U središtu romana Moja dota Nore Verde prkosna je djevojčica koju pratimo od početka 1980-ih kada u žutim bermudama, s frizurom na princa Valianta i Martijem Misterijom u torbi putuje iz Splita u Velu Luku, gdje provodi ljeta kod voljene babe. Idilične dane s babom, ispunjene kućanskim poslovima, pjesmom i pričanjem priča, narušava barbina prijeteća prisutnost, a s prolaskom godina djevojčicu sve više opterećuje osjećaj nepripadnosti svojoj radničkoj i težačkoj obitelji. Rastrgana između grada i otoka, standarda i dijalekta, ženske i muške rodne ekspresije, u obrazovanju i pisanju traži put prema slobodi i samostalnosti.
Na tragu Annie Ernaux i Édouarda Louisa, Moja dota donosi dirljivu i bolno upečatljivu priču o odrastanju obilježenom klasnim sramom, bijesom i otkrivanjem vlastite seksualne orijentacije te tako u korpus pripovijesti o otočkom djetinjstvu u hrvatskoj književnosti unosi novu, prijeko potrebnu klasnu i rodnu perspektivu.