'U osami sam došao u doticaj s dubinama koje nikad prije nisam dosegnuo.'

Pjesnik i pisac Gioele Galea, čija je poezija uvrštena u antologiju Odveć nježne riječi, rekao nam je ponešto o svom pjesničkom radu, duhovnosti i ulozi poezije danas. Na hrvatski je Vlatka Valentić prevela nekoliko njegovih pjesama, koje ćete uskoro moći čitati u spomenutoj antologiji koja prati Reviju malih književnosti: Malta. Razgovor je s engleskog prevela Sara Tomac.

Na hrvatskom jeziku u ovoj se antologiji predstavljate s poezijom, možete li nam reći nešto više o odabranim pjesama - kontekstu i procesu njihova nastanka?

Moja poezija uvijek izvire iz urođene potrebe za razumijevanjem otajstva života. Suvišno je reći da mi je nemoguće razumjeti to otajstvo. I upravo me ta nemogućnost tjera da pišem. Kad pišem, ulazim u dubine, zadirem uvijek dublje u ovu nemogućnost. Paradoksalno, tu nemogućnost istinski razumijem (stoga mogu proniknuti u nju radije nego u otajstvo), nemogućnost koja mi daje predokus otajstva koji nadilazi moje shvaćanje. Pred tim otajstvom stojim poput djeteta, usta razjapljenih u čudu.

U tom kontekstu može se naslutiti proces mog pisanja. Ne pišem iz hira. Pišem kad god me preplavi čuđenje. Takvo me čuđenje obuzme kad se priroda koja me okružuje (ili neki njeni oblici, poput kamena, kapi vode, lista, jezičca vatre) pounutarnji. Kad se to dogodi, sama priroda za mene postaje vjesnik tog otajstva. Otajstvo je prostor toliko složen da se unutar njega sučeljavaju dvije krajnosti. Svjetlo ili tama, radost ili bol, visine ili dubine obuzimaju me, kao da me opčinjuju svojim glasovima, pročišćavaju me i istiskuju kao na papir.

Nagost je u središtu ove antologije. Ne toliko nagost fizičkog tijela koliko nagost duha, odnosno, nagost osobe koja prisustvuje samoj sebi usred vlastitog otajstva.

Sve vaše prevedene pjesme imaju snažno naglašenu meditativnost, uglavnom postignutu motivima iz prirode. Koja je uloga prirode u vašoj poeziji i životu? Nekoliko ste godina živjeli kao pustinjak, je li to iskustvo utjecalo na vaš odnos prema prirodi?

Kao pustinjak živio sam u prirodi i s njom. U prirodi sam naučio biti u tišini. To također znači da me priroda naučila (i još uvijek me uči) kako slušati. Glas prirode je tih, ali je tišina njezina glasa isto tako zaglušujuća za onoga tko zastane i strpljivo čeka kako bi postao sposoban slušati. Može se reći da mi to slušanje donosi poeziju. Upravo me priroda koja me okružuje nadahnjuje slikama koje oblikuju nedoumice, pitanja, tjeskobe, sumnje i sve druge situacije u mom životu.

Kako vas je pustinjačko iskustvo oblikovalo ne samo kao osobu nego i kao autora? Kako kombinirate svoj poziv sa svojim književnim radom?

Vrijeme koje sam proveo u osami – ukupno četrnaest godina – bilo je prekrasno doba. Prekrasno jer je to bilo doba istine, doba duboke samospoznaje. Čovjek se najčešće rađa s uvjerenjem da je on u središtu svega. U samotištu sam se suočio licem u lice sa svojom malenkošću, sa svojim ograničenjima i sa svim svojim nedostatcima. Drugim riječima, upravo sam u osami došao u doticaj s dubinama koje nikad prije nisam dosegnuo. I tek sam iz tih dubina mogao doista uzdići pogled i obratiti se Tvorcu života. Istina je da molitva uvijek izvire iz samih dubina jer nam je u tom ponoru potrebno svjetlo da bismo vidjeli, i potreban nam je dah da bismo disali. Od trenutka kada sam iz najdubljih dubina prigrlio molitvu, pristao sam biti voljen takav kakav jesam i zbog toga što jesam. Ljubav nas oslobađa. Upravo me ta sloboda otvorila Potpunom Otajstvu.

Meni moj poziv i moje pisanje čine jednu cjelinu. Pišem ono što živim. Odnosno, pišem ono za čim neprestano tragam. Ono za čim tragam jest ono što mi je određeno da nađem. I što nalazim? To da sam zahvaćen u otajstvu ljubavi. Ne postoji ništa što mi je draže od tog otajstva. Nema nikakve alternativne predodžbe koju mogu ponuditi čitatelju.

Ima nešto univerzalno duhovno u vašim pjesmama, one su potpuno lišene dogmatičnosti. Je li ovo bio svjestan autorski postupak? Zašto vam je to važno?

To što u mojoj poeziji nema nikakvog dogmatizma nije rezultat mog apriornog svjesnog izbora. To je tek ishod putovanja na koje sam krenuo opsjednut onim što se nalazi u suštini, rezultat žeđanja za samom biti u kojem uživam (i zbog kojeg patim). Vjerujem da je svaka osoba u svojoj srži ista, u smislu da svaka osoba posjeduje unutarnju svijest koja žeđa za mirom, radošću, a iznad svega ljubavi, koja je zalog vječnog života. 

Odsutnost bilo kakve dogme mi je bitna. Dogme same po sebi teže isključivanju/isključuju. Od žeđanja koje me u vlastitim dubinama sačinjava nitko nije isključen.

U užurbanom kaosu 21. stoljeća, kasnog kapitalizma, nesigurnosti egzistencije itd., vaše su pjesme smirujuće, ne uvijek optimistične, ali ohrabrujuće, pozivaju na povratak sebi, nečemu izvornome. Kakav biste učinak voljeli proizvesti kod čitatelja? 

Želim li ostaviti utisak na čitatelje? Zapravo ne znam! Kad pišem, nikad ne razmišljam o čitateljima. Ipak, moram dodati da dok pišem, utisak na mene je ogroman. Osjećam se živ kada sam suočen s dubinama iz kojih pišem. U dubinama osjećam da dišem; na dnu ponora oči su mi širom otvorene i pluća raširena. Je li oholo žudjeti da čitatelji iskuse isto kad čitaju moju poeziju?

Kako vidite ulogu poezije danas? 

Po meni, u društvu koje je opsjednuto samo izvanjskim poezija može otkriti pravo lice čovjeka. Jer poezija je ta koja može iskopati/izvući dušu u svim njezinim nevoljama i dostignućima.

Gioele Galea (1965.) rođen je na Malti. Studirao je teologiju na Sveučilištu na Malti. Četrnaest godina vodio je samotnjački život pustinjaka u umbrijskim planinama u Italiji. Njegovo pisanje izvire iz mučne potrebe da izrazi misterij koji ga neprestano obuzima: misterij ljudskog života uhvaćenog u vrtlog žeđi za Apsolutom. Galea ne vidi izlaz iz ovog vrtloga. Njegovi objavljeni radovi – sedam zbirki poezije i dva memoara – svjedoče o beskompromisnom putovanju prema dubinama u kojima je ogoljenost jednako teška i bitna.