Budućnost prošlosti

U posljednjih nekoliko godina tema radništva pobudila je pojačan interes stručne i šire javnosti. Bilo da se radi o romanima Édouarda Louisa, Didiera Eribona ili Douglasa Stuarta, spomenimo samo zapaženije, na različite načine analiziraju se uvjeti života radnika, osiromašenje radničke klase i njezino nestajanje u kapitalističkom žrvnju 21. stoljeća (za daljnje čitanje o navedenim autorima ne propustite konzultirati sjajan tekst Nađe Bobičić).

Ta činjenica skrenula nam je pozornost na status radnika u postsocijalističkoj (posttranzicijskoj) književnosti našeg prostora, dodatno opterećenoj ratnom traumom devedesetih. Normalizacija ratnog profiterstva i kriminalnih akcija, jačanje političke i financijske moći elite u tržišnom gospodarstvu koje boljitak broji u investicijama i sveprisutnom poduzetništvu, neke su od nuspojava koje su zahvatile naše društvo. Miranda Levanat-Peričić istaknula je kako se „u toj [se] klimi radnik izgubio između 'djelatnika', ideološki ispražnjenog i posve neutraliziranog zaposlenika i 'poduzetnika', ideala vrlog novog svijeta.“ Dodala je kako radnik, nekadašnja utopijska projekcija progresa, postaje nevidljiva kategorija, dio prošlosti koja se nastoji zaboraviti (također upućujemo na dodatno iščitavanje autoričina teksta u kojemu se bavi prostorima heterotopije – staračkim domom, zatvorom ili bolnicom – kao mjestima otpora radnika). U novom kapitalističkom poretku radnice i radnici postali su likovi s margine, društveni autsajderi, oni koji se nisu snašli, s bremenom vlastitih trauma i teškoća.

Zanimao nas je prikaz radnika, radništva i socijalnih problema s kojima se suočavaju u nekoliko primjera recentne hrvatske proze. U tom svjetlu korisno je promotriti književnu produkciju koja u svojim naslovima eksplicitno postavlja pojam radnika, poput romana O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća Gorana Ferčeca ili zbirke kratkih priča Radnici i seljaci Viktora Ivančića. U retcima koji slijede je i više o romanu Područje bez signala Roberta Perišića koji je, povodom nedavne aktualizacije u formatu HRT-ove serije, u Sandorfu doživio svoje reizdanje (2021). Radi se o opsežnim prikazima radničkog života u kojima se strpljivo na površinu izvlači slojevitost problema s kojima se susreću.

Budući da je Ferčecov drugi roman O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća dobio regionalnu nagradu „Štefica Cvek“ i našao se u polufinalu tportalova izbora za najbolji roman godine, jasno je da ga je kritika dočekala s odobravanjem. U njegovu središtu je pitanje rada i radničke klase koju reprezentira žensko iskustvo, o čemu prije nismo imali prilike opsežnije čitati, zbog čega je roman još značajniji. Podijeljen je u 19 poglavlja, započinje 1973. godinom i završava 1991. godine, a svaka godina ujedno je i poglavlje ni po čemu posebnog radničkog života (vjenčanje u općinskoj zgradi, rođenje sina i kćeri, gradnja kuće, napetosti među rodbinom i druge). U impresivno gusto ispisanom nizu slika pratimo radnicu u prodavaonici mješovite robe, tu su i njezine kolegice koje ponekad odrađuju i smjene od četrnaest sati tijekom najveće vrućine, žive u malim kućama u kojima se prstima može dotaknuti strop, kupuju na rate i nemaju telefon, dok su okružene nasiljem, vulgarnošću, umorom i pijanstvom. Ipak, vjera u bolju budućnost ne jenjava („Svijet još isprobava krajnje točke svojih mogućnosti, još ne zna što sve može, pri kojoj brzini lim postaje papir, a tijelo postaje meso.“, str. 15). U njezinom liku sadržano je mnoštvo ideja i sudbina, što je na predstavljanju knjige objasnio i autor, dodavši kako su u knjizi „pojedinci unutar sistema koji se ne snalaze unutar te klase, koji se ne snalaze unutar svog radničkog identiteta, kao niti unutar svog obiteljskog konteksta. Za mene je ona socijalistička antijunakinja, dakle ona nije udarnica, ona je sve suprotno od onoga što se očekuje od jednog socijalističkog subjekta koji ta klasa proizvodi.“ Ona je upravo zbog višestrukog nesnalaženja u svojoj poziciji u nemogućnosti napredovati na društvenoj ljestvici. Za potporučnika se radi sendvič od mortadele, dok u radnički sendvič ide tirolska salama. Uostalom, u jednoj sceni se bilježi izlazak radnika iz banke koji postaju klijenti, u kreditima su do grla i „tako valjda izgleda svijet“. 

„Kompleksan odnos teksta prema Jugoslaviji posebno je značajan danas kada se nasljeđe te zemlje poima u crno-bijelim tonovima: ili bezrezervna glorifikacija, i to vrlo ograničeno shvaćene umjetničke i popkulturne ostavštine, bez osobitog interesa za same pripadnike i pripadnice radničke klase, ili slijepo negiranje, uglavnom sa krajnje desnice“, zaključila je Maja Abadžija u kritici romana. Vrijedi napomenuti da se autor bavi temom radništva u svom dramskom i proznom opusu, a u medijima naglašava svoju poziciju kulturnog radnika. Dramski tekst Radnice u gladovanju izveden je u Zagrebačkom kazalištu mladih 2014. godine. O potencijalu dramatizacije teksta na ovu temu svjedoči i kasnije zapažena predstava prema knjizi Selvedina Avdića Moja fabrika (2013.), u režiji Selme Spahić u BNP-u Zenica 2017. godine.

Manje medijske pozornosti sebi je priskrbio naš sljedeći primjer. Možda zbog toga jer Ivančićev književni rad ostaje u sjeni novinarskog, kako je primijetio Josip Mlakić, stoga je ovo dodatna prilika da se reflektor uperi u ove fantastične priče. Pisac i novinar Viktor Ivančić, jedan od osnivača kultnog Feral Tribunea, otac Robija K., dobitnik mnogih nagrada, objavio je zbirku kratkih priča Radnici i seljaci u izdanju Ex librisa 2020. godine (izvorno je objavljena 2014. godine u beogradskoj Fabrici knjiga). Boris Postnikov je na prvu neobičan podnaslov Eseji protumačio na sljedeći način: „Fikcionalizacija eseja, narativizacija političkog komentara i brojni drugi oblici zaigrane diskurzivne heterodoksije, karakteristični za Ivančićev opus, ovdje su, naime, izvedeni do krajnje poetičke konzekvence, koja glasi otprilike ovako: ako društvena stvarnost počiva na kolektivnim lažima, onda činjenična istina poprima status fikcije, pa upravo fikcija povratno postaje najprimjerenijim sredstvom da se progovori o društvenoj stvarnosti.“ U osam pripovjednih eseja (ili esejističkih priča?) nalaze se glavni gubitnici tranzicijskog procesa, radnici i seljaci, odnosno mali ljudi čiji su interesi u atmosferi kapitalističke gramzivosti u potpunosti zanemareni. Kako je Bojan Marjanović u kritici knjige naglasio, Ivančićevi likovi „nisu slojeviti pojedinci, oni su više krokiji koji jasno označavaju određenu – najčešće klasnu – poziciju (bilo da su u pitanju radnici u velikim korporacijama, sumnjive figure iz političarskog / PR mulja, penzioneri, zaposleni u zdravstvu ili šljakeri sa mračnom ratnom prošlošću).“ 

Ono što zbirku čini cjelovitom jest nit nasilja u ime pravde koje se pojavljuje u svim pričama. Izdvojit ćemo priču Aukcija u kojoj dostavljačica tzv. „pametnih“ lijekova (oni koji udaraju „direkt“ u problem) za najteže bolesnike, zloćudna oboljenja, rak debelog crijeva, leukemiju, odbija preusmjeriti bolničku narudžbu. U dokumentaciji piše da će lijek primiti pacijent iz sobe 7A, koji je u apartmanu, umjesto bolesnika u sobi 3D koji je na trećem katu. Radi se o društvenom i političkom moćniku, pritom medijski eksponiranom, koji se obogatio preprodajom oružja i kupnjom dionica: „Slučaj teške bolesti gospodina 7A bio je na naslovnim stranicama svih novina. Nije bilo teoretske šanse da se zabilježi slučaj bolesti gospodina 3D, čak ni među najbeznačajnijim vijestima iz provincije. Pažnju tabloida privlači samo probrana sorta čovječanstva.“

Nakon što je ona odbila dodijeliti lijek, ravnatelj bolnice poručuje: „Neće njemu soliti pamet nekakve babe sa socijalističkim idejama. Nije njegova bolnica poprište klasne borbe. Klasnoj je borbi općenito gledajući mjesto u ropotarnici povijesti. I tako dalje, i tome slično.“ Zanimljivo je da se osnovna dužnost i solidarnost ismijavaju i smatraju upravo socijalističkim reliktom. Takvi stavovi u pripovjedačici izazivaju izrazito nezadovoljstvo i bijes, stoga će u kulminaciji priče uzeti stvar u svoje ruke, protivno društvenim normama. Zakoni koje smatramo nedodirljivima ipak su vrlo fragilni, čime autor provocira pitanje o napetosti između pravde i morala.

U zbirci se nalazi i trilogija podnaslovljena Lora pro nobis, koja u prvi plan postavlja izostanak stava prema prošlosti. Radi se o bivšem logoru Lora u Splitu, mjestu brojnih tragedija koje ni na koji način nije obilježeno, a kamoli pretvoreno u dostojanstveno mjesto komemoracije. Priča Odbačeni teret otkriva stravične zločine usred policijskog ispitivanja o nesreći o cementari: „Dolazila bi nekad ekipa noću i plaćala upad, ka da idu u teatar ili, štajaznan, u cirkus. To je bojnik organizira, ka ono, siva ekonomija, razumiš. Pedes maraka za gledanje, tad ti još nisu bili euri, sto maraka akoš provrtit dva-tri đira sa induktorskim, ili akoš dobit kvarat od ure nasamo sa četnikom u ćeliji. (…) A finog je svita tu znalo doć, ono, gospoda, ugledni građani. Ono, po danu profesor, po noći mrgaš i mesar, razumiš.“ Čitava priča sazdana je od dijaloga između radnika u cementari i policajca, pri čemu odlično funkcionira prijelaz iz nacionalnog u klasni identitet koji u konačnici i motivira ubojstvo. U radniku se budi potreba da pruži otpor moćniku i „kazni“ ga za licemjerje: „Đubre doli gmiže sa direktoron, navuka neko metalik odjelo, brči se, razumiš, a ja gori u dizalici, pribacujen palete sa jedne jarpe na drugu. Kupuje lola cementaru, prika, može se, ima se, a ja četri miseca bez plaće, materin jeben u pičku, četri puna miseca.“

Poduzeće Profil International privelo je prodavača u svojoj knjižari i optužilo za krađu knjiga, zaplet je priče The Ghost Reader. Prodavač/optuženik je knjige samo uzimao, pažljivo čitao i neoštećene vraćao na police, a šefovi su ga prisilno priveli na poligraf i zaprijetili otkazom: „Ako nema razlike između poslovne kompanije i policije, to je zato jer nema razlike između uposlenih i osumnjičenih, radnici su masa s ozbiljnim kriminalnim potencijalom, a ako dublje razmislim (...) izgleda da samim svojim rođenjem postajemo osumnjičeni, pa to već pomalo počinje biti pitanje vrste, dolazimo na svijet kao činjenice koje treba nadzirati, testirati, obilježiti, razvrstati, te svrsishodno upotrijebiti ili odbaciti, preuzimamo život a da nismo njegovi vlasnici“.

Perišićev roman Područje bez signala je, kao i njegov prethodnik Naš čovjek na terenu, izazvao interes međunarodne javnosti i objavljen je na desetak jezika diljem svijeta. Respektabilnu kritiku dobio je u New York Timesu i Kirkus Reviewu. Propast tvornice i gubitak poslova promijenio je život čitave zajednice i zabačeni gradić N. doslovno je postao područje bez signala, utopljeno u razočaranje i beznađe ljudi. U tematskom okviru ujedinjuje prošlost (propadanje radničke klase) i sadašnjost (tržišna ekonomija i globalna trgovina), u pripovijedanju koje je rastegnulo svoje koordinate od Sibira do Magreba, od Dinarida do Londona. Oleg i njegov bratić Nikola, investitori novog doba, dolaze u spomenuti gradić u ime stranog naručitelja i žele, uz pomoć nekadašnjeg glavnog inženjera Sobotke, ponovno pokrenuti proizvodnju i obnoviti radničko samoupravljanje. Predosjeća se da je riječ o neodrživoj budućnosti za radnike, što se potvrdi i pri kraju romana.  

U ovom polifonom romanu, ispripovijedanom u mnoštvu glasova, opisuje se realnost postjugoslavenske stvarnosti, a da se ona ni u jednom trenu direktno ne imenuje. „U tom smislu, Perišićev roman je jako važan jer nije ispripovedan iz perspektive salonskog levičara koji fetišizuje neku apstraktnu radničku klasu za čije se interese bori, a suštinski je miljama daleko od njihove svakodnevice. Područje bez signala žestoko secira tu jugoslovensku postsocijalističku svakodnevicu onako kako je Rejmond Karver secirao nevidljivu, neglamuroznu i svakodnevnu Ameriku“, usporedio je Bojan Marjanović. U konačnici, turbina je kao “posljednji socijalistički artefakt” izložena u londonskoj galeriji. U kontekstu svijeta umjetnosti priča o radnicima ipak nastavlja živjeti.

Navedeni primjeri pokazuju kako književnost upire prstom u niz problema s kojima se suočila radnička klasa u nekoliko desetljeća koja su za nama. Ferčecov je roman priča o nestanku jedne klase iz ženske vizure, o generaciji čija je vjera u bolju budućnost u potpunosti utopljena. Što učiniti kada se „glas malog čovjeka čuje [se] u rasponu od ove police do one blagajne“, kada je on neprimjetan, pita se Ivančić u priči The Ghost Reader i predlaže poziv na pobunu, ono jedino što preostaje. Osuđenost na siromaštvo, raspadanje obitelji, deindustrijalizacija, problem prenamjene praznih tvornica i skladišta (općenito budućnost industrijske arhitekture) samo su neki od problema na koje upozorava Perišić. Autori u svoj fokus postavljaju malog čovjeka i njegovu svakodnevicu, upozoravaju na nepravdu koja ga je snašla, kao i važnost obnove njegova dostojanstva. U svakom slučaju, prošlost ne treba idealizirati, što je zamka koju su ovdje spomenuti autori izbjegli. Međutim, možda bismo iz nje mogli pokušati izvući koju korisnu lekciju i primijeniti u budućnosti, pogotovo u smislu solidarnosti u kolektivu i međusobne koordinacije na radnom mjestu.

Julia Friedrich, novinarka i autorica knjige Radnička klasa. Zašto trebamo rad od kojega možemo živjeti danas definira radničku klasu kao sve ljude koji žive samo od svog rada, one koji ne posjeduju ništa drugo, nemaju kapitalske prihode i žive samo od svojih ruku ili od svoje glave. Koliko će to biti zahtjevno u bliskoj budućnosti, pokazat će ekonomska i gospodarska kriza koja se najavljuje na europskom tlu, dok se i dalje produbljuje jaz između siromašnih i bogatih, uz tektonske promjene na tržištu rada. U Hrvatskoj imamo brojne prekarne radnike kojima nedostaje socijalna zaštita i pristup zdravstvu, a nepovoljne radne uvjete da ne spominjemo. Rad na određeno od iznimke je postao pravilo. Uz to, našu stvarnost karakterizira samozaposlenost, freelancanje, rad preko internetskih platformi, općenito gig ekonomija (ekonomija kratkotrajnih poslova), dolazak jeftine radne snage i njezina eksploatacija, platformski kapitalizam. Predstoji nam vidjeti kako će se teme suvremenih radnika pretočiti u književnost.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.