'Stari majstori': Najbernhardovskija od svih Bernhardovih knjiga

Na uredski stol sletjela nam je novela Stari majstori Thomasa Bernharda, maknuli smo sve druge knjige ustranu i prionuli čitanju starog austrijskog majstora s kojim se nismo družili zamalo cijelo desetljeće. Zašto nismo, teško je reći, najvjerojatnije u posljednje vrijeme nije bilo novih prijevoda njegovih djela, a moguće je i to da smo u jednom kraćem razdoblju znali pročitati tri ili čak četiri Bernhardove knjige zaredom što nije ni pametno ni preporučljivo. Nemojte to činiti drage čitateljice i čitatelji: između dva Bernharda valja napraviti barem tri mjeseca pauze ili cijelo jedno godišnje doba. U protivnom sva je prilika da biste mogli potonuti u bernhardovsko stanje duha, u bernhardovštinu na koju nitko od nas nije spreman.

Po nekima ovo stanje isto je što i biti namćor. Pogrešno! U usporedbi s bernhardovskim stanjem duha ili bernhardovštinom, namćor je potpuno bezopasna pojava, netko s kim bez bojazni možete sjesti na kavu, pa se čak i dobro zabaviti, jer namćor je čangrizavo čeljade, ništa, dakle, strašno. S druge, međutim, strane, osobu koja je u kraćem razdoblju pročitala dvije ili više Bernhardovih knjiga zaredom i posljedično skliznula u bernhardovštinu, posve sigurno ne možete nagovoriti na kavu, a iskreno – ni ne želite takvo što. Riječ je o poremećaju percepcije, svijet najednom promatrate u samo dvije nijanse – crnoj i tamno-crnoj, ništa vam se ne sviđa, i ne samo da vam se ne sviđa, već vam postane i odbojno, osjećate mučninu, pa se sklanjate od ljudi i u kasnijoj fazi počnete ozbiljno propitivati smisao postojanja i nikako ga ne pronalazite, imate dojam da je sve što vas okružuje u svojoj srži pogrešno i pokvareno i da vjerojatno uskoro nećete smoći snage sudjelovati u svemu tome. Srećom, moguće je izaći iz bernhardovskog stanja duha, ali tek poslije određenog vremena i uz svesrdnu pomoć bliskih osoba. No čak i kad se izvučete, ne možete više biti onaj ili ona koji ste bili prije, u vama će trajno ostati natruhe bernhardovskog, sitne, golim okom nevidljive crne točkice ostat će na, da se tako izrazimo, plahti vaše duše.  

Evo, bili smo dužni upozoriti vas na nuspojave prekomjernog izlaganja zračenju Thomasa Bernharda, na koncu – dobro kaže naš narod, ničega nije dobro previše, pa tako sigurno ni Bernharda. A sada se vratimo Starim majstorima koji su uistinu majstorsko djelo znanog i znamenitog Austrijanca. U njegovom opusu, usuđujemo se primijetiti, Stari majstori zauzimaju posebno mjesto, no doći ćemo do toga, idemo po redu.

Već trideset godina osamdesetdvogodišnji muzikolog Reger svakog drugog dana u prijepodnevnim satima pohodi Muzej povijesti umjetnosti, ondje sjedi pred Tintorettovom slikom Čovjek sa sijedom bradom i razmišlja o umjetnosti, životu, katkad, naravno, i o Čovjeku sa sijedom bradom, slici koju drži najmanje nesavršenom u cijelom muzeju krcatom djelima starih majstora.

Reger je centralna, najvažnija figura Starih majstora, a njegov prijatelj Atzbacher, filozof koji ustrajno godinama radi na djelu koje uopće ne kani objaviti, onaj je koji nam pripovijeda i Bernhard ga tako i postavlja, pozicionira: "S Regerom sam se u Muzeju povijesti umjetnosti dogovorio tek u pola dvanaest, no bio sam ondje već u pola jedanaest kako bih ga, kao što sam već duže vrijeme planirao, napokon mogao nesmetano promatrati iz idealnog kuta, piše Atzbacher", piše Bernhard otvarajući novelu.

Za tih sat vremena Atzbacher će nam detaljno prepričavati ono što mu je dan prije (i u nekim još ranijim prigodama) pripovijedao Reger, a pripovijedao je o svojim pogledima na glazbu, slikarstvo, književnost, filozofiju, politiku, religiju i život kao takav. Atzbacher tako prepričava ono o čemu je pričao Reger dobrih stotinjak stranica, a onih preostalih stotinjak utrošio je na ono što mu Reger priča od trenutka kada su se našli, tj. od trenutka kada je Atzbacher prešao iz susjedne dvorane (odakle je na miru promatrao Regera) u dvoranu Bordone u kojoj Reger sjedi ispred Tintorettove slike Čovjek sa sijedom bradom za koju će, kako rekosmo, u nekoliko navrata ustvrditi da je vjerojatno najmanje nesavršena od svih djela starih majstora u Muzeju povijesti umjetnosti… pa i šire.

Zašto Reger već trideset godina svaki drugi dan dolazi u Muzej povijesti umjetnosti i sjedi uvijek ispred iste Tintorettove slike? Sam Reger, kako nam prenosi Atzbacher, prvo kaže da je temperatura koja je u muzeju uvijek ista, najbolja, kako za slike, tako i za njegov proces razmišljanja, pa poslije i pisanja muzičko-filozofskih eseja za Times, a slika Čovjek sa sijedom bradom djeluje na njega umirujuće, iako je, sam Bog zna, nesavršena kao uostalom i sve druge slike u muzeju, kao i sve druge slike u svim muzejima svijeta.

Ne postoji savršena slika, baš kao ni savršeno književno ili glazbeno djelo, jer ako bilo koje od tih djela, bila ona iz područja slikarstva, književnosti ili glazbe, izložimo ozbiljnom kritičkom promatranju/proučavanju, uvijek ćemo, kaže Reger, a revno prenosi Atzbacher, pronaći nedostatke, greške, tj. očigledne nesavršenosti.

Stifter, na priliku, uopće nije bio dobar autor, iako je Reger, kao i mnogi drugi Austrijanci, vjerovao da jest, ali kada ga je ponovo čitao, uvjerio se da je pogubno loš. Isto vrijedi i za Brucknera i Heideggera, a njih trojica su mu još k tomu i u rodu čime su se njegovi roditelji uvijek hvalili, a on sam to zbog osjećaja nelagode nikada nije isticao. Poslije njih trojice, Reger navodi i cijeli niz drugih umjetnika, filozofa koji uživaju stanoviti ili čak veliki ugled, a to nikako ne zavrjeđuju, jer sve što su ostavili iza sebe vrlo je sladunjavo ili plitko ili nedovršeno ili naprosto loše. Ima, dakako, izuzetaka – recimo Goya (kojega nema u Muzeju povijesti umjetnosti), ali sveukupno gledano svako umjetničko djelo ili velika većina njih, pa bila ona i djela starih majstora, uvijek kod čovjeka izaziva smijeh, smiješna su u svojoj nesavršenosti ili idejama i teško mogu izdržati ozbiljan kritički test.

Dakako, promatrate li ih samo površno, sva je prilika da će kod vas izazvati oduševljenje, jer to su ipak djela starih majstora, ali neporeciva je istina, tako to barem Reger vidi, da je riječ o nesavršenim, najčešće lošim, pa i pogubno lošim djelima.

Reger baca mrežu i malo dalje, kakvi su, na primjer, bečki zahodi ili stanovi – najgori i najprljaviji na svijetu, takvo je i školstvo, politika, zdravstvo, cijela Austrija, a skupa s njom i Njemačka i sve to, stavku po stavku obrazlaže svojem prijatelju Atzbacheru, a onda se, u jednom trenutku osvrće i na svoj život kojega se htio odreći, ali nije mogao, kaže, jer je kukavica, pa je samo nastavio živjeti poslije ženine smrti.

Na ovom mjestu Bernhard otkriva još jedan od brojnih slojeva pripovijesti, ali ovo je, barem po nama, i najznačajniji aspekt cijele Regerove ispovijesti. Godinu dana prije umrla mu je žena, jedina osoba na svijetu do koje mu je iskreno stalo, žena koju je, igrom slučaja, upoznao upravo u Muzeju povijesti umjetnosti, sjedila je u dvorani Bordoni, točno ispred Tintorettovog Čovjeka sa sijedom bradom, ondje su se upoznali i prvi put razgovarali. Njezina smrt za Regera je najveća moguća tragedija, nastavio je živjeti po inerciji, iako je i sam odmah htio umrijeti, ali nije mogao i to je sad pakao u kojem mora živjeti, jer bez nje život jedva da je podnošljiv i vrijedan življenja.

Reger cijelo vrijeme temeljito ruši sve odreda – umjetnost, filozofiju, politiku, religiju, prosvjetu, zdravstvo, ismijava i prokazuje svako licemjerje i svaku nesavršenost, kao stroj za rušenje prolazi kroz sve etape, razbija iluzije u koje smo odlučili vjerovati, jer su nas tako odmalena učili, a kada dođe do vlastitog velikog, najvećeg gubitka, smrti voljene žene, cijela razaračka sila u njemu nestaje i vidimo samo slomljenog starca koji bi sva umjetnička i filozofska djela svih starih majstora svijeta mijenjao za mogućnost da provede još samo jedan dan sa ženom koja mu je bila sve. Izgubio je ljubav, tj. sve što je imao, sve što mu je bilo suštinski važno.

Ne sjećam se da sam nešto slično vidio u drugim Bernhardovim djelima i zbog toga su Stari majstori drugačiji, iako se, naravno, ne mogu oteti dojmu da je i ovdje, u Starim majstorima, sve vrlo bernhadovski. Možda je ovo i najbernhardovskija od svih Bernhardovih knjiga. Bila ili ne bila, svakako je moramo staviti na posebno mjesto u njegovom opusu, jer to zaslužuje.

Ne kanimo vam popovati, povlačiti vas za rukav i preporučivati Stare majstore, nekako vjerujemo da će vas put već dovesti do ove knjige, jer što je netko tko sebe doživljava čitateljicom/čitateljem, dakle osobom koja nezanemariv dio svojeg dragocjenog vremena provodi u književnosti, radio ako za cijelo to vrijeme uopće nije posegnuo za Thomasom Bernhardom, tj. za njegovim knjigama? Je li ta osoba uopće čitateljica/čitatelj ili samo netko tko svjesno ili u neznanju zaobilazi jednog od najmanje nesavršenih autora – Thomasa Bernharda, nalazeći vremena za sve ostale, ali ne i za Bernharda?

Da je Reger, primjerice, bio teoretičar književnosti, a ne muzikolog, vjerojatno bi umjesto ispred Tintorettovog Čovjeka sa sijedom bradom sjedio prelistavajući Stare majstore i promišljao o umjetnosti, životu i svemu ostalome o čemu smo i inače skloni promišljati.

P.S. Prevoditeljica Sandra Brkljačić obavila je hvale vrijedan posao, jer drugačije i ne možete kada se latite prijevoda Bernharda.