'Većinu vremena nalazim se između nade i cinizma.'

S pjesnikinjom i spisateljicom Leanne Ellul, koja dolazi na Reviju malih književnosti: Malta, razgovarali smo o njenom pjesničkom radu, malteškoj književnoj sceni, prevođenju i još pokojoj temi. Na hrvatski je Vlatka Valentić prevela deset njenih pjesama, koje ćete, kao i intervju, uskoro moći čitati u antologiji Odveć nježne riječi, koja prati Reviju. Razgovor je s engleskog prevela Sara Tomac.

Pjesme objavljene u ovoj antologiji nastale su u okviru projekta Bjuda. Možete li nam reći nešto više o tom projektu i pjesmama koje su se našle u antologiji?

Bjuda (Bjelina) je bila (i, pretpostavljam, još uvijek jest) interdisciplinarni projekt koji istražuje bijelu boju kroz poeziju, fotografiju Giole Cassar i glazbu Kennetha Saccoa. Bijela me boja već duže vrijeme fascinira – to je (ne)boja mogućnosti, promjena i preobrazbi. Može postati bilo koja druga boja, a osobito osjećam da to nije samo boja. Bijela simbolizira mnoge trenutke i prekretnice naših života – prisutna je i kada je se ne sjetimo. Zamislite samo vjenčanje, oblake, ili mlijeko. Prisutna je u svakodnevnom kao i u izuzetnom.

Moje pjesme iz projekta istražuju te aspekte iz društvene perspektive, ali i osobne. Projekt je financirala Aġenzija Żgħażagħ (Malteška agencija za mlade), stoga mu su mladi bili u središtu. Krenuli smo unatrag da bismo istražili bjelinu djetinjstva kao sjećanja, a zatim naprijed kako bismo istražili bjelinu starosti kao mogućnosti. Pjesme su naposljetku našle mjesto u antologiji u obliku kutijice koja se rastvara u zbirku razglednica, čestitki i plakata koje čitatelj može slagati i čitati kako želi.

Dvojezična antologija (s pjesmama koje je na engleski preveo Albert Gatt) bila je popraćena izložbom kustosice Elyse Tonna, a koja je bila oblikovana kao šetnica kojom su posjetitelji mogli prolaziti te je istraživati kad su poželjeli. Nadam se da je Bjuda zadobila nova značenja onima koji su doživjeli izložbu i knjigu (kao predmet za sebe).

Imam dojam da je malteška književna scena vrlo živa, a sudeći po ovoj antologiji, više se piše poezija nego proza. Je li tome tako? Kako biste opisali suvremenu maltešku književnost?

Maltešku književnost usporedila bih s novorođenim djetetom. Najstarija poznata malteška pjesma datira iz kasnih godina 15. stoljeća, a nakon toga nastupio je jaz od dvjesto godina. Sam malteški jezik je "mlad", s poviješću od tek nešto više od tisuću godina. Postoji snažna tradicija malteške poezije kroz usmenu književnost, brojalice i lokalnu maltešku għanu koja ima oblik narodne pjesme.

Godinama smo pjesnikinje mogli nabrojati na prste jedne ruke, no stvari su se u tom smislu veoma promijenile. Trenutno imamo živu pjesničku scenu koja eksperimentira s vrstama i prkosi im ili im pokušava zamutiti granice. Neki pjesnici nastoje izvoditi svoju poeziju (bilo da se radi o slam poeziji ili o uglazbljenoj pjesmi). Imamo brojne pjesnikinje i (koliko god pristrano zvučala) vjerujem da su one nositeljice nekih od najsnažnijih pjesničkih glasova naše generacije.

Predajte malteški na Junior Collegeu, usmjeravate mlade u pisanju, predajte kreativno pisanje na Sveučilištu u Malti. Koliko je taj edukativni rad važan za vaš književni rad? U kakvom su odnosu?

Volim reći da, kad bih morala imati jedan posao, bilo bi to pisanje. No, volim podučavati i raditi s učenicima. Oni me pune tolikom energijom, a usto imam i povlasticu raspravljati o idejama te saznavati što je moderno, a što nije. Uglavnom ih ispitujem o načinima na koje se kod njih razvija jezik, što je njima smiješno jer znaju da ću te informacije možda upotrijebiti za poneki roman za mlade. Vjerujem da je bit podučavanja u konačnici razmjena ideja i zato ga ne smatram jednosmjernom ulicom. I ja učim od učenika. 

Podučavanje kreativnog pisanja na fakultetu je drugačije, ali je ipak veoma ispunjavajuće iskustvo kojeg se nikad ne zasitim. Neka predavanja potaknu me da pišem više i drugačije. U biti, mislim da se moje različite uloge isprepliću te da pišem ovako kako pišem jer usto i poučavam, a ne usprkos tome.

U ovoj antologiji sva je poezija prevedena s engleskog, a ne malteškog jer u čitavoj regiji nema prevoditelja/ica s malteškog na neki od bhsc jezika. Pregledavajući vašu internet stranicu, primijetila sam da vam je dosta radova prevedeno s engleskog na druge jezike (tzv. bridge translation), a i sami se bavite prevođenjem. Kako gledate na taj postupak prevođenja prijevoda, pogotovo kad je poezija u pitanju? Je li vas strah da se nešto neminovno (iz)gubi? 

Da, vjerujem da se nešto izgubi, no nešto drugo se dobije. Mislim da je to pregovarački proces u kojem nešto gubite, nešto steknete. O materinskom jeziku naučim najviše dok podučavam strane studente te kada prevodim. Prevođenje me tjera da pronađem ispravnu riječ i tako istražujem različite mogućnosti u vlastitom jeziku. Potiče me da iznova osmislim jezik koristeći alate koji su mi dostupni. Prevođenje poezije nije jednostavan poduhvat, ali je usprkos tome isplativ jer je suštinski kreativan proces. Vjerujem da je prevoditelj ponekad koautor i koji put kad pročitam neku pjesmu koju sam napisala na malteškom, a prevedenu na drugi jezik, ne mogu vjerovati da je moja... U pozitivnom smislu!

U vašem razgovoru sa spisateljicom Clare Azzopardi za Times of Malta kažete: “The Mediterranean Sea is very much part of our fabric as Maltese writers, whether we like it or not. (…) For instance, it [the sea, op.a.] can be poetic and political.” Možete li pojasniti kako je Sredozemno more utkano u prozu i poeziju malteških autora? 

Sredozemno more često se naziva kolijevkom civilizacije. Godinama se Maltežani radije smatraju dijelom Europe negoli Sredozemlja... Ali istina jest da smo okruženi morem i povijest nas je ovako oblikovala jer smo na strateškom položaju u Sredozemnom moru. To znači da je malteškim piscima teško od njega pobjeći. Stoga, nekima je more šutljivi izvor nadahnuća; ono postaje slika koja metaforički simbolizira nešto drugo, suptilna aluzija. No drugima se more otvoreno nalazi u središtu; postaje prostor prijepora, preokupacija i osnovni motiv istraživan na različite načine. Neki pjesnici poetiziraju more kao lik ljubavnika i tako istražuju temu ljubavi, drugi istražuju podvodne krajolike, treći pišu o onome u što se pretvorilo – u groblje imigranata koji su negdje drugdje tražili bolji život. Zato, bilo da se radi samo o konotaciji na more, aluziji na neki mit vezan uz njega, ili o moru kao protagonistu, njegovu prisutnost čitatelji često mogu zamijetiti.

Nastavno na prethodno pitanje, tisuće ljudi, naročito posljednjih nekoliko godina, umire u Sredozemnom moru nadomak Malte, na jednoj od najopasnijih migracijskih ruta na svijetu, tražeći bolji i sigurniji život. I sami se te teme dotičete u pjesmi bjelačka povlastica ili mi koji nikamo nismo stigli čamcem. Kakva je uloga poezije i općenito književnosti u tom kontekstu? Mislite li da književnost može aktivno doprinijeti nekim društvenim promjenama? 

Vjerujem da je poezija na ovaj ili onaj način politična. Neprestano donosimo odluke koje utječu na ono što pišemo i kako o tome pišemo. Neprestano donosimo odluke o čemu ne pišemo. Ako odlučimo o nečemu ne pisati, to je u biti političan izbor. Stoga, poezija i dalje može imati utjecaj i prenositi poruku, a da zadrži svoje poetske odlike i suzdrži se od proglasa i pravičnosti, iz čistog razloga što je to poezija. Poeziji nisu potrebne beskrajne rečenice. I dalje može iznijeti isti osjećaj na pročišćen način. S godinama je poezija kroz pera naših pjesnika postala čin otpora. Modernistički pjesnici počeli su se buniti zbog lošeg stanja u društvu, zbog zgrada koje narušavaju prirodne krajolike, zbog zlodjela političara, zbog izopćenika i samoće; danas naši pjesnici aktivno pišu o onome što je predvidjela prethodna generacija pjesnika. Ono na što su nas upozoravali već se zbilo i još uvijek se zbiva. Sumnjam da će to doprinijeti društvenim promjenama. Većinu vremena nalazim se između nade i cinizma. Voljela bih da poezija može dovesti do promjene... I nadam se da hoće. Iako zapravo vjerojatno neće. Poezija neće promijeniti nijedan zakon. Ali, u određenoj mjeri, možda i hoće... Vjerojatno sam naivna, ali ako poezija dotakne srce barem jedne osobe, ta osoba može dotaknuti druge... I neka bi se promjena mogla dogoditi.

Revija malih književnosti 2022. bila je posvećena književnosti Islanda, a autorice i autori, posebno oni mlađe generacije, u razgovorima su često isticali međugeneracijsku solidarnost i potporu starijih, afirmiranih autora te općenito vrlo blizak odnos pisaca i spisateljica islandske književne scene. Kakva je situacija na Malti?

Posjetila sam Island 2015. godine i od tada nailazim na sve više razloga za voljeti ga, posebice njegovu književnu scenu. Moram ga uspoređivati s Maltom, u nadi da će Malta štogod naučiti od zemlje s gotovo istim brojem stanovnika. Na Malti sam članica udruge Inizjamed, nevladine organizacije koja djeluje na području književnosti, i često pokušavamo otvoriti prostore dijaloga za ljude različitih generacija, ali i one iz različitih zemalja, kultura i jezika. Jedan takav projekt je Niġru Ġrajja (Pokrenimo priču); on doprinosi okupljanju migranata, djece i starijih osoba kako bi oni ispričali svoje priče.

Leanne Ellul piše poeziju i prozu, a objavila je i djela za odrasle i djecu. Proglašena je za Best Emerging Author na National Book Prize 2016. godine, a njezini su radovi za djecu osvojili razne nagrade Terramaxka. L-Inventarju tal-Kamra l-Kaħla, njezina prva zbirka poezije, objavljena je 2020. Njezina druga zbirka naslova Bjuda dio je interdisciplinarnog projekta usredotočenog na bijelu boju. Njezina najnovija zbirka nosi naslov Il-Manifest tas-Siġar. Ellul predaje malteški jezik i književnost te je aktivna u organizaciji Inizjamed i HELA fondaciji.