Booksa je na godišnjem od 18.7. do 30.8.! / Booksa is closed from July 18th until August 30th!
Close
Page arrow

Rad, rod i književnost  

Large novo fotka2

Tom Hermans; Unsplash.

Petak
24.06.2022.

Prethodno smo načeli temu radništva u domaćoj prozi, a kako bismo nastavili osvjetljavati neka od aktualnih pitanja koja se tiču problematizacije iskustva radnica i radnika, klasne podjele i ekonomske ograničenosti, za primjerima ne moramo daleko posezati. Samo u prošle dvije godine objavljena je proza koja će nam poslužiti kao smjerokaz u navigiranju ove kompleksne teme. Odabrali smo tri autorice, dobitnice regionalne književne nagrade ‘Štefica Cvek’, što je činjenica koja nam i prije detaljnije analize govori ponešto o tematskoj preokupaciji tekstova.  

Prvi roman Zemlja bez sutona Marije Andrijašević odjeknuo je u medijskom prostoru diljem našeg književnog polja. Kritika je pozitivno ocijenila ovaj iznimno uspio romaneskni prvijenac, što je potvrdila i 15. književna nagrada tportala. Botaničarka i skupljačica sjemenki Glorija Suton iz dalekog svijeta vraća se u svoj zavičaj, u fiktivno selo Vrj u Dalmatinskoj zagori. Tematske dionice mogu se sažeti u istraživanje odnosa s ocem, izostanak majčinske ljubavi koju nadomješta djed, odnos prema zemlji i rodnom kraju, a dodatno su isprepletene nizom aktualnih poruka, od solidarnosti zajednice (u trenutku kada njezin otac završi u bolnici i o Gloriji i njemu se brinu njegove radnice) do upozorenja na klimatske promjene.  

Glorijin otac Žarko, nekadašnji vozač kamiona, sada je šef smjene u Gradskoj čistoći u Splitu i kći je odgojio u kućanstvu „bez špina i zahoda – za to nam trebaju sić i vrčina.“ (str. 18). Od njega je, prvog vrjskog botaničara, naslijedila ljubav prema sjemenkama, prema uzgoju i podizanju života. Gloriju je poslao u svijet, kad on već to nije uspio, što se simbolički se čita i u nekoliko puta spomenutom mitu o Dedalu i Ikaru, očevoj žrtvi koju je učinio za kćer. Na taj način si je dopustila drugačiju sudbinu, otela se predodređenosti sela. Ujedno je otac primjer pojedinca koji se, uslijed nepovoljnih materijalnih uvjeta i bolesti, a i posljedica vlastitog odgoja na selu, zatvara u sebe i otežava transparentnu komunikaciju (o, primjerice, prvoj menstruaciji). Neriješeni odnosi s braćom i pitanje vlasništva nad voćnjakom u konačnici će ukazati na Gloriju kao predstavnicu nove generacije koja će se za rodnu zemlju brinuti pod vlastitim uvjetima 

Žana je primjer žene koja iznevjerava ustaljene patrijarhalne obrasce i, napuštajući Gloriju, zaštićuje sebe. Kada odluči upoznati majku, Žana dočekuje Gloriju u nedavno preuređenom stanu na prvom katu moderne obiteljske trokatnice. Opisi stana, kao i sobe njezine djece, jasan su pokazatelj više nego pristojnog života. Iz razgovora Glorija saznaje da su se Žanini roditelji protivili braku svoje jedinice, a kasnije je i ona odustala od Žarka: „Zato jer san došla u jednu zgradu, u jednu sredinu, seljačku, radničku, tvrdu, bešćutnu, i kojoj mater nije bila mater ako nije bila žrtva, a žena nije bila žena ako nije bila i mater i žena svojem mužu.“ (str. 212). Osjeća se kao uljez čim je osvijestila za koga se udala i u kakvu sredinu je ušla (simbolički je zaista progledala, odnosno oko joj se oporavilo od ozljede).  

U nelinearnom i skokovitom pripovijedanju mogu se pratiti različiti signali koji oslikavaju život dalmatinske sredine u različitim desetljećima (radnice koriste kremu za ruke Ilirija 48, Žana radi u obućari u tvornici Jugoplastika, kada u Slobodnoj Dalmaciji o Gloriji izađe članak, potpisane su Lokve, umjesto Vrja, jer se fotografu do tamo nije dalo voziti, a bilo je važno stići na vrijeme na snimanje krštenja koje će priskrbiti honorar).  

Mogu se primijetiti i promjene tijekom tranzicije, koje su simptomatične za mnoga područja, istovremeno specifična za gradove diljem naše obale. Bilo da se radi o rastućem turizmu („dok se na Žnjan ulazilo preko neasfaltirane ceste-nizbrdice zaštićene rampom, na koju je sad usidrena flota betonskih, stambenih brodica.“, str. 70), ideološki motiviranim preimenovanjima ulica („nema više Paićeve, a ulica braće Santini u koju se selimo sad je Vinkovačka.“, str. 123) ili kapitalističkoj eksploataciji prirode („Znam za što će joj smilje. Pročitala je intervju, i članak uz njega, o beračima ove ljekovite biljke, sezoncima, sirotinji koja ga čupa iz korijena, ako treba i golim rukama, samo da dodaju na kilaži i da ih zapadne koja kuna više kad pretrpane maže dostave privatnim firmama kojima ga beru za kozmetičke preparate i tko zna kakve sve skupocjene remedije.“, str. 195).  

Još je mnogo primjera koji se mogu izdvojiti, poput radničkog zaleđa njezina najboljeg prijatelja Jadrana iz djetinjstva, a u ovoj prilici izdvojit ćemo još ovu zanimljivu nijansu. Miss Evie je dobrostojeća gospođa u čijem apotekarskom vrtu Glorija obrezuje šimšire četiri puta godišnje (iako je dva puta sasvim dovoljno). U detalju njezina lika sadržana je kritika građanskoj klasi koja ignorira stvarnost, njoj je najvažnije otkriti gdje li Glorija zametnula reprodukciju slike Lutalica preko mora magle romantičara Caspara Davida Friedricha (“Zamisli ti te hrabrosti, privilegija da ne vidiš što se sve krije pod maglom.”, str. 164.)

Na kraju, Glorija i zemlja ostaju bez Žarka Sutona, a nakon očeve smrti na noge je podiže njezina misija istraživanja i skupljanja, što je još važnije podcrtati, čuvanja sjemenki koja joj daje neku vrstu odgovornosti i za sebe i za druge ljude. Booksina kritičarka Maja Abadžija predvidjela je posebno mjesto za ovu knjigu, u novom ženskom kanonu, uz koji može stajati i dalmatinski Bildungsroman Moja dotaNore Verde. U njemu pratimo djetinjstvo djevojčice Nele i njezina ljeta kod voljene babe u Veloj Luci osamdesetih godina. Babi pomaže u kućanskim poslovima, uživa u njezinu pripovijedanju priča, priče su mjesto utjehe i sigurnosti. Ona nije tipična djevojčica. Ne nosi haljinice i ne igra se s lutkama, voli čitati i htjela bi da ima više knjiga u kućnoj biblioteci, koja je praktički nepostojeća, u usporedbi s onima koje imaju njezine prijateljice u Splitu. Tu je i barba (njezin ujak), kojemu se za stolom prvo mora izvaditi hrana, nema vremena jesti plitkim žicama, uvijek se još toliko toga mora obaviti na zemlji i oko kuće, pri čemu je sličan odnos male sredine prema radu kao što je opisan u Zemlji bez sutona 

Upravo je pripadnost klasi djevojčici okidač za pisanje, ljutnja zbog različitosti u maloj sredini, otok je ipak siromašniji, obilježen težačkim životom. Važno je štedjeti, što potvrđuje i baba kad kaže „va šparat, digod se može“ (str. 82.) Nela stalno nešto mora raditi, pomagati baki, u nekim sitnim poslovima koje bi baka i sama mogla odraditi, pritom se dobiva dojam da je drži zaposlenom. Baba je odrasla u takvom tempu, ne zna za drugačiji život: „Nama naši nisu ostili ni zlato oliti velike kuće i puno dobre zemje. Ne va da radi tega budeš nesritna u životu, dite moje. Kolo tebe će uvik bit bogatega svita, a tin moraš kako i ja fatigat. Kako što su fatigali i moji mater i otac, sestre i brat.“ (str. 57.) Drugi preziru Nelinu želju za čitanjem, pogotovo barba, što je problem za sve koji se u maloj sredini žele baviti intelektualnim radom. Majka radi duge smjene u hotelu, dolazi kući prilično kasno i praktički je samostalno odgaja, uz babinu pomoć, s obzirom na to da, primjerice, otac svoje vrijeme provodi u lokalnoj birtiji, dok se Nela igra u obližnjem parku. Uz sredinu koja ne cijeni intelektualni rad i obrazovanje veže se i nasilje, odnosno barbine batine koje Nela dobiva. Kako bi prevladala ekonomsku ograničenost, u jednoj sceni Nela čak izranja različite predmete s morskog dna (prstenje, dinare, narukvice, naušnice, privjeske koje stranci gube) koje želi prodati za pravu masku s disalicom.  

Osjećaj Neline nepripadnosti s godinama se samo pojačava. U tinejdžerskim godinama priželjkuje da je i njena baba gospođa kao one u gradu: „Ne mogu podnit kad baba govori krivo i odma je moram ispravit. To je u zadnje vrijeme sve češće.“ (str. 125.) Kao djevojčica, jedva je čekala da dođe babi na otok, dok se u drugom dijelu romana kao tinejdžerka jedva čeka vratiti u grad („Što meviše traži, ja više bježim.“, str. 160.) Što se tiče jezične razine, autorica je istaknula: „proboji standardnog jezika u romanu su neka vrsta mosta u prijelazu iz jedne klase u drugu, iz klase niže plaćenih radnika u srednju klasu kojoj djevojčica stremi.“ 

Nakon dva romana, zakoračit ćemo u susjedstvo i razmotriti i zbirku priča Lejle Kalamujić Požuri i izmisli grad u izdanju beogradskog Štrika. Protagonisti njezinih priča su ljudi s nesređenim životima i neispunjenim snovima, alkoholičari i siromasi, radnici i umirovljenici. Različite sudbine uglavnom je odredila tvrdokorna sredina, kao što je to u slučaju djevojke Sofije u priči Moja tužna Sofija ili djevojčice izbjeglice u priči Djevojčici koja čeka na voz. U svega nekoliko stranica koliko traje svaka priča, likovi rastvaraju (i dalje) tabu teme queer identiteta, na ruševinama ratne traume, u borbi za nježnost.  

Sofija se zbog ukorijenjenosti tradicionalnih obrazaca i pritiska male seoske sredine mora udati za Slavka, nasilnika i alkoholičara, zbog čega i ona sve više pije i naporno radi, a na nju pada i briga za stoku. Roditelji joj zatvaraju kućna vrata i prepuštaju na (ne)brigu mužu. U priči Mozart protiv Mozarta autorica piše o radnicima austrijske firme koji prodaju ulaznice za koncerte klasične glazbe i pritom su obučeni u kostim Mozarta. Radi se o iseljenicima koji su u potrazi za svjetlijom budućnošću otišli iz Jugoslavije, ne bi li ostvarili ekonomski profit. Ono što uštede, šalju natrag u domovinu, na umu su im samo obitelj i prijatelji ili tko već u domovini. Snimaju selfije s turistima, dok otmjeni gosti pristižu u Državnu operu, oni oblače jeftine majice i istrošene cipele i podzemnom se vraćaju u svoje stanove, „buduće grobnice“. Nadalje, Ado radi na tržnici, na odjeljenju pekare, naporan i potplaćeni posao u priči Adino jato. Njegov partner Mirza je biolog bez posla, a dosadila su mu stalna skrivanja, tjeskoba i strah. Želio je da odu u Berlin, ali Ado nije mogao ostaviti bolesnu majku za koju se mora brinuti.   

Posebno je upečatljiv lik rudarke Selime u priči Dan pod zemljom. Ona se zaposlila 1984. godine u rudniku mrkog uglja 'Breza', usprkos tomu što njezin odabir roditelji nisu odobravali. Suprotstavi se novom direktoru kada odluče dijeliti otkaze, staje u zaštitu radnika i hrabro progovara o nepravdi koja osigurava položaje podobnima, a ne sposobnima. Pritom joj svi čestitaju onako, poskrivećke, smatrajući da joj to i nije bilo pametno. U priči Dubrovački šeširi Dževad je osamdesetih godina proizvodio šešire od kepera u sarajevskoj mahali te ih tokom ljetne sezone prodavao turistima u Dubrovniku. Nekad su u proizvodnju bili uključeni svi ili barem većina članova obitelji, a rat i izmijenjen način života utjecao je kvalitetu robe i mogućnost njezine prodaje i distribucije („nisam mu mogla reći da se za deset maraka više ne može popiti na kafa na Stradunu.“, str. 68) jer se, Dževadovim riječima, svijet strašno pojeftinio.  

Uz nezavidne životne okolnosti, vežu se i određene (ne)mogućnosti. Radničkoj klasi otežan je ili onemogućen pristup obrazovanju, moći i novcu, a najveću „valutu“ postiže fizički rad. Stoga ne čudi nerazumijevanje sredine u kojoj su ukorijenjeni likovi u prethodno navedenim primjerima. Klasni trenutak koji pulsira i kada je neizgovoren, određuje likove u Zemlji bez sutona, a ujedno je i komentar na suvremeno stanje društva. U Mojoj doti baba nesvjesno robuje svojoj poziciji, što čitatelju na prvu može biti nejasno, ali važno je podsjetiti se da ona nije odgojena kao feministkinja, njoj je težački svijet patrijarhata sve što ona poznaje. Iako ona Nelu pokušava obraniti, ipak se snažnije ne suprotstavlja barbi. Nela stremi ka srednjoj klasi, građanskom načinu života kojem je izložena u Splitu. U prozi Lejle Kalamujić opisane su svakodnevne nepravde i gorke situacije s kojima se susreću obični ljudi, bez ambicije ili vizije za mijenjanjem svog položaja. Osobne borbe hrabrih pojedinki i pojedinaca najčešće postaju kolektivne borbe za dostojanstvo i nježnost. To je upravo ono što nam preostaje, male borbe koje bilježe tragove humanosti za koje se treba založiti (primjer je pokapanje ptica u priči Male smrti u zbirci Požuri i izmisli grad).  

Boris Postnikov je prije nekoliko godina prepoznao novi “ženski val” proze koji tematizira likove radnica i radnika i radničko iskustvo i odredio ga kao važan iskorak u domaćoj književnosti. On je u istom intenzitetu nastavljen, što samo pokazuje kako nam je iz knjige u knjigu domaća produkcija bogatija za svježe tematske perspektive. 

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

pasica-6

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage novo fotke 18.08.2022.

'Je li to premalo za tražiti? Vjerojatno.'

S obzirom na to da rijetki pisci i spisateljice uspjevaju živjeti isključivo od pisanja, za mišljenje o honorarima i umjetima rada odlučili smo pitati nekoliko autorica i autora koji račune plaćaju radeći nešto što s književnošću može imati jedino konceptualne i apstrakne veze.

Piše: Ivan Tomašić

U fokusu
Homepage anja tekst 1 16.08.2022.

'Pisanje pjesama mladima je jednako prirodno kao trčanje po livadi, večeranje ili Minecraft.'

O natječaju za poeziju učenika osnovne i srednje škole u organizaciji Knjižnice Ivana Gorana Kovačića u Vrbovskom razgovarali smo s pjesnikinjom i članicom žirija Anom Brnardić.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage large novo 3 large olimpijada %c4%8ditanja2 09.08.2022.

Knjižnica (koja) pokreće društvo

Koje programe za najmlađe i mlade nudi Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“, odnedavno proglašena knjižnicom godine? Odgovor saznajte u tekstu Anje Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage large novo solidarnost 08.08.2022.

'Obični ljudi, ali istovremeno i nisu'

Čitanje 'Solidarnosti' uvodi nas u neobičnu zbrku identiteta, karakterističnu za socijalizam istočne Europe, neosjetljiv i prividno neokrznut pitanjima rase i rasijalizacije. Tekst Petre Matić.

U fokusu
Homepage novo 2 mishaal zahed h4x tksufvw unsplash 01.08.2022.

Poezija i književnost u karakternom oblikovanju pojedinca - Iran, Perzija

Mura Palašek piše o povijesnom i suvremenom poimanju poezije u Iranu.

U fokusu
Homepage large novo knjiga 26.07.2022.

Predrasuda na predrasudu u pisanju o slijepim osobama

Sara Tomac pročitala je nekoliko knjiga kako bi dobila odgovor na pitanje: kako videće osobe pišu o slijepim osobama?

Piše: Sara Tomac

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu