Petšest pitanja za Marka Pogačara

Atlas glasova zbirka je antieseja u kojoj Marko Pogačar s neočekivanom intelektualnom lakoćom, bogatim znanjem i iznimnom osjetljivošću piše o svemu – od velikana poput Baudelairea, Borgesa, Celana, Rilkea i Dragojevića do predmeta svakodnevice u nestajanju; kolodvorskih restorana, britvi, uličnih vaga i punjenih paprika. Pogačar u svojim tekstovima spaja esej, dnevnički zapis, putopis i poeziju, ispisujući osebujan stil koji istovremeno oživljava rubne teme i svakodnevne pojave te ih pretvara u predmet ozbiljnog filozofskog promišljanja. Povodom e-izdanja Atlasa glasova na Besplatnim elektroničkim knjigama, knjige za koju je 2011. godine na Pulskim danima eseja ovjenčan Nagradom Zvane Črnja,  s autorom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

Knjiga Atlas glasova nosi podnaslov antieseji – što za Vas znači taj pojam i na koji ste se način željeli odmaknuti od klasične esejistike?

Mnogo bolji podnaslov za tu knjigu, danas kao i prije petnaestak godina, kada je izvorno objavljena, bio bi „Rasuti teret“. Na nesreću, taj već je bio zauzet jednom mnogo zanimljivijom knjigom, a nešto poput miscelanea – termin koji bi također bio dobro pokrio to što sam tražio – učinilo mi se ipak previše pretencioznim, čak i za tu, i inače umnogome mladalački pretencioznu knjigu. Potonje sam, doduše, doživljavao više kao paražanrovsku odrednicu nego kao podnaslov. I ona je prije svega samoironično mišljena. Dobar dio u knjizi sakupljenih tekstova, oni najuspjeliji gotovo redom, vrlo su klasični eseji, koje sam pisao između svoje 22. i 25. godine. Svladavao sam formu, da bi je po želji i potrebi poslije mogao izdati. Nisam već tada, naime, vjerovao sa su nam takvi „školski“ eseji presudno potrebni, iako me radovalo sastavljati ih. Na to se na neki način referira i jedan od uvodnih citata, konstatacija o svijetu bez provjerenih vrijednosti i idola otpjevana od strane mladoga Joea Strummera, koji će vrlo brzo, upravo na tom temelju, naravno i sam postati provjerena vrijednost, klasik i idol. Uz njega stoji jedna Valeryjeva rečenica, koja mnogo temeljitije opovrgava boga, dakle, idole. Zatim, otprilike napola sveska, esej sve više počinje uzmicati pred putnim zapisima i reportažama, lirskim mikroesejima, pa i pokojom pjesmom u prozi. Svi ti silni antiromani i antijunaci nevjerojatno brzo iznevjeravaju svoje prefikse… Sa svim tim sam se pomalo zezao i sve skupa nije previše pažnje vrijedno. (Anti-anti, yeah – pjevaju KUD Idijoti u pjesmi Amerika i kažu manje-više sve što je o tome potrebno reći).

Eseji, odnosno antieseji, u Atlasu glasova često balansiraju između poezije i proze, putopisa i dnevničkih zapisa. Kako doživljavate granicu između tih žanrova i koliko Vam je važno žanrovsko eksperimentiranje? Možete li imenovati što određuje hoće li se neki tekst preliti u poeziju, prozu ili u nešto treće?

Sad bi, dakle, bilo vrijeme i mjesto da onaj „klasični“, „školski“ esej pokušamo definirati. No, osim što se naravno nećemo time baviti, to se možda i ne bi pokazalo tako jednostavnim kao što izgleda, iako se ponekad smatra samorazumljivim. Roman se često drži najinkluzivnijim žanrom, apsolutnim svejedom. Ja mislim da je esej, čim mu malo popusti kopča na tom čvrstom profesorskom kaišu, gotovo jednako proždrljiv, a u najmanju ruku jednako gladan. Esej ždere, ušmrkava, uvlači centripetalno, a autor bi to čudovište trebao držati pod kontrolom, u gabaritima. Ali, pisac ga pušta da vrije, da se prelijeva preko rubova, ponekad sve dok se remen ponovno ne stegne, ovaj put u obliku omče. Piše Lukács na jednom mjestu: „za razliku od tragedije, ne postoji nutarnji završetak eseja, jer ga samo nešto izvanjsko može prekinuti ili dogotoviti“. Za mene, iznutra, njegov micelij, kao i svaka književnost, bubri potopljen u primordijalnu juhu jezika. Granice prema poeziji pitanje su privremenih i proizvoljnih dominanti i usputnih, ponekad impulzivnih odluka. Izvana postoji jedino smrt.

Dobitnik ste Nagrade Zvane Črnja za ovu knjigu. Pored toga, nagrađivani ste brojnim hrvatskim i međunarodnim nagradama za poeziju, prozu i esejistiku, u organizacijskom ste odboru naše najdugovječnije i najznačajnije pjesničke manifestacije Goranovo proljeće. Kako doživljavate priznanja i nagrade te kako one utječu na Vaš daljnji književni rad? U kojoj mjeri nagrade usmjeravaju književnu scenu?

Poštujem lik i djelo Zvane Črnje, ali DHK, društvo koje nagradu dodjeljuje, ne, pa je nisam otišao niti preuzeti. Pare sam, jasno, uzeo. Kako jednom reče Miki Manojlović – nagrade su najnevažnija stvar na svijetu, kad ih imaš. Nisam ih se ja ipak nadobivao baš u desetinama i nisam ih dobio za neke od, po mom mišljenju, svojih najboljih knjiga. Pišemo ionako u kontekstu hiperinflacije nagrada, moja pozicija je takva da neke ni pod razno ne mogu dobiti, a dosta mojih knjiga je teško uklopiti u propozicije većine njih. Trudim se ne opterećivati time. Iako je, naravno, nagradu lijepo primiti, financijski je korisno i, pogotovo na početku, one mnogo znače u trasiranju profesionalnog puta. No, koliko mi god karte bile racionalno sasvim jasne, i dalje me štrecne kad vidim da se nagrađuju drugo i trećerazredne knjige, što je počesto slučaj. Kad se ipak nagrade prvorazredne, iskreno mi je drago i baš me briga čije su. Domaće nagrade nas uglavnom pozicioniraju unutar književnog polja i eventualno služe kao neka čisto tehnička međunarodna referenca. Vrlo rijetke se, i to jedva, odražavaju na širu publiku, prodaju i slično. Nemamo nagrade koja bi u tom smislu bila ono što je, barem donedavno, bila NIN-ova.

Bili ste stipendist brojnih međunarodnih fondacija i rezidencijalnih programa, živjeli i radili u različitim gradovima i državama. Možete li usporediti književni život i književnu scenu u Hrvatskoj s onom u inozemstvu? Je li trava zaista zelenija negdje drugdje?

Živio sam desetak godina izvan zemlje, i proveo sam, zaista, sve skupa neke 3-4 godine na raznoraznim rezidencijalnim programima, i jako sam im zahvalan. Dosta sam knjiga napisao u tim uvjetima, u miru, zbrinut, s mnogo vremena na raspolaganju. I to je enormna privilegija. Također, općenito mi se sviđa pisati izmješten, u načelnom i u sasvim praktičnom smislu. Volim taj osjećaj usamljenosti u gomili, distrakcije nestandardnog prostora, vremena, klime, a radu, istovremeno, godi redukcija socijalnih kontakata. Ja se osobno čitavo vrijeme nalazim na čudnoj klackalici između vrlo samotnog i vrlo društvenog bića. Inostranstvo je za to pogodan habitat. Ali, ne čini mi se da se scene „kod nas“ i „vani“ mogu tek tako usporediti, već prema tome što postoji gotovo neizmjerno mnogo različitih „vani“. Boja trave je, naučio nas je Oscar Wilde, u oku promatrača. Meni je, općenito, bliža škrta, sparušena trava Mediterana, krasa, nego nekakvo raskošno zelenilo. Ovo posljednje nije metafora. Grozim se granica, domovina, krvi i tla, ali neke biljke, i neki kamen i neko more i neko svjetlo definiraju zavičaj. Geografija je neobična stvar – on može biti stotinama i tisućama kilometara udaljen od našeg rodnog mjesta. A dom, njega se bira, oblikuje, usvaja.

Radili ste kao urednik u Zarezu i Quorumu, a sada suuređujete portal Kritika-HDP. Priredili ste pjesničke antologije Hrvatska mlada lirika (Zagreb, 2014) i The edge of a page: young poetry in Croatia (Zagreb, 2019). Što se promijenilo, a što ostalo isto u hrvatskoj lirici unutar tih sto godina? Sada još možemo dodati i tih deset, jedanaest godina. Kakav je položaj hrvatskog pjesništva danas?

Mi smo mala zemlja na periferiji. Imali smo u međuvremenu neke uzlete i neke padove, ali, suštinski se nije promijenilo ništa. Struju lirike vidim kao nekakvu više ili manje pulsirajuću sinusnu funkciju. Ona također ima brjegove i dolove, kao i manje-više sve drugo. Čini mi se da nam se u posljednjih desetak godina prosjek, što se pjesništva tiče, znatno popravio; sve je više korektnih, pismenih knjiga mladih autorica i autora, ti su rukopisi suvremeniji, bolje poznaju vlastiti pjesnički trenutak nego što je to donedavno bio slučaj. Dio zasluga za to vjerojatno valja pripisati i internetu, društvenim mrežama i virtualnom životu. Također, dosta je solidnih knjiga na svim razinama, u smislu opće književne pismenosti, samo što sve teže nalazim razloge da ih čitam. Jer najčešće u njima nema ničeg drugog osim te elementarne pismenosti, toga prokletog prosjeka. Istovremeno, izvanrednog je sve manje i manje. Čitao sam upravo neke nedavno nagrađene knjige i ostao na njihovu pustoš nasukan, na to njihovo iz svih šavova kuljajuće „korektno“. U vrijednosnom smislu, mislim. Ali, na sreću, nismo ograničeni na domaću književnost. Dobrih i odličnih knjiga ipak ima, u širem kontekstu ima ih zapravo nevjerojatno mnogo, i treba ih čitati. Iznimno je zatupljujuće i uostalom ponižavajuće postaviti si vlastitu „nacionalnu“ književnost kao reper.

Do sada je na Besplatnim elektroničkim knjigama objavljeno pet Vaših knjiga (Bog neće pomoći, Crna pokrajina, Pijavice nad Santa Cruzom, Poslanice običnim ljudima i Predmeti). Što očekujete od elektroničkog izdanja Atlasa glasova? Kakva su Vaša iskustva s projektom Besplatne elektroničke knjige i općenito e-knjigama? Koji oblik knjige Vi osobno preferirate?

Jako, još od studentskih dana, cijenim projekt i misiju BEK-a, štoviše, smatram ga jednim od najvažnijih online mjesta u našem kulturnom prostoru. Jednostavan i besplatan pristup knjigama koje omogućava treba podupirati na svim razinama, sistemski, ali i lično. Radujem se rastu toga arhiva, odnosno digitalne biblioteke, i rado ću, s vremenom, ustupiti sve svoje naslove BEK-ovim virtualnim policama. Ja i dalje knjige čitam uglavnom na papiru, iako, iz godine u godinu, ipak raste postotak naslova koje konzumiram digitalno. U tehnološkom smislu, oslobodio sam se posve nelagode ekrana, i on mi ne predstavlja problem. Od elektroničkog izdanja ne očekujem, naravno, ništa, jer bi takvo očekivanje moglo voditi eventualno tek svom vlastitom brzom i temeljitom iznevjeravanju, ali se tome od nula i jedinica sačinjenom izdanju radujem. Još jedna besplatna, na klik svima na mrežu povezanima dostupna knjiga! Pa neka klika kome je po volji, bujrum.

Više informacija o muškom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.