Petšest pitanja za Silbu Ljutak

Jedan od novijih autorskih glasova s kojim je Mateja Jurčević razgovarala povodom uvrštavanja u ženski pjesnički blok jest Silba Ljutak, u jednakoj mjeri pjesnikinja kao i kratkopričašica, freelance prevoditeljica i mlada psihologinja čije osobno ime, kako sama tvrdi, nije bilo polazišna točka zbirci Kuća na otoku koja je predstavljena u novom, e-izdanju na portalu Besplatne elektroničke knjige.

Kuća na otoku, knjiga koja u potpisu nosi prestižnu nagradu Goran za mlade pjesnike, a potvrđena je i nagradama Slavić i Kvirin za mlade pjesnike, izdvaja se kao jedan od najkompaktnijih suvremenih poetskih rukopisa, promišljene strukture u kojoj kompozicija suptilno imitira organsku dinamiku rasta. Od riječi kao sjemena, preko razdiobnih trostiha, mladica koje usmjeravaju čitatelja na novi tematski blok, do već stasalih pjesama koje nas vode u srž priče o identitetu, sve je posloženo kao vješta mikrokreacija. U njoj susrećemo temeljni prostor Otoka, čvrsto tlo, zatim njegov ekosustav, nijansiran vjerno za potrebe subjekta, nipošto tek preslikan. U tako osmišljenu okolinu smješta se sviješću oblikovana materija, Kuća, u njoj su pak Majka i Otac, prapočelo svijeta koji nam nudi Ljutak, a koji, otklanjajući se od konvencija, nastavlja pratiti svoju žensku lozu i njezino bivanje.

U Kući na otoku svaka pjesma funkcionira kao samostalna jedinica, ali i kao stanica jednog većeg, živog „organizma“ koji raste i mijenja se ovisno o fokusu čitatelja. U pojedinim trenucima zbirka se čita kao meditativno, samoizgrađujuće putovanje, u drugom kao obiteljska kronika ili kao povijest vlastitog emocionalnog identiteta. Koliko si svjesno gradila knjigu kao višeslojni sustav, a koliko je toga iznjedrio tekst sam?

Iako je nakon tek nekoliko napisanih pjesama vrlo primamljivo fantazirati kako će one činiti okosnicu budućeg rukopisa i njegove unutarnje logike, pisanje pjesama koje u konačnici tvore Kuću ipak nije započelo s takvom zamisli. Bila je to nekolicina pjesama koje su se bavile motivom majke, a u toj je fazi samo nekoliko započinjalo sintagmom moja Mama koju sam kasnije tijekom rada na rukopisu odabrala kao nešto po čemu bih voljela da ova zbirka bude lako prepoznatljiva u inflaciji djela koja se bave temama obitelji i obiteljskih dinamika. Inflaciju ovdje spominjem s pozitivnim predznakom budući da je bivanje i odrastanje u obiteljskoj zajednici skoro pa univerzalno ljudsko iskustvo i stoga potpuno opravdano nepresušan izvor inspiracije i motiva, zajedničko i onima koji pišu i onima koji čitaju i onima bez izraženih literarnih afiniteta u bilo kojem smjeru. Svjesno građenje višeslojnog simboličkog i narativnog sustava došlo je tijekom druge godine pisanja zbirke, odnosno kada su sve pjesme bile napisane i poredane u ono što mi se činilo da bi moglo predstavljati jednu jedinstvenu priču koja nadilazi skup pjesama skoro bezrazložno poredanih na određeni način kao što je bio slučaj u ranim iteracijama. Uređivanje je u tom periodu osim detaljnog iščitavanja i ispravljanja tipfelera značilo i pisanje mnogih pjesama ispočetka, zadržavajući samo pokoji od stihova ili generalni osjećaj i misao pjesme. Iako je proces bio dugotrajan i u trenutcima preplavljujuć, bilo je vrlo zabavno isprintane i išarane pjesme preslagivati na podu kako bih i vizualno dobila osjećaj toka poetske priče.

Premda je lirsko „ja“ nedvojbeno prisutno, ne može se ne zastati nad činjenicom da su u zbirci najdominantniji sudbina i karakter Majke. Kako se tvoj interes za psihologiju odrazio na oblikovanje njezine figure? Vidiš li je kao arhetip koji se ponavlja kroz generacije ili kao vrlo konkretan unutarnji odnos čija se dinamika neprestano preoblikuje? Koliko ti je važno da se taj majčinski glas prepozna kao simboličko uporište, a ne samo kao narativna figura?

Iako svoju struku ne smatram presudnom u oblikovanju unutarnjeg svijeta lirskih subjektica zbirke jer svatko tko intenzivno čita i piše prije se ili kasnije susretne s vlastitim i tuđim demonima koji se progutati i nesmetano probaviti ponekad najlakše mogu samo pomno rastvoreni na komadu čistog papira, neka teorijska znanja u najmanju su ruku bila trajno dostupan bazen motiva i ideja. Moju Mamu, kao prvu i glavnu od spomenutih lirskih subjektica stoga volim promatrati kao majčinski arhetip koji stremi ka emancipaciji i osobnoj slobodni unutar svojih raznih, često preklapajućih uloga. Riječ arhetip mi se u ovom kontekstu posebno sviđa jer i mamu moje Mame, kao i mamu mame moje Mame vidim upravo takvima, kao žene koje streme emancipaciji i slobodi, samo unutar vlastitih okvira mogućnosti. Svaka od tih mama, rođena u svoje vrijeme i u svom vlastitom mikrosustavu, time radi jedan mali korak kako bi budućoj generaciji olakšala njezin put, s mojom Mamom na koju je zbirka fokusirana čineći prijelomnu točku u dugom nizu žena koje se bore za sebe same, ali i jedne za druge. Puno mi je aspekata ove zbirke stoga važno, počevši od postavljanja male i velike sredine u oprečne pozicije, svaka sa svojim specifičnim izazovima koje je nužno savladati zbog vlastite dobrobiti pa do propitivanja te dobrobiti i njezinog očuvanja kroz odlazak/povratak; no najvažnijom ipak smatram figuru moje Mame i njezino nepokoravanje obitelji i društvu iako bi tako u određenim segmentima nedvojbeno bilo jednostavnije i bezbolnije.

Pisati poeziju i pisati kratku priču dva su posve različita iskustva. Koji oblik radije biraš? Je li Kuća na otoku ikada mogla postati prozni tekst? I da jest, zanima me kojim bi ga rečenicama otvorila?

Do sada i za sada uvijek radije biram poeziju iako sve više pokušavam umočiti svoje spisateljske noge u prozni plićak. Tijekom ove se godine dosta zabavljam do sad najkonzistentnijim pokušajem pisanja romana što mi je nešto sasvim novo i nepoznato te idealno za taktiku davanja svega od sebe te nakon što se to sve iscrpi, žmirenja, držanja palčeva i nadanja da ti pokušaji „sliče na nešto“. Iako je ova zbirka prožeta narativnom radnjom te proznim elementima, pristupajući u procesu pisanja svakoj pjesmi kao svojoj zasebnoj priči s početkom, suptilnim zapletom i finalnom misli ili osjećajem do kojih putovanje kroz stihove kani dovesti, ipak mi je istu teško zamisliti u istinski proznoj formi. Pisala sam ju u periodu kada me proza nije privlačila kao što to trenutno čini pa mi je teško odvojiti ju od sebe kakva sam tada bila. Pitanju kako bih istu započela da jest pisana s proznom nakanom umjesto odgovaranja i puštanja mašti na volju pristupit ću s poetskim otporom i reći da takva zasigurno postoji u nekoj paralelnoj dimenziji, no u ovoj ostaje čvrsto sigurna u svoje stihove.

P. S. Budući da je priznavanje vlastitog otpora prvi korak ka oslobođenju od te proždiruće i blokirajuće nemani, nakon jasnog odgovora kako je Kuća započela kao poezija te istom mora ostati ipak poželim dotaknuti tu jednu zamišljenu paralelnu realnost i pokušati ju zamisliti u drugačijem obliku. Prvo što dohvaćam u toj realnosti jest osjećaj anksioznosti, zatim neprihvaćanje, brze rečenice, ponavljajuće fraze kako bi se ta anksioznost još malo više dočarala, mnoštvo unutarnjih monologa, u nekom od sljedećih paragrafa/poglavlja odlučnost, čak drskost… Te bi rečenice bile fokusirane na unutarnje stanje, tek postupno se odvajajući prema stvarnoj okolini i osobama koje u njoj obitavaju. Opet očito nisam napisala konkretne rečenice kojima bih započela proznu Kuću, samo površno opisujući kakvima bi one mogle biti, no svaki su otpor i izlaženje iz zone komfora vraški pothvati.

Jezični registar ove zbirke prilično je širok i spaja vrlo različita polja, tu skladno supostoje, čak i srastaju, biološko, tehničko, urbanističko i psihološko. U procesu pisanja, koliku je motivacijsku ulogu imalo koje polje? Ili da pojednostavimo, zašto je za tebe bilo važno napisati ovu zbirku?

Najveću je motivacijsku ulogu svakako najviše imalo ono psihološko polje. Njega doživljavam vrlo mekanim, podatnim i lako probavljivim čemu kao kontrast promatram upravo ono tehničko i urbanističko. Osoba i njezina ličnost, kao i kasnija kći kao rezultat samo-istraživanja i slobodne volje te ličnosti, u središtu poetske radnje time postaju fluidne pojave unutar hladne rigidnosti društva te raznih oblika naseljenosti gdje se to društvo fizički manifestira i preživljava. Da pojednostavimo kao što pitanje dobro pretpostavlja da je iza svih tih polja osim hobističkih zanimanja i preokupacija jedna vrlo osobna i intimna motivacija, bilo mi je važno kroz poeziju, odnosno na način koji mi je najprirodniji, ispričati priču jedne skoro pa mitske mlade žene i majke (ipak prvenstveno žene koja se mora osjećati dobro u toj iskonskoj ulozi kako bi mogla savladati one ostale) što uspješno navigira ovaj ponekad okrutni i mizogini svijet, te kakvom bih na kraju krajeva i sama jednog dana voljela postati.

Otok i Veliki Grad u zbirci predstavljaju više od tek fiktivnog mjesta, možemo ih tumačiti kroz prizmu pjesničke psihogeografije u kojoj i promjena i pripadanje imaju jednaku važnost. Koje značenje za tebe imaju ti prostori i jesmo li, čitajući zbirku, napravili puni krug po Otoku? Pjesma Povratak i slika sadnje vlastitosti pred kućom Majke zaključuju zbirku, ali što se dogodilo u procesu kruženja?

Kroz čitanje zbirke više bih rekla da se može napraviti puni krug od Otoka, Velikog Grada te zatim ponovno do Otoka, odnosno time je završena jedva intrapersonalna razvojna etapa. U tom procesu činjenja jednog zaista velikog i u trenutcima zastrašujućeg kruga dolazi do otkrivanja i prihvaćanja sebe, a činom sađenja sjemenke štafeta se predaje kćeri koja, kada će biti dovoljno spremna te kada ju neki njoj specifični pritisci na to natjeraju, može započeti svoj vlastiti krug. Time i ona postaje dio arhetipskog lanca te radi jedan korak dalje u pružanju budućim generacijama ono što prethodne još nisu mogle. Koji je to daljnji korak koji je nužan poduzeti kako bi se lirska subjektica zaista oslobodila tihih i ponekad nevidljivih stega patrijarhata, ostavljam za neki drugi rukopis, možda u ovoj, a možda u nekoj sasvim trećoj paralelnoj dimenziji. Otvoreni krajevi i cliffhangeri ipak su najzanimljiviji, zar ne?

Tvoja prva zbirka višestruko je prepoznata i nagrađivana, i čvrsto te usidrila u književnoj sceni. Što takva priznanja znače tebi kao autorici? Je li pisati nakon svega lakše ili kompleksnije i koliko u procesu pisanja uopće imaš na umu krajnjega čitatelja?

Navedena mi priznanja puno znače, a više od same činjenice da je netko prepoznao moj rad znače mi vrata koja su se odškrinula te čekaju da ih daljnje pisanje širom otvori. Pisanje nakon Kuće svakako se nastavilo, no ipak u nešto manjoj mjeri nego što je bio slučaj tijekom studiranja. Tada je moje pisanje bilo gotovo ciklički, s najvećom količinom novog materijala proizvedenog tijekom proljeća kad se nakon zimskog sna budi i sama priroda kao jedan od velikih motivatora, zatim ostatak godine i godišnjih doba do novog proljeća uređujući tu novu materiju. Taj se isti ciklus s promijenjenom životnom rutinom nije nastavio, već je sada zamijenjen sporadičnijim pisanjem donekle prisutnim tijekom cijele godine. Za smanjeni i promijenjeni opseg pisanja u proteklom periodu najlakše bi bilo okriviti životne primjene poput privođenja studija kraju te početka rada u struci, no nezahvalno bi bilo prema toj struci reći kako psihološki faktor nema nikakav utjecaj na trenutne navike pisanja. Daljnjem bih pisanju ultimativno voljela nastaviti pristupati kao što sam činila i tijekom pisanja Kuće, na način da prvenstveno pišem ono što je za mene u tom trenutku bitno te o temama kojima se osjećam potrebu baviti, a tek kad rukopis bude završen i nadam se ukoričen potiho priželjkujući pozitivnu povratnu informaciju. Iako je isto puno lakše pomisliti i verbalizirati umjesto zaista tako postupiti, ne želim se opterećivati možebitnim očekivanjima za daljnji rad zbog dobivenih nagrada jer smatram da jedino što iz toga može proizaći jesu samonametnuta anksioznost i daljnja sumnja u sebe, kao i udaljavanje od tematske i stilske autentičnosti bez koje tekst ne može biti dobar.

Ovo je tvoja prva suradnja s portalom Besplatne elektroničke knjige. Kako gledaš na e-knjige kao medij za poeziju? Utječe li digitalni format na način na koji zamišljaš čitatelja, ritam njegova čitanja ili na sam doživljaj vlastite poezije?

Ne čini mi se da digitalni format utječe na to kako zamišljam čitatelja, dapače na prvu ga doživljavam mobilnijim i fleksibilnijim u svojoj potrazi za dobrom literaturom na način da čitanje nije nužno vezano uz ritual posjeta knjižnici ili knjižari, pripremanja šalice nekog toplog napitka i zatim zavlačenja ispod debelog zimskog pokrivača, već je široko dostupno u raznim životnim situacijama kada je potrebno nekako se okupirati ili na neko vrijeme pobjeći od svijeta. Iako mi je ovo prva suradnja s portalom BEK svakako se nadam da neće biti i posljednja budući da mu često pribjegavam u situacijama kada mi je potrebna zabava ili odmicanje od onog izvan ispisanih priča i doživljaja. Koliko da digitalnim oblicima nedostaje fizički podražaj papira pod prstima i mirisa friško otisnute ili pak mnogo puta pročitane knjige iz knjižnice što svakako jesu neizostavni elementi procesa čitanja, isti ti digitalni oblici imaju i svoje prednosti za koje mi je drago da dolaze do izražaja upravo u kontekstu književnosti i njezine dostupnosti.

Više detalja o novom ženskom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.