Petšest pitanja za Sonju Manojlović

Povodom e-izdanja zbirke poezije A sa šest labradora na more putovat ću na Besplatnim elektroničkim knjigama s književnicom Sonjom Manojlović razgovarao je Davor Ivankovac. Sonja Manojlović jedna je od prevođenijih i nagrađivanijih hrvatskih pjesnikinja, čemu je potvrda svakako i Goranov vijenac dodijeljen autorici 2016. godine. Zbirka A sa šest labradora na more putovat ću prvi je put objavljena 2012. godine, kritika je o njoj pisala kao ponajboljoj autoričinoj zbirci do tada, a za nju je dobila i Nagradu grada Zagreba. 

S jasnim sidrištem u jeziku i (inter)tekstu, ova poezija ipak se snažno oslanja na takozvanu stvarnost, svakodnevicu, život. Njena je istinska vrijednost u tom vještom i kontinuiranom balansu, stanju napetosti, između iskustva jezika i neoegzistencijalizma, što možda potvrđuje i neobičan naslov.

Počeli ste pisati i objavljivati vrlo rano, još kao maloljetnica objavljujete prvu knjigu poezije Tako prolazi tijelo, koja je odmah zapažena i nagrađena tada važnom nagradom Sedam sekretara SKOJ-a. Kako su tada, 1960-ih izgledali književni počeci, kako ste i zašto počeli pisati i koliko je teško bilo objaviti prvu knjigu, afirmirati se? Što vam je značila ta prva književna nagrada, a što kasnije, domaće, poput spomenutog Goranovog vijenca,  Nagrade Grada Zagreba, Maslinovog vijenca na Braču, Kvirinove nagrade itd., te nagrade dobijene u svijetu – Grčkoj, Indiji, Japanu, Rusiji?

Počela sam redovito objavljivati prilično rano, već u šestom osnovne, u srednjoškolskom listu „Polet”, a u prvom gimnazije primili su me u redakciju kao urednicu poezije.

Te godine urednikovanja, odnosno čitanja stotina i stotina početničkih pjesama koje su stizale iz cijele Jugoslavije, a istovremeno čitanje prvoklasne poezije i proze s polica Gradske knjižnice, ostavile su svoj duboki trag do danas. I danas, naime, mislim da je pisanje proces eliminacije općih mjesta. Pod intenzivnim autorsko/uredničkim pogledom rastapaju se te nesretne sintagme u građu za nove kombinacije riječi.

Oko objavljivanja i afirmacije ne sjećam se nikakvih problema. Bilo mi je normalno i zdravo kad me netko u redakciji upitao imam li dovoljno pjesama za knjigu da ih odnesem uredniku Augustinu Stipčeviću u izdavačku kuću Zora. Sve mi je bilo samo po sebi razumljivo, i objaviti prvu knjigu sa sedamnaest, i dobiti za nju nagradu, kao i sve ostale kasnije. Trepnula bih samo na inozemne, festivalske, koje dobijete kad vas ljudi slušaju u prijevodu, uživo – ima tu i koja mrvica zadovoljstva viška, priznajem.

Nisam nikada bila promocijski baš osviještena – pisala sam, to mi je išlo, a sve ostalo mi se naprosto događalo. Recimo, kad je knjiga izašla, Slavko Mihalić, tadašnji tajnik Društva književnika Hrvatske, na ulici, u prolazu, upitao me jesam li predala molbu za prijem u članstvo Društva, i shvativši da čak ni ne znam gdje je sjedište Društva, sve obavio sam. Javili, su mi nakon par dana da dođem po člansku iskaznicu. 

I danas mi se čini da sve dolazi po zasluzi za umijeće, a talenat se podrazumijeva. Prepoznati i podržati taj spoj kod drugih, držim jednim od vrhunskih zadovoljstava u svom ljudskom i profesionalnom životu.

A sa šest labradora na more putovat ću zbirka je prepoznata po uvjerljivoj poetizaciji svakodnevice, diskretnom metajeziku, metafori koja se uspjela uvući između njih, između jezika i života (iskustva), no, neobičan, lijep i poetski naslov svakako „zapinje za oko/uho“? Kako je došlo do njega, kako se i zašto sa šest labradora ide na more?

Tko bi znao od kuda su i iz kojeg konteksta stigle te riječi, ali sam ih ja upotrijebila u kontekstu labradora kao radnih pasa, a more kao simbol nesvjesnog. Naslov, dakle, mogao bi sugerirati i pitanje u kakvom li sam to stanju, ako mi za odlazak na more treba šest njih! Uglavnom, mogu se pohvaliti samo sa jednim sugovornikom-pjesnikom koji je prepoznao značenje naslova. Jasno je, dakle, po svemu, da mi treba „izvanjska” pomoć na putu ka nesvjesnom. A što ću ja tamo, sasvim je drugo pitanje... 

Dojma sam da je u posljednjih petnaestak godina znatno živnula domaća pjesnička scena; možda je ranije bilo isto tako, ali ja nisam pratio, ili je tek postala vidljivija zahvaljujući društvenim mrežama, ali svakako je živa i obiluje novim mladim kvalitetnim glasovima. Pratite li današnju poeziju i kakav je vaš dojam o njoj? Jeste li aktivni na društvenim mrežama?

Stalno čitam, vjerojatno i na uštrb pisanja. Zahvaljujući godinama, mogu se podičiti i generacijskim praćenjem autora. Posebno je zadovoljstvo uzeti nečiju novu knjigu i uvjeriti se da je bolja od prethodne.
Pristalica sam pjesničke prakse kao dijapazona kombinatorike, što mi je samo drugo ime za rad na pjesmi, pa krajičkom oka pogledavam na fejsbučku pjesničku tekuću traku. Radije bih pričekala koji dan ili mjesec, pa pročitala većinu tih pjesama u solidnijoj izvedbi.

S vremenom čovjek ipak postaje hladnokrvniji – ako je to sve, u redu, zašto ne?! Talenti stalno pristižu, i bivaju prepoznati.

Pripremate li nešto novo, poeziju ili prozu, što bismo mogli očekivati u skorijoj budućnosti?

U ožujku ću predati Frakturi novu zbirku pod naslovom Ljubaznost je hladna vrlina. Nadam se da će mi se i ovaj put, sedmi po redu, Saša Šekoranja pridružiti crtežima koji su uvijek toliko u duhu teksta da postaju neodvojivi dio pjesama. Minimalistički crtež, energetsko središte prepuno neizrečenog, samo naslućenog – što bi mi više od toga trebalo?!

Ovo je vaša četvrta knjiga objavljena na Besplatnim elektroničkim knjigama. Koji je vaš stav o promicanju književnosti na novim medijima? Kakva su vam dosadašnja iskustva i što očekujete od ovoga izdanja?

Jasno mi je da pjesnička knjiga „u papiru” nikada ne bi mogla imati toliko tisuća čitanja. E-izdanja produžavaju život knjizi čiji je tiraž danas tek simboličan – znak da postoje ljubitelji i znalci s kojima računamo, što bi se reklo, odavde do vječnosti.

Više detalja o novom ženskom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.