Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

'Želim pisati točnim riječima jer jezik je prvo čime se manipulira u vremenima sukoba.'

Large 375660667 786681380127240 664932757772874567 n

Fotografija: Anto Magzan za Festival svjetske književnosti.

Srijeda
13.09.2023.

Četrdeset je godina prošlo otkako je Davidu Grossmanu (1954), tada mladom, ali već dobro poznatom novinaru u rodnom Izraelu objavljen romaneskni prvijenac. Priča oblikovana kroz četiri pripovjedne perspektive; izraelskog vojnika, njegova zapovjednika, nevjerne supruge i palestinskog starca, moćnog pripovjedača iz arapske usmene tradicije, klica je autorove buduće književnosti, govori o (ne)razumijevanju, istini, laži, boli i svemu što čini međuljudske odnose, a hrvatski je prijevod, Osmijeh kozleta, iz manufakture Andree Weiss Sadeh, književne prevoditeljice dobro upoznate s autorovim radom, Fraktura predstavila uoči njegova gostovanja na jedanaestom izdanju Festivala svjetske književnosti. Oba su momenta, gostovanje i novi prijevod bili povodom za razgovor sa suvremenim klasikom (ne samo izraelske) književnosti. Ako je takvo što kao „povod“ za Davida Grossmana uopće potrebno. Razgovor je vodila Petra Miočić Mandić.

Knjiga Osmijeh kozleta, ujedno i vaš debitantski roman, čiji je hrvatski prijevod povod vašem gostovanju, izvorno je objavljena prije točno 40 godina. Kako je vratiti joj se danas, s vremenskim odmakom i kroz nataložene slojeve života i književnosti?

Dobro pitanje. Važno je reći kako se u međuvremenu dogodila velika promjena u svijesti Izraelaca. U 1967., kad mi je bilo 13 godina, Izrael je bio mala zemlja i dotad smo o sebi mislili kao o plijenu za veće i jače od sebe. Zato sam i ja bio sretan kad smo pobijedili u ratu. Ali, nakon toga mogli smo činiti što smo htjeli pa smo to i iskoristili. Umislili smo da smo carevi i tako smo se ponašali. Tek se mali broj ljudi uspio oduprijeti iskušenju da drugima nametne svoj jezik, kulturu, običaje… I tako smo se našli u posve novoj situaciji. Iako smo osjetili što se događa nismo htjeli znati ništa o tome. Svi pripadnici moje generacije isprva su bili ponosni, odrastali smo uz rastuću državu i tek 1983. osjetio sam da želim pisati o onome što se događa. Po prvi sam put osjetio da nešto nije u redu. No mislim da smo se zaista probudili tek u prvoj Intifadi, 1987. Otad uzgajamo klimu mržnje.

Govoreći o knjizi, sviđa mi se što su se slojevi stvarnosti, mojeg života i knjiga koje sam napisao otkako je ova knjiga objavljena nataložili u meni. Sviđa mi se vidjeti kako su skoro sve moje knjige već tu, u ovoj knjizi koju sam napisao kao tridesetogodišnjak. Sviđa mi se ta igra slojeva.

Često ističete da svatko svoj život temelji, izlizanom frazom „u sebi nosi,“ na jednoj formativnoj priči. Je li Osmijeh kozleta takva priča književnika Davida Grossmana?

Siguran sam da nemam samo jedan formativan tekst ili knjigu, a mislim da ova knjiga nije toliko važna čitateljima koliko je značajna meni. Bio je to, kao što ste rekli, prvi roman koji sam napisao i na tom sam literarnom mjestu naučio kako ga napisati. Ne kako napisati novelu, kratku priču ili pjesmu. Roman. A pisanje romana zasebna je vještina, kroz njega stvarate cijeli život, a taj se život, sa svojim pravilima, ritmom i melodijom, uvijek mora nalaziti u mjehuriću unutar stvarnosti. Prije dolaska u Zagreb pročitao sam neke dijelove romana, htio sam ih se prisjetiti. I nije me bilo sram. Osjetio sam da sam napravio dobar posao, da sam dobro prenio ono što sam htio reći. Shvatio sam koliko dugujem toj knjizi, bila mi je kao privatna poduka iz pisanja.

Što vam je još donio povratak tom romanu? Jednom ste rekli kako bismo svi trebali smoći hrabrosti za povremena preispitivanja svojih priča. Jeste li uspjeli u tome i do kakvih ste novih zaključaka došli?

Tu sam knjigu napisao, zatvorio na 40 godina i onda je ponovno otvorio, a otada se sve promijenilo. Vratio sam joj se u potrazi za mogućim greškama i shvatio da sam se na nekim mjestima mogao dulje zadržati ili dublje zaći u tkivo teksta dok sam na drugim mjestima mogao izbjeći eksplicitnost. Ali, takvih mjesta nije mnogo.

U glavi neprestano mijenjam svaki svoj tekst, čak i onaj napisan sinoć. Jednostavno, pristupam im s različitih stajališta i u svakom dovršenom prizoru želim obrnuti uloge, dati prednost onom drugom, tišem glasu. No mislim da sam se nakon nekog vremena prestao ispravljati. Prepustio sam se priči, a ona me preuzela. Možda ne bih smio tako govoriti o svojim pričama, ispada da nisam skroman, ali potpuno me preuzela ova priča.

A ostale vaše priče? Kažete da su sve vaše buduće priče u ovom romanu pa mi se, iako tvrdite da je on bitniji vama nego čitateljima, čini važnim za promatranje vaše autorske evolucije. Je li teško držati se određenih tema istodobno ih ne iscrpljujući i pritom izbjeći repetitivnost?

Ne znam. Pokušavam svemu pristupati iz različitih perspektiva, a ne želim zaglaviti niti u jednoj od njih. Izbjegavam čak i onu vlastitu! Veći dio spisateljske igre i zabave krije se u stalnoj promjeni perspektive. Pišući pokušavam nadići ono što nazivam lijenošću duše. Vidite, tekst se smrzava, on je zaglavljen u mjestu, a duša je lijena, ne želi patiti od šokova promjene, hoće nastaviti dobro poznatom, utabanom stazom. Sposobnost otpuštanja teksta, mogućnost puštanja da tekst otpočine, odleži, ono je što nekoga čini piscem.

Stvarnost se neprestano proizvodi i zato pokušavam naći nove načine pristupa. Kad stvarate novi svijet, posebno roman, morate osjetiti koliko su bogati, nemirni i fleksibilni ljudski život i ljudsko tijelo. Morate osvijestiti koliko osoba nastanjuje jedno ljudsko biće. Puni smo života, karaktera, mogućnosti, ideja, ali obično to bogatstvo prestajemo osjećati jer se na njega naviknemo. Osim toga, starimo i ne želimo stalno razarati svoju stvarnost. Suživot s nemirom ono je što nekoga čini piscem.

Ne govorimo li o toj pojavi inače kao o lijenosti uma? Obično se um ulijeni i prestaje biti podložan promjeni ili za njom znatiželjan…

Da, ali i duša može biti jako lijena. Katkad i više od uma jer, kad prodrmamo dušu, pronaći ćemo stvari koje nas mogu zbilja uništiti. Primjerice, neke napisane rečenice mogle bi me zbilja osramotiti. Ili, još gore, mogle bi osramotiti moju djecu, moje roditelje, mojeg premijera… Mogle bi mi i stvoriti prilične neugodnosti. Ipak, ne želim se odreći pisanja, istovremeno i zabave i dužnosti. Ne smijem se zaglaviti i dopustiti da me preuzme jedna vrsta unutarnjeg narativa.

Inače, mrzim riječ narativ. To je vrlo američki koncept, označava okamenjenu ljudsku priču. Neovisno o tome jesam li čitatelj ili pisac, pokušavam opipati narativ kako bih pronašao priču u zamrznutom narativu. Pokušavam pronaći mjesto gdje se narativ topi, a priča izlazi na površinu. To predstavlja pravo zadovoljstvo.

Dakle, prednost dajete priči pred narativom?

Ljudskoj priči, da. Vidite kako ljudi ponekad, kao i zemlje, vlade ili znanstvenici bivaju zaglavljeni i više se ne pomiču, više ne mogu disati. I osjećate to kad čitate njihove knjige, da su napisali knjigu jer su pisci. A mislim da ponekad morate napisati knjigu iako se bojite. Toliko sam puta, kao pisac, napisao rečenicu ili odlomak, a da trenutak prije nisam znao da postoji u meni. Ponekad je to radost, a ponekad i presuda protiv mene jer o sebi pišem i bolne i destruktivne stvari. Dogodilo mi se to nekoliko puta i u redu je, želim da mi život bude takav, da se pokreće i da mi prijeti.

Kažete da pišete i ono što će osramotiti vašeg premijera. Kakva je vaša pozicija kao takozvanog književnog aktivista? S jedne ste strane uključeni u društvo, sudjelujete u njegovoj izgradnji dok ga s druge, svojim radom kritizirate. A izraelsko društvo, znamo, nije otvoreno kritici.

Postoji li društvo otvoreno kritici? Ljudi ne vole da ih se kritizira. Ne mislim, intuitivno, da postoji razlika, da sam ponekad mirovni aktivist, a ponekad pisac. Čak i kad pišem političke članke, pišem ih kao ja, kao pisac. Odabrat ću situaciju, otopiti je i promijeniti. Za to ću koristiti nove, dotad nekorištene riječi jer mislim da je to najvažnije kod opisivanja određene situacije.

Uzmite, primjerice, okupaciju. Započela je prije 56 godina, možete li to zamisliti?! 56 godina okupiramo druge ljude! Od tih 56 godina ja pišem 40 i iskreno kažem da je vrlo lako zamrznuti se, posve paralizirati odvijanjem okupacije. Nikad nisam pisao jer moram, jer mi netko plaća ili jer se to od mene očekuje. Pišem kad imam novu formulaciju za staru situaciju, kad imam nove, još neiskorištene ideje. U posljednjem članku, prije samo tjedan dana objavljenom u Izraelu, a znate da ondje trenutno prolazimo kroz turbulentno razdoblje, usporedio sam nas s plesačima po žici koji odjednom, nakon godina uspravnog, gotovo mehaničkog hoda, pogledaju dolje, najprije u svoje cipele, potom u bezdan pod sobom. A nakon što to učine, ljudi izgube mogućnost življenja u zabludi, sigurnosti uvjerenja da se ništa nije promijenilo. Odjednom se više ne može poricati krhkost i osjetljivost vlastitih djela. Dakle, napisao sam članak i ljudi su počeli reagirati, zemlja se probudila. Pojavio se novi jezik. Netko će reći da je to samo metafora, ali ta metafora je postala zamašnjak, stvorila je mogućnost korištenja novog jezika i novih izraza.

Jesu li potraga za novim jezikom i metaforama i barem dio razloga u pozadini potrebe neprestanog revidiranja nacionalnih priča i formativnih mitova?

Da, svakako. Prenošenje priča je smisao medija, a stvaranje novih priča smisao književnosti. Te priče, naravno, ne trebaju biti nove, ali moraju biti ispričane na nov način. U svakoj mojoj knjizi, svakom tekstu, postoji netko tko prenosi priču drugom biću. Duboko vjerujem da, ispričamo li stare priče na drugačiji način, zaleđene će se situacije otvoriti, što je posebno važno za nacije jer one se lako zaglavljuju u herojskim pričama o nacionalnim vođama i zloj brutalnosti naših neprijatelja. Stvarajući nacionalne himne stvaramo nacionalnu mitologiju u koju vjerujemo i na takvim temeljima odgajamo djecu, pokazujemo im kipove junaka ne shvaćajući pritom da smo postali zarobljenici vlastitih priča. One nas uhvate i ne dopuštaju nam da budemo politički fleksibilni, otvoreni, kreativni. Zaglavljeni smo, a ja to ne mogu podnijeti, cijelo se moje biće buni protiv toga!

Želim moći trezveno pogledati nacionalni mit i pomaknuti neki njegov dio za nekoliko milimetara. Možda ćemo tada shvatiti da nismo na istom mjestu kao prije 30 godina, da sada možemo biti bolji prema svojem neprijatelju. Pitam se što će se dogoditi kad prepoznamo njegovu patnju, tugu, čak i trenutak njegove ispravnosti, jer i takvi trenuci postoje? Možda bismo trebali biti osjetljiviji na njegovu patnju. Znam, to je teško jer mi smo prouzročili tu patnju, ali možda je stigao trenutak za javnu ispriku, da kažemo „žao mi je“ i izrazimo otvorenost primanju iste takve, iskrene isprike s druge strane. Počnimo od toga, od trenutka gdje prihvaćamo njihovu bol i ranjivost i oni ćete onda učiniti isto. To neće donijeti mir, ali bez toga nema mira.

No ako to neće donijeti mir, a bez toga mira nema, je li sukob nerazmrsiva situacija? Ima li mogućnosti za mir?

Ne baš, trenutno ne vidim mogućnost mira. Ne mogu zamisliti kako ćemo se izbaviti iz trenutne užasne situacije u kakvoj se Izrael nikad ranije nije našao. U nekoliko se tjedana ova vojna, duhovna i ekonomska supersila gotovo urušila, kao da je počinjeno samoubojstvo cijele zemlje. Vojna je moć uzdrmana, ljudi su jasno dali do znanja da se neće prijavljivati u rat ako do toga dođe. A nije da nemamo neprijatelja, Iran, Siriju, Libanon…

Ovo je situacija bez presedana, dolazi do borbe moći između zakonodavne ruke administracije, parlamenta i vlade. Vrlo brzo održat će se zasjedanje Vrhovnog suda, 15 sudaca će, a to se nikad prije nije dogodilo, donijeti za Izrael važne odluke. Tada ćemo znati jesmo li država prava i zakona ili država rata. Taj je trenutak presudan i ozbiljan kao što zvuči. Netanyahu nije bio spreman reći da će poštivati zakon i odluku Vrhovnog suda. To je užasno, da jedan takav premijer gotovo pa kaže da neće poštivati zakon! Mogli bismo se naći u situaciju bezakonja što će nam oduzeti pravo da se nazivamo demokracijom. Iako, taj je termin i sad problematičan jer, čak i ako pretpostavimo da ćemo riješiti ovaj problem, još uvijek okupiramo druge ljude pa kako se onda možemo nazivati demokracijom?

Bojite li se?

Da, naravno da se bojim. Zabrinut sam, nemoguće je predvidjeti ishod situacije. Može se okrenuti u korist jednog nauštrb mnogih, a onda je sve moguće.

Vratimo se književnosti. Osmijeh kozleta pisan je iz četiriju pripovjednih perspektiva. Je li početnički eksperiment ili želja da se pokaže važnost Drugog u pozadini te odluke?

Mislim da je oboje, ali razvit će se u ono što danas zovu mojom uobičajenom idejom da istu situaciju pokušam sagledati iz različitih kutova, da vidim gdje će se pripovjedački glasovi razdvojiti, a gdje sudariti jedni s drugima, gdje će surađivati i što se događa kad jedni drugima lažu ili se međusobno varaju.

Često ističete važnost priča koje sami sebi pričamo. No čitajući mi se nametnulo pitanje, a ono se nastavlja i na ulogu laži i prevara, jesu li važnije priče koje govorimo sebi o svijetu kako bismo ga učinili razumljivijim ili priče koje govorimo svijetu o sebi, kako bismo si ondje osigurali bolji položaj?

Što znači „svijet?“ Tko je svijet? Stvarnost? Pretpostavimo da jest – je li svijet Donalda Trumpa dio stvarnosti? To je potpuno iskrivljena stvarnost, a opet je dio svakodnevice milijuna ljudi, točnije 100 milijuna Amerikanaca koji su glasali za njega. Mi ostali prozreli smo ga kao potpunog varalicu, čovjeka koji je namjerno, i sa zadovoljstvom iskrivljavao stvarnost, kao da ne razumije ili predobro razumije kako je lako manipulirati svijetom i njegovim temeljnim konceptima. Tako lako, a ljudi poput Trumpa, Bolsonara, Erdogana, Orbana i Netanyahua precizno nišane naše najslabije točke, mjesta na kojima nismo zaštićeni od stimulacije laganjem, prevarama, mjesta gdje popuštamo rasizmu, fanatizmu, fundamentalizmu… Nemojmo se zavaravati, gotovo svi u nekim trenucima patimo od toga, gotovo svi nosimo te mane duha, a navedeni političari znaju kako njima manipulirati. Ne moramo daleko odmaknuti, naš premijer majstor je potpirivanja strahova i mržnji većine. Uvjeren sam da bi i sam Machiavelli mogao učiti od Netanyahua.

Je li slijepo praćenje tuđih umjesto stvaranja svojih priča povezano s lijenošću duše?

Da, posve sigurno jest.

Razlučili smo što je svijet, ali još ne znamo koje su priče važnije.

Odgovorit ću na primjeru knjige s kojom se sad već godinama borim i nakon nekog vremena shvatio sam da mi više nije važno što će taj „svijet“ reći, što će reći drugi. Važno je jedino magnetsko polje priče, žeđ i čežnja za dosezanjem trenutka istine. Kao u rudniku, kao da pogodim zlatnu žilu i osjetim da sam upravo to htio reći. Ponekad me i iznenadi. To je moj odgovor.

Osmijeh kozleta nije samo vaš prvijenac već i prvi izraelski roman koji govori o okupaciji. Na to vas je, dijelom, potaknula i želja za promjenom perspektive. A kakvi su koraci u cipelama Palestinaca? Što ste spoznali o svojim neprijateljima?

Nažalost, nije to samo prvi izraelski roman o okupaciji, do današnjeg je dana ostao gotovo i jedini. Jedva je nekoliko romana o tome napisano. Mi Izraelci stvorili smo nerazmrsivu stvarnost koju uzimamo zdravo za gotovo i više ne znamo kako se nositi s time.

Što se ovog romana tiče, zapravo sam radio na drugoj, ovdje još neprevedenoj knjizi The Yellow Wind zbog čega sam tri mjeseca hodao okupiranim područjem i razgovarao s tamošnjim ljudima. U početku sam bio prestravljen, ti su izbjeglički kampovi bili udaljeni svega četrdesetak minuta od mojeg doma, ali niti jedan razuman Izraelac ne bi onamo nogom kročio. Ramena su mi se, valjda od straha, pogrbila, više od dva sata stajao sam okružen sumnjičavim ljudima pokušavajući odgovoriti na njihova pitanja. Bili su neprijateljski nastrojeni, ali nisu postajali nasilni. Odjednom se kroz taj krug probila naborana starica, zgrabila me za ruku i rekla da pođem s njom. Odvela me u svoju kolibu, uskoro su stigle njezine snahe s unucima i počela mi je pričati njihovu priču. Govorila je o svojem izbjeglištvu, o noći kad je postala izbjeglicom, kako su hodali noću, noseći sve svoje stvari i djecu. Što je više govorila, više je htjela ispričati. Imao sam samo jednu bilježnicu i pisao sam vrlo sitnim slovima, bojao sam se da ću je ispuniti prije nego priča dođe kraju.

Mislim, zapravo siguran sam da je to prvi takav kontakt Izraelca i Palestinke. Ona je dopustila da se to dogodi i sretan sam zbog toga. Tog sam dana u kampu proveo 12 sati, vodili su me od obitelji do obitelji, prisjećali su se svojeg života prije rata i svi su imali te velike željezne ključeve. Bili su to ključevi kuća koje su posjedovali na području koje danas poznajemo kao Izraelu. Te su kuće već možda i uništene, srušene, ali oni još uvijek čuvaju ključeve.

Tada sam, po prvi put, rat i okupaciju mogao vidjeti iz njihovog kuta, shvatiti razmjere njihovog očaja. Ta me starica podsjetila na moju baku koja je izbjegla iz Poljske prije Šoe, prije Drugog svjetskog rata. I shvatio sam što znači biti izbjeglica, kakav je to mentalni sklop, svu teškoću potpune ovisnosti o tuđoj dobroj ili zloj volji. Putovanje od 12 tjedana naposljetku je postalo knjiga.

Yellow wind je knjiga dokumentarističkih, ne fikcijskih zapisa. Govoreći o ishodištima sukoba, ne samo izraelsko-palestinskog, možemo li govoriti o nefikcijskim elementima ili je sve podložno fikcionalizaciji?

Fikcionalizacija je neizbježna, oni koji vode ratove i sukobe među ljudima imaju svoje priče i, kao što smo već rekli, ponekad su u njima zaglavljeni. Na tom mjestu pisanje može pomoći stvaranjem novog rječnika, otvaranjem novih pogleda. Primjerice, zapovjednici izraelske vojske u okupiranim područjima uveli su nepisano pravilo da svaki novi zapovjednik mora doći s primjerkom ove moje dokumentarističke knjige. Pravilo je uveo Ehud Barak, veliki kreativac i naš budući premijer. Kao zapovjednik bio je težak, ali osjećao je da ostali zapovjednici moraju pročitati tu knjigu i 20 je godina primjerak moje knjige prelazio iz ruke u ruku generacija zapovjednika. To govori o mogućnosti književnosti da otvori oči drugima i o drugima.

Ne stoji li i vaš bogat književni jezik kao opreka suženom diskursu ratnog komuniciranja?

Stoji, potpuno točno. Što mi preostaje? Jezik je jedino oružje koje imam. Bio sam vojnik, sudjelovao sam u ratovima, nosio pušku i mislim da sam puno više utjecao na svijet mašući olovkom. Umjetnici uvijek imaju riječi i ideje. I mogućnost, čak i obavezu da se uvijek drže po strani. Čak i kad se ideje i ciljevi čine ispravnima, moramo se držati po strani. Uvijek.

A kakvu ulogu, kao opreka dokumentaristici, ima magijski realizam? Je li on portal za bijeg od stvarnosti ili način nošenja s njome, posebno u književnostima opterećenim velikim traumama?

Da, mislim da jest. Ali, čak i kad stvaramo magijski realizam, moramo biti u kontaktu sa stvarnošću, inače je to samo nadmetanje idejama. Ono što pišemo mora biti povezano sa stvarnošću, boli, željama ljudi. Mislim da ne pišem lijepim ili biranim jezikom, želim pisati ispravnim, točnim riječima jer jezik je prvo čime se manipulira u vremenima i zonama sukoba. Važno je u ljudi osvijestiti važnost jezika korištenog pri razgovoru o sukobu, pokazati im gdje lažu, gdje su nepravedni, gdje se njima manipulira.

Je li u tom smislu vaša pozicija tečnog govornika hebrejskog i arapskog jezika povoljnija?

Da. Ili da kažem, bila je. Dok sam pisao Osmijeh kozleta i, kasnije, Yellow Wind s lakoćom sam se služio arapskim jezikom, ali otad baš i nisam imao mnogo sličnih prilika. Naime, postalo nam je jasno da se sve slabije razumijemo i da ćemo se, pri susretima izraelskih i palestinskih pisaca, morati služiti engleskim jezikom. Nismo smjeli dati prednost arapskom ili hebrejskom, a engleski je neutralan. Nije naš, nije njihov. Čeznem za ponovnim korištenjem arapskog jezika. Volim taj dubok i pitoreskan jezik i njegove brojne poslovice. Uostalom, arapski je jezik blizak hebrejskom – njega sam, naravno, učio intuitivno, kao dijete, nesvjestan strukture i pravila jezika. Ali kad sam počeo učiti arapski, shvatio sam da su to dva sestrinska jezika.

Kolike su opasnosti korištenja jezičnog posrednika? Jezično se posredništvo vrlo lako prelijeva i u druge dimenzije političkog života društva.

U pravu ste, opasno je. I neugodno i opasno, ali što drugo? Ne razumijemo se. Što je alternativa, da jedni pred drugima stojimo nijemi? Nemamo alternative, trebamo jezik koji obje strane govore i razumiju pa je engleski prirodan izbor. Sve dok obje strane govore jezik na prihvatljivoj razini i bez većih pogrešaka, dobro je. Kako na književnim susretima, tako i u ostalim sferama života.

Naše vrijeme, time i književnost, opterećeni su sjećanjem. No vi kažete kako su enzimi uma nevjerojatno snažni i sposobni sve razgraditi. Je li sposobnost i mogućnost zaborava važna koliko i sposobnost prisjećanja?

Da, mislim da jest. Mnoge stvari morate zaboraviti želite li napredovati i doseći budućnost. Ne sviđa mi se kako Izraelci postaju opsjednuti sjećanjima na Šou. Pritom, naravno, ne mislim da bismo trebali zaboraviti. Uostalom, kako da zaboravimo što je učinjeno nama, što je učinjeno čovječanstvu? Ali, ne bismo time trebali biti paralizirani, ne bismo smjeli promatrati svijet kao kaleidoskop komadića poniženja, optužbi, suđenja, boli. Ponovno, ne kažem da bismo trebali zaboraviti, to je nemoguće, a sjećanje je važno. Ali, ako smo o njima ovisni, zauvijek ćemo biti i žrtve vlastitih sjećanja.

Kacman, naposljetku, shvaća neslobodu pozicije Bliskog istoka, svjestan je da će svi njegovi stanovnici biti taocima. Jesu li danas taoci rata ili svojih nacionalnih priča i postoji li mogućnost da se oslobode?

To je zbilja ogromno pitanje i nemoguće je na njega dati jednostavan odgovor. Iako se nadam da će se svi osloboditi iz stiska, bojim se da se okrećemo ekstremizaciji umjesto da postanemo milosrdniji i skloniji zaboravu. Postajemo puni mržnje, ogorčeni… i sve smo očajniji. Ne znam kako će se to riješiti, vjerojatno ogromnom količinom nasilja i krvoprolićem.

Nije li to, nažalost, i kretanje svijeta?

Da, u pravu ste. Ali, naši neprijatelji nisu imaginarni, jako su stvarni, imaju puno oružja i raspoloženi su za rat. Nije im do mira. To je posve drugačije od situacije kad vam „prijeti“ rat na drugom kraju svijeta, tu neće biti sukoba do istrebljenja. Položaj Izraela na Bliskom istoku ugrožen je, ne zaboravljam to. Da, mislim da naša potreba za pomirenjem izvire i iz suočavanja s velikom opasnošću za Izrael. Moramo završiti okupaciju, nepodnošljivu ljudsku situaciju, ne trebamo biti dio toga. Ali i Izrael je na Bliskom istoku u nepovoljnoj situaciji, ne zaboravljam kako nam prijete, ne zaboravljam da postoji otvorena deklaracija o našem istrebljenju i shvaćam to vrlo ozbiljno. Iznenadila bi me količina suradnje potrebna za uspostavu mira. Ali trenutno ne idemo u tom smjeru.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Intervju
Homepage foto marko uzelac 13.06.2024.

'Nikada ne znate kamo će vas kratka priča odvesti.'

Razgovarali smo s meksičko-američkom spisateljicom Chloe Aridjis prilikom njenog gostovanja na Festivalu europske kratke priče.

Piše: Anja Tomljenović

Intervju
Homepage dizajn bez naslova   2024 03 20t141809.447 20.03.2024.

'Knjige vježbaju naš mišić empatije. Trebat će nam u budućnosti, baš kao što su nam potrebne i danas.'

Razgovarali smo s Anne Beate Hovind i Katie Paterson koje stoje iza neobičnog projekta pod nazivom 'Knjižnica budućnosti'.

Piše: Anja Tomljenović

Intervju
Homepage 1280px nina lykke 09.10.2023.

'Mislim da pomalo lijeni pisci pišu samo o svom životu.'

S Ninom Lykke, autoricom romana 'Ne, ne i ne', razgovarali smo o životu, starenju, klišejima i mnogočemu drugome.

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
Homepage untitled design   2023 07 21t130936.942 25.08.2023.

'Ogromni prostori slobode': O prevođenju s kineskog jezika

S Katarinom Penđer i Bojanom Tarabićem Dinko Kreho razgovarao je o prijevodu Liua Cixina, prevođenju s kineskog uopće i mnogim drugim zanimljivim temama. 

Piše: Dinko Kreho

Intervju
Homepage 347401939 797397405241390 6182702972639368681 n 05.07.2023.

'Moramo vjerovati ljudima koji prenose svoje priče.'

Sa Shidom Bazyar, autoricom romana 'Nas tri', razgovarali smo povodom gostovanja na Festivalu europske kratke priče.

Piše: Petra Miočić Mandić

Intervju
Homepage intervju  2 14.06.2023.

'Želim pisati najbolje moguće knjige, ne želim pristati na kompromis.'

Povodom njena gostovanja na Festivalu europske kratke priče, razgovarali smo sa španjolskom autoricom Sarom Mesa. 

Piše: Anja Tomljenović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu