Razgovarali smo s Joséom Luísom Peixotom, jednim od najvažnijih suvremenih portugalskih pisaca i gostom Festivala svjetske književnosti. S Peixotom smo pričali o lanjskom hrvatskom izdanju romana Galveias (Edicije Božičević, prev. Josip Ivanović), portugalskom identitetu i ulozi književnosti. ***
Simpatična okolnost ovog susreta je da su jučer Hrvatska i Portugal odigrali prijateljsku nogometnu utakmicu. I jedna i druga zemlja su lude za nogometom, no čini mi se da su Portugalci ipak otišli u ekstrem – kao da ne postoji drugi sport osim nogometa. Otkud ta fascinacija?
Rekao bih da je portugalska strast prema nogometu jedna od rijetkih stvari koja ujedinjuje ljude diljem zemlje i daje osjećaj zajedništva, dok uspjesi reprezentacije daju osjećaj moći i snage.
Što nam to govori o portugalskom identitetu?
Naravno, to ima veze s poviješću zemlje. U školi učimo koliko je Portugal nekad bio velik i važan, kako su prije 500 godina portugalski moreplovci osvajali svijet i dijelili ga sa Španjolcima. Stoga Portugalci danas imaju dojam da je Portugal veći nego što jest. Primjerice, na Brazil se često gleda kao na odjek Portugala ili na njegov odraz, a slično je i s drugim bivšim kolonijama, primjerice Istočnim Timorom.
Istovremeno, svjesni smo da je Portugal i geografski i ekonomski na rubu Europe, a zadnja je kriza samo pojačala taj dojam. Daleko smo od centra, ne utječemo na europske i globalne političke odluke. To je, čini mi se, uzrok zbrke s identitetom.
Portugalski pesimizam opet ima povijesni i geografski uzrok. Geografski jer graničimo samo s jednom zemljom, Španjolskom, dok je povijesni uzrok diktatura Antónia Salazara koja je trajala 40 godina (1933.-1974.) U to su vrijeme portugalski vanjski odnosi bili usmjereni uglavnom prema kolonijama, jako malo s Europom. Naši su se očevi borili u kolonijalnim ratovima u Mozambiku, Angoli i Gvineji, to ih je obilježilo. To je razdoblje velika kolektivna trauma. Stoga u Portugalu različite generacije imaju potpuno drugačije priče, možda više no u drugim zemljama. U zadnjih 50 godina stvari su se puno promijenile, čini se da su prošla stoljeća, a ne desetljeća.
Tvoj roman Galveias na jednoj se razini čita kao priča o životu 1980-ih u portugalskom selu (selu Galveias, po kojem je dobio ime). Može li nas Galveias naučiti nešto o Portugalcima?
U tom sam romanu htio opisati jedan mogući Portugal. Galveias zaista postoji kao stvaran prostor. Galveias koji je opisan u knjizi – iako dijele iste geografske odrednice – simbolički je pripovjedni prostor. Namjerno sam odabrao točno određenu geografsku referencu zato što mi je vlastita povezanost sa stvarnim Galveiasom pomogla da napišem roman.
Htio sam stvoriti simboličko mjesto koje će biti jezgra portugalske kulture, što nije lako – stvoriti simbol cijele kulture koja je, u ovom slučaju, vezana uz ruralno. Portugal, ali i cijeli planet, funkcionira kao selo, ima dinamiku sela, što je očito nadnacionalna stvar. To nije specifično za Portugal – ista bi stvar bila u Hrvatskoj, Brazilu ili Kini. Također, sela su i dalje vezana uz prirodu pa se na selu živi drugačije nego u gradovima.
Zašto si odlučio napisati roman sastavljen od više priča?
Tako sam htio postići dojam mnoštva. U romanu ne postoje središnja pripovijest ni glavni lik. Galveias je uistinu maleno mjesto, ali opisati živote tisuću ljudi nije lako. Rekao bih čak da nije ni moguće. U tom smislu književnost ne može opisati ljudski život. Književnost i stvarnost su različiti – granice se pomiču, ali nikada nisu jedno te isto.
U maloj zajednici svi žive skupa, a ja sam htio dočarati razne perspektive. U romanu postoje neki likovi koji su tipični (prostitutka, vlasnik lokala, seoski liječnik itd.), ali odabrao sam ih zbog njihovih osobina i kompatibilnosti s drugima. Htio sam stvoriti ravnotežu iz različitih priča.
Tvoj stil je realističan, a posebno mi je zanimljivo što je pripovjedač jako empatičan, čak i kad su posrijedi mane likova, kompleksi i slabosti. Je li ovaj roman na neki način studija ljudskih priroda?
Mislim da je tema svake umjetnosti ljudska priroda. Uvijek je ono pitanje na koje ne možemo odgovoriti – tko smo? – ustvari najvažnije. U romanu se radi o selu koje ima svoje specifičnosti, a on je i hommage tom selu. U njemu postoje kontradikcije i konflikti, no da nije tako – ne bi bilo priče.
Pripovjedač Galveiasa čak i velike, važne i intenzivne događaje pripovijeda s mirnoćom u glasu. Zašto si odabrao takvog naratora iz trećeg lica?
Odabrao sam jednog pripovjedača zbog spomenutog dojma mnoštva. Mogao sam odabrati više pripovjedača u prvom licu, ali ovako sam htio dobiti bolju ravnotežu među pričama. Isto tako, pripovjedač je, kao što si spomenuo, empatičan jer sam htio da čitatelj stekne dojam da je i on jedan od seljana.
Koji su autori utjecali na tvoje pisanje?
Kod Galveiasa mi je mnogo pomoglo što sam se rodio u tom mjestu, što sam imao pogled iznutra. U pisanju tog romana mnogo dugujem autorima portugalskog neorealizma (Ferreira de Castro, Alves Redol...) Međutim, u toj je poetici narod često predstavljan kolektivno, kao da svi pripadnici te grupe imaju istu svijest. Nasuprot tome, u svojim ih romanima pokušavam individualizirati. U maloj zajednici individualac ima veliku važnost, to je stvar matematike.
U jednom intervjuu rekli ste da je danas subverzivno živjeti na selu.
To je istina, ali je i dvosjekli mač. Ljudi žele biti primijećeni, ali ponekad je anonimnost koju daje grad pozitivna. Život u malom mjestu može biti klaustrofobičan, često baš zbog socijalne dinamike podrazumijeva veći stres nego život u gradu. U gradu imamo brz život i mnogo izbora, no s druge strane tu su životi ljudi koji su okrenuti isključivo sami sebi.
Koja je uloga književnosti danas?
Književnost je oblik komunikacije. Također, ona je prostor – prostor mišljenja koje se odupire vremenu. To je otpor protoku vremena, način zaustavljanja, ne samo pukim činom stavljanja ideja i slova na papir, nego baš književnom formom, stilom.
Književnost ima neko dostojanstvo koje ju razlikuje od stvarnosti i ideja koje se s vremenom gube. Ona prelazi geografske i vremenske, dakle kontekstualne granice – zato se i kaže da je Homer aktualniji od današnjih novina.
Foto: joseluispeixoto.net
