'U svijetu u kojem se ljudi čine sve otuđenijima, nježnost je subverzivna.'

S pjesnikinjom i spisateljicom Nadiom Mifsud, koja dolazi na Reviju malih književnosti: Malta, razgovarali smo o njenom književnom radu, prevođenju i još pokojoj temi. Na hrvatski je Vlatka Valentić prevela deset njenih pjesama, koje ćete, kao i intervju, uskoro moći čitati u antologiji Odveć nježne riječi, koja prati Reviju. Razgovor je s engleskog prevela Sara Tomac.

U antologiji Odveć nježne riječi čitamo deset vaših pjesama prevedenih na hrvatski. Možete li nam reći nešto više o kontekstu njihova nastanka?

Osam pjesama napisano je neposredno prije ili tijekom prvog COVID-19 lockdowna. U procesu rada na ciklusu pjesama shvatila sam da se u gotovo svakom tekstu pojavljuje riječ „tišina“. Kad je izbio prvi val pandemije, koji je ispraznio ulice i gradove diljem svijeta, tišina je postala skoro opipljiva prisutnost. Katkad se činilo da djeluje čak terapeutski, kao dobrodošao odmor od naših inače užurbanih života; katkad bih, međutim, osjetila da me opterećuje, gotovo poput života s mrskim partnerom. Na malteškom jeziku postoji nekoliko riječi za tišinu – istraživanje različitih aspekata svake od njih i razmišljanje o pozitivnim ili negativnim konotacijama koje im gotovo instinktivno pridajemo bilo je fascinantno. Malo pomalo, ti su se tekstovi počeli okupljati u zbirku naslovljenu Varijacije tišine koja je u studenom 2022. dobila nagradu National Book Prize za poeziju i donijela mi titulu treće po redu pjesnikinje laureatkinje. Pjesme tako sam ti najdraža i migrena dio su moje prethodne zbirke, koja je također dobila National Book Prize 2016. godine. Prva od njih slavi odnose majki i kćeri te podrijetlo po majčinoj liniji. Migrena je isprva bila zamišljena kao osjetilni eksperiment. Pokušavala sam uhvatiti izmijenjenu percepciju svijeta koja je posljedica čestih napadaja migrene. Međutim, ona ima i dosta jaku feminističku primjesu i nekako se doima kao prilično „ljutita pjesma“.

Nekoliko svojih pjesama u antologiji sami ste preveli na engleski. Kakvo je iskustvo prevoditi vlastite pjesme? Kako se ono razlikuje od, primjerice, pisanja na stranom (u ovom slučaju engleskom) jeziku?

Kada prevodim tuđe tekstove, obično nastojim biti što vjernija zvuku, ritmu i općenitom ugođaju izvornika. Sklona sam slobodnijem pristupu kada prevodim vlastite tekstove. Ustvari, smatram neke njihove verzije na engleskom više preradama negoli prijevodima. Mislim da je to zato što u svakodnevnom životu govorim tri, katkad i četiri jezika (engleski, francuski, malteški te ponekad talijanski) – neke slike/stihovi znaju mi dolaziti na više jezika. Nekad imam verzije iste pjesme na dva ili tri različita jezika od samog početka, odnosno, kada je tekst još rana skica. Koji put slika/metafora funkcionira bolje u jednom jeziku nego u drugom; interferencije između ta četiri jezika ponekad mogu rezultirati zanimljivim kombinacijama. Međutim, pjesme koje pišem na malteškom običavaju snažnije odražavati (stvarni i osobni) malteški krajolik. Većina ih se bavi osobnim sjećanjima i smještene su na mjesta lako prepoznatljiva malteškim čitateljima.

U nekoliko prevedenih pjesama vidljivo je da eksperimentirate s tipografijom, poigravate se slovima i bojama teksta, što je potencijal koji, čini mi se, još uvijek u književnosti ostaje nedovoljno korišten. Zašto vam je to zanimljivo? 

Volim umjetnost, ali nisam u stanju ništa nacrtati. Vizualni element ponekad mi je važan jednako kao tema, ritam, slike i zvuk teksta. Kao studentica sam voljela Apollinaireove kaligrame, valjda je ondje sve počelo…

U vašim pjesmama prevladavaju motivi nježnosti, delikatnosti, bliskosti, međuljudske topline, ogoljenja i svojevrsne tihe pobune koja iz njih proizlazi (izuzev u, znakovito, zadnjoj pjesmi, već spominjanoj migreni). Radi li se tu o osobnom senzibilitetu ili je u pitanju nešto drugo? Može li nježnost biti subverzivna? 

Većina moje poezije proizlazi iz vlastitog iskustva/odnosa ili sjećanja. Imam, doduše, i nekih tekstova koji su manje osobni, a više otvoreno politički. Nisam nikada iskusila rat, glad, niti bila prognana, i bez obzira koliko suosjećala s ljudima koji su prošli takva iskustva, ne mislim da bih ikada mogla istinski prenijeti njihove teškoće. U malteškoj književnosti pisanje o tijelu – posebice ženskom – još je donedavno bilo tabu, stoga je više ili manje otvoreno pisanje o ženskoj seksualnoj žudnji, intimnim odnosima, ili pak o isključivo ženskim iskustvima, poput menstruacije ili rađanja/majčinstva, u određenoj mjeri subverzivno. 

Što se same nježnosti tiče, vjerojatno se može smatrati subverzivnom u svijetu u kojem se ljudi čine sve otuđenijima, i to iz više razloga (zbog tehnologije, konzumerizma, uspona nacionalizma...). Možda sam naivka ili idealistica, ali da, još uvijek čvrsto vjerujem u međuljudsku povezanost.

Godinama živite u Francuskoj - je li se to iskustvo “izmještenosti” i kako odrazilo i na vaš književni rad?

Mislim da je izmještenost prejaka riječ da opišem vlastito iskustvo. Nekoliko mojih prijatelja moralo je pobjeći iz ratom razorenih zemalja, ili od diktature, diskriminacije, gladi i siromaštva. Neki moraju tajiti gdje se nalaze da ne ugroze život/sigurnost svojih obitelji. Većina njih možda se nikada neće moći vratiti na mjesto koje zovu domom. Moje iskustvo ne može se ni na koji način usporediti s njihovim – mene ništa/nitko nije natjerao da napustim svoju domovinu, i znam da se mogu vratiti bilo kada. Istina jest, međutim, da ponekad osjećam iskorijenjenost ili čežnju za domom. Bivanje negdje između je nešto što doživljavam čak i nakon dvadeset i pet godina života u Francuskoj. Jedan dan možete se osjećati kao da u potpunosti pripadate objema zemljama; idući se već možete osjećati kao da ne pripadate nigdje. Neki od mojih tekstova uronjeni su u nostalgiju; u drugim pak slučajevima, udaljenost (a time i odmak) rezultira oštrom osudom političke scene Malte.

U antologiji čitamo vašu poeziju, no pišete i prozu, objavili ste roman i zbirku priča. Kako izgleda prijelaz iz poezije u prozu? Kako pristupate jednoj, a kako drugoj formi?

Oduvijek pišem i poeziju i prozu, iako su moja prva dva izdanja bile zbirke poezije. Tako da nikada nije bilo razdoblja prijelaza iz jedne vrste u drugu. U oba slučaja polazište je obično neka slika, najčešće povezana s određenim zvukom. Pisanje teksta vrlo je slično heklanju u krug – počnem od osnove i nastavljam graditi, riječ po riječ, redak po redak. Ritam i zvuk ključni su bez obzira na književnu vrstu u kojoj pišem ili s kojom eksperimentiram. Proza, bilo da se radi o kratkim pričama ili romanima, očigledno zahtijeva vrijeme za radnju, pripovijedanje, izgradnju likova. Poezija ima više trenutni karakter, možda jer je u mom vlastitom kreativnom procesu snažno povezana s fotografijom i/ili vizualnom umjetnošću.

Pišete i prevodite s malteškog, a sudjelovali ste i u organizaciji Malta Mediterranean Literature Festivala, možete li prokomentirati koliko su za autore “malih književnosti” važni književni festivali i antologije (poput, uostalom, ove)?

Književni festivali i antologije iznimno su važni za izloženost i vidljivost, na kojem god jeziku pisali. U slučaju „malih književnosti“ prijevodi su, naravno, ključni. Malta Mediterranean Literature Festival, čije se 18. izdanje upravo održalo, oduvijek u svom središtu ima prevoditeljsku radionicu jer smo sasvim svjesni da bi bez prijevoda bilo nemoguće plasirati našu književnost u drugim zemljama. Veoma volim književne festivale. Vjerujem da su oni fantastičan način stjecanja poznanstava, sklapanja prijateljstava, razmjene spisateljskih praksi, poticanja suradnji i povezivanja s novom publikom.

Nadia Mifsud (1976.) rođena je na Malti, a 1998. preselila se u Francusku. Trenutno živi u Lyonu, gdje piše, predaje i ponekad prevodi. Do sada je objavila tri knjige poezije, jedan chapbook, roman i zbirku kratkih priča. Dobitnica je različitih malteških književnih nagrada, uključujući National Book Prize, i to dva puta: 2016. za kantuniera ’l bogħod (Edizzjoni Skarta) i 2022. za Varjatsionjes tas-Skiet (EDE Books), a te godine postala je treća pjesnikinja laureatkinja. Kao članica malteške kulturne organizacije Inizjamed od 2011. godine sudjeluje u organizaciji Malta Mediterranean Literature Festivala koji se održava svakog ljeta pred kraj kolovoza. Kad ne piše, ne predaje ili prevodi, Nadia obično čita, gleda filmove, šije ili pokušava snimiti poneku dobru fotografiju...