Ove zakržljale riječi. Djelomičan uvod u suvremenu književnost Malte

U nastavku donosimo uvodnik u ovogodišnju antologiju malteške književnosti naslova Odveć nježne riječi, koju objavljujemo u sklopu Revije malih književnosti: Malta. Uvodnik je napisao selektor autorica i autora zastupljenih u antologiji, malteški pjesnik, pisac i sveučilišni profesor Adrian Grima. Knjiga uskoro izlazi iz tiska!

          Petero pjesnikinja i pjesnika, čiji su radovi u ovoj antologiji prevedeni na hrvatski, među najzanimljivijim su pjesničkim glasovima suvremene malteške književnosti. Ima i drugih. Oni pomiču granice u pogledu onoga o čemu pišu te načina na koji koriste jezik kako bi iznova izgradili malteški književni jezik. Književnost je, naposljetku, stalni proces obnavljanja jezika. Unutar strukturnih granica nametnutih književnosti vrlo malenog otoka, jezična raznolikost ovih petero pjesnikinja i pjesnika svjedoči o živosti malteške scene. Nova generacija napokon se odmaknula od sadržaja i forme modernističkog pokreta koji se javio kasnih 60-ih godina, nakon što je Malta stekla neovisnost od Britanskog Carstva, i koji je prevladavao sve do 90-ih.  
          Poezija Leanne Ellul, Gioelea Galeae, Nadie Mifsud, Karla Schembrija i Murada Shuberta uvelike predstavlja ono što je suvremena malteška književnost u međuvremenu postala. Njihovi inovativni glasovi i stilovi odgovaraju svijetu koji se brzo mijenja i koji je nastupio s novim tisućljećem, kao i sve globaliziranijim imaginarijima svijeta manjina. Ovi pisci i spisateljice svjesniji su od svojih prethodnika da imaju ulogu tvoraca jezika koji se neprestano bori s opisivanjem unutarnjeg i vanjskog svijeta, značajno kompleksnijeg i nijansiranijeg nego prije. U pjesmi Sada? Gioele Galea piše: “Što sam te više golitio / od riječi, ljepša si mi bila, / dušo moja.” Taj se jezik može činiti toliko ograničenim, toliko usiljenim, toliko neprimjerenim, ali jednako toliko živahnim, toliko podatnim, toliko dovitljivim. 

Malteški i drugi imaginariji

          Jezik malteške književnosti pretežito je malteški, koji je nacionalni jezik od stjecanja neovisnosti 1964. godine, te je jedan od tri službena jezika, uz engleski i malteški znakovni jezik. Godine 2004. postao je prvi službeni jezik Europske unije nastao iz arapskog. Mnogim Maltežanima nacionalni je jezik prvo za čime posegnu kada žele izraziti svoj zajednički identitet. Posljednjih je godina značajna prisutnost stranih radnika i stanovnika, koji trenutno čine oko 25% stanovništva, imala utjecaj na demografiju ove malene otočke zemlje te na dominantan položaj malteškog kao jezika velike većine. Malta je vrlo gusto naseljena, s otprilike pola milijuna ljudi koji žive na 320 kvadratnih kilometara, a danas je jezično i kulturno raznolikija negoli je bila otkad pamtimo, i neprekidno se razvija. To se djelomice ogleda u pojedinačnim pričama petero pjesnikinja i pjesnika čiji se radovi nalaze u ovoj knjizi. 
          Ova višejezična situacija koja se i dalje razvija mogla bi dati naslutiti da se malteški pisci odmiču od svog materinskog jezika kako bi prigrlili engleski, no čini se da to nije slučaj. Danas je na Malti i izvan nje vjerojatno više mladih Maltežana, ili osoba malteškog podrijetla, koji pišu na engleskom i željni su biti dio malteške književne scene. No, rekao bih da su značajniji fenomen malteški pisci i spisateljice koje žive u inozemstvu, u Londonu, Parizu, Lyonu, Nairobiju, Bruxellesu, Luksemburgu, Melbourneu, Sydneyju, Torontu, i koji bi mogli pisati na usvojenom jeziku, engleskom, francuskom, arapskom, ili talijanskom, no koji su odlučili nastaviti, čak i početi pisati na malteškom. Iako su osobni i profesionalni uspjeh odlučili potražiti negdje drugdje, oni osjećaju da kao pisci pripadaju malteškoj književnoj sceni. Možda je jedan od razloga njihove vezanosti za malteški književni jezik to što se njihovi glasovi mogu bolje čuti na maloj, ali međunarodno dobro povezanoj malteškoj sceni. Ovdje mogu imati glavnu ulogu te svojim djelima predstavljati Maltu i njenu književnost na međunarodnim događajima.  
          Nadia Mifsud, koja živi i radi u Lyonu, i Karl Schembri, koji je živio u okupiranoj Zapadnoj obali, Gazi i Ammanu, a sada živi u Nairobiju, već mnogo godina žive vani te su izgradili uspješne karijere daleko od rodne zemlje. No ostali su u kontaktu, virtualno i redovitim posjetima. Misfud je usto jedna od ključnih članica volonterskog tima koji organizira godišnji nezavisni Malta Mediterranean Literature Festival. Fra Gioele Galea, iako se vratio na Maltu, godinama je živio u talijanskom samostanu gdje je svoju kontemplativnu poeziju nastavio pisati na malteškom.  
          Marokansko-malteški pjesnik i kratkopričaš Murad Shubert, palestinsko-malteški pisac rođen u Jordanu Walid Nabhan te rusko-malteška pjesnikinja Yana Psaila nisu rođeni na Malti, ali im je malteški postao glavni književni  jezik. I premda Shubert dosta književno prevodi na materinski jezik, svoj ugled gradi kao pisac književnosti na malteškom. Nadahnuće pronalazi ponajviše u arapskoj književnoj tradiciji, uz koju je većina malteških pisaca slabo vezana, i to u autorima poput Mohammeda Choukrija, Mahmouda Darwisha, Ghassana Kanafanija, Salima Barakata i Amala Donkola. Strastveni je čitatelj nearapskih pisaca, poput Wisławe Szymborske, i suvremene malteške književnosti: njegovi prijevodi djela Immanuela Mifsuda, Clare Azzopardi i fra Gioelea na arapski omogućili su našoj književnosti da se nađe na policama knjižnica i knjižara uz bok nekima od najpoetičnijih i najsubverzivnijih glasova arapske književnosti. 
          Shubertova minimalistička poezija intelektualno je i osjećajno snažna te obiluje kozmičkom ironijom. Njegove su “priče” poput metka koji trga meso: ne ostavljaju mnogo prostora kompromisu. Ipak, ove pjesme duboko suosjećaju s onima koji pate u tišini i ravnodušnosti rastresenog svijeta. Jedino što našem postojanju može dati nekakvo značenje jest ljubav. Naznake toga naslućuju se u njegovoj poeziji, no one su uvijek nestalne i prolazne.  
          Jezik kojim Shubert sada piše ne razlikuje se u mnogočemu od njegova materinskog sjevernoafričkog arapskog. Malteški je star više od tisuću godina. Njegovi počeci vežu se uz Arape koji su 870. godine stigli sa Sicilije i okupirali otoke, a izvorno su potjecali iz sjeverne Afrike, vjerojatno s prostora današnjeg Tunisa. Govorili su arapskim jezikom koji je uvelike odražavao to podrijetlo. Vjeruje se da su sa sobom na Siciliju poveli nekoliko tisuća stanovnika naših otoka, a za stalno su se vratili sredinom jedanaestog stoljeća. Njihov je arapski stoga već bio pod utjecajem sicilijanskog romanskog jezika. Tijekom narednih stoljeća razni su Europljani stjecali vlast nad Maltom i donosili vlastite jezike, no Maltežani su nastavili govoriti svoj lokalni oblik arapskog koji se s vremenom razvio u jedinstveni semitski varijetet, pisan latinicom, sa snažnim romanskim i, naposljetku, engleskim utjecajima.           
          Tijekom stoljeća malteški je nastavio jačati kao govorni jezik naroda, uz povlaštene službene europske jezike, posebice sicilijanski i talijanski. Kroz devetnaesto te prva desetljeća dvadesetog stoljeća talijanski je bio jezik birokracije, religije, obrazovanja, kulture i visoke književnosti. Malteški se u pisanom obliku počeo pojavljivati u ranom devetnaestom stoljeću, posebice nakon što je 1839. godine stečena sloboda tiska i pravo na objavljivanje raznih vrsta knjiga i publikacija. Potrebu da se književnost piše na malteškom, jeziku naroda, potaknula je prisutnost talijanskih političkih i kulturnih izgnanika risorgimenta na Malti, među kojima su bili poznati romanopisci i pjesnici koji su širili ideale nacionalnog romantičarskog pokreta. Kao što je bio slučaj i s drugim “nacionalnim” književnostima koje su se u Europi rađale u to doba, javljanje književnosti na malteškome bilo je usko vezano uz rodoljubne ideale te romantičarsku mitologiju, i to se nasljeđe nastavilo osjećati čak i u djelima takozvanih modernista, generacije koja je iz temelja promijenila maltešku književnost i udahnula novi život iscrpljenom rodoljubnom diskursu koji je pratio narodnu borbu za neovisnost.   

Oslobađanje od ukalupljenosti

          Što se stila tiče, jedno od najvažnijih novosti pokreta modernista bio je način na koji su svoju književnost otvorili jeziku koji su svakodnevno govorili obični ljudi, posebice mlađa generacija. Odbacili su mnoge zastarjele književne forme, rječnik, izraze i sintaksu koji su dominirali u djelima romantičara, kao i predrasude o “nečistim” riječima i izrazima nearapskog podrijetla. Svakodnevni moderni malteški zapravo je u gramatici, odnosno, morfologiji i sintaksi, te u mnogim najčešće korištenim riječima zadržao vrlo prepoznatljiv dio arapskog, no postojao je i jak utjecaj sicilijanskog, talijanskog i engleskog u vokabularu, a sve više i u idiomima. Riječi i izrazi nearapskog podrijetla, koje su modernisti revno svugdje koristili, povezali su neovisnu Maltu sa suvremenošću, s Europom i “Amerikom” gdje su mladi obrazovani Maltežani tražili nadahnuća. Bilo je to oslobađajuće. Ipak, naglasak na naciji i ideji “nacionalnog identiteta” i dalje je ostao prisutan. 
          Novi glasovi 1960-ih bili su vrlo kritični prema glorifikaciji prošlosti, dijelom zato što je podrazumijevala neistinitu sliku sadašnjosti te je odbijala prihvatiti suvremenost. Počeli su oslobađati tijelo i um od prijetvornosti i licemjerstva čistunskih pravila seksualnog ponašanja koja su promicali romantičari. Dok se Malta i dalje prilagođavala neovisnosti i nesigurnoj ekonomskoj situaciji, nacionalistički diskurs, koji je bio ključan u političkom govoru, nastavio je vladati u kulturi i umjetnosti. U izražavanju zajedništva i izrazito romantičarskog koncepta nacije modernistička malteška književnost i dalje se poigravala nacionalističkim narativom koji su romantičari ponudili, a čije su uporište bili patrijarhat, katoličanstvo, heteroseksualnost, nuklearna obitelj, europsko i kršćansko nasljeđe, značajna nadmoć ruralnog nad urbanim, te domaće naspram stranog. Ta nova književnost željela je oživjeti model, ponuditi otvorenije mišljenje dosljedno dvadesetom stoljeću, povezati se s vanjskim svijetom, posebice s takozvanim Zapadom i njegovom masovnom kulturom, bez da sruši same temelje romantičarskog tumačenja “onoga što nas čini Maltežanima”.        
          “Postmodernistička” poezija, u nedostatku boljeg pojma, koja je predstavljena u ovoj antologiji mnogo toga duguje stilskoj i tematskoj revoluciji koju je započela mlada, poslijeratna generacija modernističkih spisatelja. No ona nadilazi nacionalni i nacionalistički diskurs i zalazi u prostor koji oblikuju tijelo i iskustvo pojedinca u veoma složenom svijetu. Oslobodivši se pravila ponašanja i stege Katoličke Crkve i sve sile patrijarhata te dijelom nadahnuti piscima i kulturnim aktivistima drugih zemalja, najčešće svjetovni pisci novog tisućljeća doveli su oslobođenje tijela i uma na sasvim novu razinu.  
          Ovi “malteški” pisci pišu književnost na malteškom, no njihov svemir nije više ograničen prvenstveno njihovim otokom i lokalnom zajednicom. Nije više ograničen potrebom pripovijedanja o naciji. Za jednu književnost čiji počeci neupitno leže u svijetu romantičarskog nacionalizma, čini se da ova najnovija “iteracija” dovodi u pitanje same temelje onoga što pisanje na malteškom predstavlja. Razvoj književnog prevođenja, uz potporu domaćih i europskih institucija, otvara našoj književnosti vrata prema svijetu kao nikada ranije, uz zadržavanje jedinstvenih obilježja koja nosi pisanje na lokalnom jeziku. Nova jezična situacija na malteškim otocima omogućuje da veći broj književnih prijevoda dolazi od izvornih govornika malteškog koji imaju raznolika etnička porijekla te od govornika kojima je malteški usvojeni jezik.             
          Još jedno značajno obilježje književne scene 21. stoljeća jest pojava mnogih raznolikih ženskih i LGBTIQ glasova koji do temelja uzdrmavaju maltešku književnost. Njihov rad preispituje neke od patrijarhalnih obrazaca koji književnošću dominiraju otkako je ona sredinom devetnaestog stoljeća postala uobičajen oblik kulture. Povezanost s književnicima drugih zemalja olakšana je mrežama koje njeguje Malta Mediterranean Literature Festival u organizaciji nezavisne udruge u kulturi Inizjamed, osnovane 1998. godine, ali nije ograničena samo na njih. Takva umreženost uvelike doprinosi osnaživanju spomenutih glasova. Sve autorice i autori u ovoj antologiji česti su gosti tog festivala osnovanog 2006. godine u suradnji s europskom mrežom Literature Across Frontiers. Sama antologija rezultat je istih mreža partnerstava i suradnji uvelike potpomognutih i unaprijeđenih internetskom revolucijom koja je na skupini malenih otoka na periferiji Europe, južno od Tunisa i Alžira, najednom sažela vrijeme i prostor. 

Sporna sjećanja, zajedničke budućnosti

U malteškom jeziku uobičajena riječ za “naše pretke” jest “missirijietna”, što doslovno znači “naši oci”. Postoji i riječ “antenati”, koja doslovno znači “preci”, no ima nešto slabiji učinak. “Missirijietna” se u malteškoj književnosti pojavljuje svugdje, osobito u djelima našeg nacionalnog pjesnika (i svećenika) Duna Karma Psailae, čija poezija predstavlja najznačajniji malteški romantičarski izraz nacionalnog identiteta. Iako je Malta štovana majka (više, možda, mitologizirana nego štovana), žene se u nacionalnom imaginariju koji ta književnost promiče u najboljem slučaju pojavljuju kao sporedni likovi. U poeziji Nadie Mifsud alternativna ženska rodoslovlja dolaze u prvi plan, kao i u drugih spisateljica, primjerice, Simone Galea, vodeće suvremene spisateljice i feminističke filozofkinje. U pjesmi Tako sam ti najdraža, koju je na engleski preveo Albert Gatt, lirski glas majke obraća se kćeri:     

pogledaj bolje, milena,
možda vidiš gdje su mi se
duboko u očima pritajile
mrvice pretkinja
potraži još i vidjet ćeš
kako mi čelo šaraju
mnogobojne bajke
koje mi je baka nekoć
prela iz noći u noć 

        Nježnost trenutka ne treba nas odvratiti od političke siline pjesnikinjinih riječi i odlučnosti njenog stava. Dijete treba pogledati “bolje” jer su žene izbačene iz vlastite priče. Tek se njene “mrvice” mogu nazrijeti, no one su ipak tamo, tvrdoglave kao pamćenje koje ne dopušta da budu zanemarene. Ta priča, odnosno životne priče pojedinačnih žena, predstavljena je “mnogobojnim bajkama” (u orginalu “il-ħrejjef kull kulur”, što doslovno znači “bajke svih boja”) koje joj je baka pripovijedala, tim svjesnim, subverzivnim činom kojim svaka žena preuzima kontrolu nad svojim narativom. To rodoslovlje seže sve do njene prabake, i još dalje. I Mifsud ima čvrstu namjeru osnažiti svoju kćer kako bi i ona ispričala vlastitu priču. Bez suzdržavanja. Bez skrivanja. Sama pjesma za to se pobrinula. 
          Poezija Leanne Ellul i Gioelea Galeae posveta je važnosti tijela i osobnih doživljaja ljudskog bića u međuodnosu s jedinstvenim fizičkim i osjećajnim prostorima u kojima se nalazi. Za Ellul tijelo je svemir, ali ne jer se povukla iz fizičkog svijeta, već upravo suprotno, jer je tijelom i umom, fizički, emocionalno, intelektualno potpuno zaronjena u njega. Njena poezija nije poezija promatranja. To je poezija uranjanja, potpune povezanosti, otjelotvorenja ustvari. Svoj izraz pronalazi u načinu na koji rastavlja riječi i izraze, ponovno ih slaže te rekonstruira ne samo jezik već i, što je važnije, svijet s kojim se suočava, novi svijet, dotad “nedoživljen” i neispričan. Sjećanja su jednako fizička i prisutna kao i samo tijelo. U pjesmi kržljanje rana, koju je na engleski preveo Albert Gatt:   

svakoj sam rani u tijelu nadjenula drugo ime

svaka je rana bila jednom jedna i nijednom druga

očita kao ove izopćene riječi iščašene rečenice

          pjesnikinjina borba s tijelom ujedno je borba s riječima. S otjelotvorenjem.
          U izrazito kontemplativnoj poeziji Gioelea Galeae bliski fizički svijet također se više ne promatra, već postaje sastavni dio pjesnikovog unutarnjeg svijeta, čak i njegovog tijela. U originalu na malteškom jeziku, “(ovaj) kamen” je “prisan”, “nužan” kao “bol” koju “samo ti dotičeš” i “samo ti dokučuješ”.

Intimu dal-ġebel.
Essenzjali.
Daqs l-uġigħ
li inti waħdek tmiss
u waħdek tiżen. 

U prijevodu malteške pjesnikinje koja piše na engleskom, Abigail Ardelle Zammit,

Kamen je prisnost,
je nužda.
Je žudnja i bol
koje biće samo
može dokučiti

          Kao i u Zammitinom prijevodu nastalom za Malta Mediterranean Literature Festival 2016. godine koji je poslužio za ovu knjigu, ključna riječ “ġebel”, odnosno “kamen”, u naslovu je nebrojiva imenica koja označava vrstu materijala. Galea se stoga poistovjećuje s “kamenom” kao elementom, a ne s pojedinačnim kamenom. Pokazna zamjenica “dal-”, odnosno “ovaj”, čini to poistovjećenje još izravnijim, još neodgodivijim. Galeain intimni poetski svemir ujedno je neizmjerno manji i prostraniji od onoga njegovih preteča.  
          Možda najotvorenije politička djela od ovih petoro pjesnika piše Karl Schembri. Kao slobodnog mislioca koji ljubomorno čuva svoju neovisnost, ali i kao zabrinutog građanina, muče ga i ljute mnoga moralna pitanja s kojima se malteško društvo suočava, ili koje odluči ignorirati: od nacionalističkih mitologija do religijskog fanatizma, od neumjerenosti neoliberalne ekonomije i ideologije do nečovječnog i nepravednog postupanja s izbjeglicama i migrantima; od marginaliziranja obespravljenih do otimanja prirodnih resursa. Ipak, u svojoj poeziji s predivnim metaforama i zavodljivim ritmom njegov glas je glas građanina svijeta, “državljanina s prtljagom” u verziji pjesme Biljett Miftuħ (Karta bez datuma) Alberta Gatta. Njegov gorljivi manifest kozmopolitizma koji se odriče zidova i birokracija što sputavaju ljude, posebice one koji su “nezakoniti”, podjednako je dio malteške i svjetske perspektive. Njegova “putovnica s licima zemalja koje sam volio” podsjeća me na čuvenu poemu Antoinea Cassara iz 2009. godine naslovljenu Maltese Passport, upečatljivu anti-putovnicu koja žustro i poetski zagovara svijet bez onih granica koje su stvorili ljudi kako bi gasili živote drugih ljudi. “Koje su ti boje kćerine oči?” pita imigracijski službenik, čuvar manjinskog svijeta na graničnoj liniji, na granici između povlastica naše zatvorene zajednice i podzemnih ćelija naše nečovječnosti. Pitanje je odgovor. 

Ove zakržljale riječi

          Lik u pjesmi Leanne Ellul “kržljanje ranā dok me ne zaboli iznutra” ohrabruje anonimnog primatelja poruke, moguće ujedno i sebe i čitatelja “samo žvači te zakržljale riječi pa ih možda sročiš”. Glagol zakržljati znači trošiti se, posebice kao rezultat degeneracije stanica. Izvorna verzija ovog stiha na malteškom koristi neobičan pridjev “atrofikat” da opiše “il-kliem”, zbirnu imenicu za “riječi” tako tipičnu za arapsku morfološku strukturu malteškog jezika. Njen stih podsjeća na napore malteške poezije, i poezije uopće, da izgovori doživljaj, na potrebu da naruči nove riječi, da preoblikuje jezik. To je stalni proces stvaranja, ponovnog rađanja.  
          U knjizi The Life of Texts (2019.) Ann Rigney podsjeća nas da je “književnost višedimenzionalna i dinamična kulturna pojava” zato što “pjesme i svakojaki drugi tekstovi ‘žive’ u društvu”. Pjesme nisu artefakti koji postoje u nekakvom kulturnom prostoru, odvojeni od vremena i prostora. Nisu zapečaćene u nekoj vakuumiranoj “univerzalnoj” dimenziji. Napisali su ih stvarni ljudi u stvarnom vremenu i prostoru. I one oživljavaju u svijesti pojedinaca koji ih čitaju na vlastiti način. Svaki put kada se pjesma čita, ona postaje; u svaki put to se događa iznova. Na različite načine. Ono što se nalazi u ovom kratkom uvodu, u pokušaju predstavljanja književnog konteksta Malte i pojašnjavanja odabira ovih autora, neminovno je subjektivno i slučajno. Ovi pjesnici i ove pjesme nude mnogo više negoli je moguće ograničiti kratkim uvodom, čak i dugačkim ustvari. Bit poezije, i književnosti općenito, jest odbijanje ograničenja. Novo “otkrivanje” ovih pjesama na hrvatskom i za hrvatsku književnu tradiciju nesumnjivo će im udahnuti novi život i željno iščekujem saznati kako će “zvučati”. Kako će nastaniti svoj novi prostor i vrijeme.      

Adrian Grima
Gozo, rujan 2023.

S engleskog prevela Sara Tomac.

Publikacija je tiskana uz financijsku podršku Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, te Zaklade „Kultura nova“.