'Želim pisati najbolje moguće knjige, ne želim pristati na kompromis.'

Pred nama je još jedno izdanje Festivala europske kratke priče koje će u nekoliko uzbudljivih dana u Zagrebu i Zadru u prvi plan staviti kratku formu i neke od njezinih aduta: nezaboravne likove, neobične narative i iskričav stil. Upravo su takve priče Sare Mesa, gošće festivala koja nam stiže iz Španjolske i koju smo uspjeli uloviti u zanimljivom razgovoru.

Sara Mesa piše poeziju, kratke priče, romane i eseje. Dosad je objavila šest romana i tri zbirke priča, a za svoj je spisateljski rad višestruko nagrađivana. Njezine zbirke priča No es fácil ser verde (Nije lako biti zelen; 2008.), La sobriedad del galápago (Trezvenost kornjače; 2009.) i osobito Mala letra (Loš rukopis; 2016.) stekle su veliku popularnost kod čitateljske publike, a kritika posebno hvali njezin sažet, napet, oštar stil pisanja te je smatra jednim od najzanimljivijih, najosobnijih glasova suvremene španjolske književnosti.

Budući da njezine knjige još nismo imali prilike čitati na hrvatskom (a nadamo se da će se to ubrzo ispraviti!), zamolili smo autoricu da se u nekoliko rečenica predstavi domaćoj publici: „Vrlo jednostavno: autorica sam iz Španjolske, živim na jugu, u Sevilli, imam sreću da mi je posao pisati knjige, moje priče uvijek su bazirane na nečemu što sam doživjela ili čemu sam svjedočila, ali čemu pokušavam pristupiti iz neobičnog kuta jer me zanimaju margine narativa.“

Kako smo spomenuli, piše kratke priče i romane, pri čemu je uvijek zanimljivo pitanje pristupa tekstu, odnosno koji je proces u kojemu se zametak ideje potom prelijeva u kraću ili dulju formu: „Znam da se radi o priči kad polazim od konkretnog detalja koji želim razraditi. Ako, naprotiv, želim istražiti složenost i teksturu priče, pred sobom imam roman. Međutim, ta razlika nije uvijek jasna jer u mojim romanima postoje detalji koji jednostavno eksplodiraju, a u mojim pričama ne nedostaje traganja. Romani su mi obično kratki, do dvjesto stranica.“

Studirala je novinarstvo i španjolsku filologiju, a u početku se okušala i u pisanju pjesama. Štoviše, za zbirku pjesama Este jilguero agenda (Ovaj češljugarski dnevni red; 2007.) dobila je Nacionalnu nagradu za poeziju u okviru Kulturne zaklade Miguel Hernández. Akademska pozadina i interes za poeziju nerijetko utječu na jezik proze, pa čak i pisanje općenito, a autorica nam je rekla sljedeće: „Odavno sam napisala te pjesme, bile su vrlo loše i teško se povezujem s njima, a otad nisam objavila poeziju. Vrlo je teško znati je li pjesnički jezik utjecao na jezik proze. Ne sviđa mi se pretjerano ukrašen narativ ili raskošna retorika, ali me zanima muzikalnost proze, ritam.“

Loš rukopis je zbirka intimnih priča koje opisuju neprijateljski i klaustrofobičan svijet, njezini junaci i junakinje uglavnom su mladi ljudi koji vode „obične“ živote. Adolescentski pogled na svijet sve je prisutniji, iako i dalje netipičan, s obzirom na to da ga je teško učiniti uvjerljivim. Autorica to uspijeva, pri čemu osigurava i određeno dostojanstvo mlade osobe i zrelost u govoru i načinu izražavanja, stoga me zanimalo zašto često odabire upravo mlade ljude za svoje pripovjedače i pripovjedačice.

„Adolescencija je vrijeme neizvjesnosti, promjena, prihvaćanja onoga što jesmo, vrijeme unutarnjih borbi. To je faza u kojoj počinjemo preispitivati mnoge stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, primjerice obrazovanje, autoritet, granice. To je nešto što može trajati cijeli naš život, ali u adolescenciji se događa u većoj mjeri, i to u svega nekoliko godina. Ako je pripovijedanje uvijek odraz sukoba, jasno je da adolescencija mora biti prisutna“, rekla je autorica.

U svom pisanju ne ustručava se rastvarati bolne i neugodne teme poput nasilja, uznemirujuće razine kontrole, bijesa i otuđenosti. Mjesta koja bi nam trebala pružati sigurnost, kao što su obitelj i škola, posebno u primjeru romana Četiri po četiri (Cuatro por cuatro; 2012.), poprišta su zlouporabe moći. Poimanje adolescencije i dinamika u obitelji, potraga za slobodom u djetinjstvu i mladosti su i teme prošle godine objavljenog romana Obitelj (La Familia). Upitali smo je zašto je važno preispitivati strukture moći i klasu, kao i druge oblike autoriteta i hijerarhija: „To je osnovna tema u svim mojim knjigama. Za mene to nije apstraktna tema. Želim reći da ne krećem od teme na osnovu koje potom gradim priču. Jednostavno promatram stvarnost, promatram kako su moć i autoritet podijeljeni u zatvorenim i svakodnevnim okruženjima (škola, ured, obitelj) i pričam priče. Teme proizlaze iz priča, a ne obrnuto.“

Likovi u njezinim knjigama često su marginalizirani i autorica ih postavlja u nekonvencionalne odnose koji subvertiraju društvene predrasude, poput neobične povezanosti trinaestogodišnje djevojke i starijeg muškarca u romanu Okruglo lice (Cara de pan; 2018.). Kako izbjegava upadanje u zamku eksploatacije takvih tema?

„Kao što sam već rekla, ne razmišljam o temama. Mediji često na osnovi teme knjigama koje uključuju mnogo više stvari dodjeljuju određene etikete. Zanimljivo je što u ovom trenutku predstavljaju mediji. Knjigu poput romana ​Okruglo lice​ u jednom su trenutku povezivali s osvrtima i raspravama o Nabokovljevoj Loliti, nečemu što mi nikad nije ni palo na pamet. Danas čitatelji ne razmišljaju o tome, već o drugim pitanjima kao što su zlostavljanje ili mentalno zdravlje, dok sam ja prije svega razmišljala o predrasudama koje trpe marginalizirane osobe i o obvezama društvenosti“, objasnila je Mesa.

Na festivalu je najavljena kao zvijezda španjolske književnosti. Uz to, osvojila je i brojne književne nagrade. Nekim autorima i autoricama s time uvijek posljedično dolazi i neka vrsta pritiska, pa čak i očekivanja čitateljske publike, stoga smo je pitali osjeća li ga i ona: „Ne. Jedini pritisak koji osjećam je onaj koji si sama namećem, a uvijek je isti: želim pisati najbolje moguće knjige, ne želim pristati na kompromis. Nikada nisam tražila priznanja ili nagrade, a neke sam i odbila jer se nisam osjećala ugodno. Svjesna sam da je s tog stajališta uspjeh prolazan i beskoristan. Uspjeh je za mene nešto puno intimnije.“

Izdvojili smo jedan citat iz romana Četiri po četiri: „I lost my sense of clarity a long time ago. The world seems like a work of fiction; the things that happen are like projections on a movie screen...I can’t change--or even understand--them.“ Imajući to na umu, u pripremi za razgovor naišli smo na intervju u kojem je Mesa istaknula kako iranski redatelj Asghar Farhadi nudi savršene primjere elipse. Budući da se i njezin stil često opisuje kao oštar, precizan i eliptičan, zanimalo nas je koliko često inače dovodi film i književnost u vezu u svojemu radu.

„Uvjerena sam da je filmski jezik jako utjecao na mene, ne toliko na vizualne aspekte mojih priča, koliko na narativne elemente koji imaju veze s napetošću, stvaranjem atmosfera i elipsama. Fascinira me kako u sat i pol film može obuhvatiti cijeli svijet. Zapravo bih voljela da čitanje mojih knjiga bude slično tom iskustvu“, odgovorila je Mesa.

U prošlogodišnjem razgovoru s Patriciom Esteban Erlés, također povodom gostovanja na FEKP-u, autorica nam je poručila kako je u tijeku „sretno razdoblje za kratkopričaše, zahvaljujući poticaju koji kratkim formama daju nezavisni izdavači poput Impedimente ili izdavačke kuće Páginas de Espuma.“ Ovom prilikom Mesa smo priupitali kako se kratke priče doživljavaju izvan matičnih granica i koliko su strani izdavači zainteresirani za prijevode.

„Patricia je u pravu što se tiče konsolidacije i prestiža ovog žanra u Španjolskoj. Nažalost, među izdavačima i dalje za njega nema dovoljno interesa. Smatram da je tako jer je složeniji, a čitatelji gotovo uvijek preferiraju romane, koji predstavljaju sigurnije okruženje. Knjiga priča prisiljava vas da uđete u nekoliko različitih priča te da iz njih potom izađete, da potražite nit koja ih sve povezuje, potražite odjeke među njima itd. To je zahtjevniji žanr. To je i na mom primjeru vrlo jasno. Romani kao što su Okruglo lice, Jedna ljubav ili Obitelj prevedeni su na cijeli niz jezika, oko desetak. S druge strane, knjiga priča Loš rukopis, koju smatram jednom od najuspješnijih, prevedena je samo u Sjedinjenim Državama.“

Vjerujemo da daljnji nagovor da dođete poslušati autoricu nije potreban, a u festivalskom programu škicnite termine njezinih razgovora u Zagrebu i Zadru.

Autorici ćemo još jedanput poželjeti dobrodošlicu na festival i prepustiti se kratkopričaškim brzacima na FEKP-u!

Razgovor je sa španjolskog preveo Jan Ruk.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.