripovjedač ne samo da ne želi preuzeti takvu odgovornost – uvjeren je kako bi on bio nedvojbeno najlošiji izbor. Cijeli život, ili barem njegov dobar dio, zazirao je od emocionalne bliskosti, svjesno je za sebe organizirao život u kojemu nema mjesta za suprugu i djecu, obiteljski život prekrižio je kao opciju i zašto bi sada, u dubokoj krizi srednjih godina i sa svim problemima koji su ga snašli, preuzeo brigu o osmogodišnjem dječaku?

Možda zato što mu je Noah rod, zato što ga je i samog zadesila tragedija, ostao je bez roditelja baš kao što je i profesor u ranoj dobi ostao bez svojih roditelja, pa je brigu o njemu preuzeo ujak (koji vjerojatno nije takvo što priželjkivao)? Možda zato što u životu ne možeš raditi isključivo ono što želiš (iako mu je dugo vremena lijepo išlo)? Sacerdoti se užasava i same pomisli da preuzme brigu za još jedan život, ali nešto u njemu, nekakva malešna gruda odgovornosti, tjera ga da ipak ode u Milanu. Može upoznati dječaka, ništa ga ne košta.

Duh obitelji bavi se važnim, pa i teškim, osjetljivim temama kojima možete pristupiti na ovaj ili onaj način – Piperno je, vjeran sebi i onomu što mu očigledno najbolje leži, odabrao pripovjedača s puno mana i pokojom vrlinom, narcisa koji je ujedno i mrzovoljan, zabavan, kritičan prema svemu, pa na koncu i prema samom sebi. Njegov profesor Sacerdoti suvremena je verzija likova/pripovjedača kakve smo pronalazili u najboljim romanima Philipa Rotha, životne okolnosti pretvorile su ga u cinika, emocionalno nezrelog, prilično neodgovornog i tvrdoglavog, ali i zaljubljenika u književnost i čovjeka dovoljno inteligentnog da u najvažnijim i najzamršenijim trenucima uspijeva nadvladati sve svoje mane, ono što ga u očima površna promatrača čini negativcem. U stanju je izvući najbolje iz sebe u razdoblju kada mu je samom najgore i zbog svega toga – teško je ne navijati za njega čak i kada to ne zaslužuje.

Najnoviji roman Alessandra Piperna osvojio nas je naprečac i natjerao da potražimo i prethodna dvije njegove knjige prevedene na hrvatski i objavljene kod istog izdavača (Oceanmore). Nemojte se iznenaditi kada i sami postupite na isti način.

Duh obitelji ono je što zovemo idealnim ljetnim štivom za okorjele čitatelje i one koji su na dobrom putu da to postanu.

F.B., 19. lipnja 2026., Zagreb