Carmien Michels: 'Tuga je najteža kada se u njoj osjećaš samo.'

Očevi koji tuguju (Naklada Ljevak, 2025., prijevod Svetlana Grubić Samaržija) debitantska je zbirka kratkih priča belgijske spisateljice i performerice Carmien Michels. U šest priča koje se prema detaljnoj konstrukciji svjetova i dubinski karakteriziranim likovima, mogu čitati i kao šest kratkih romana, Carmien Michels otvara pluralnu tematiku očinskog žalovanja, (post)kolonijalizma Belgije i Konga, u svoju prozu vješto upisuje animalni simbolizam i motive te se poigrava sa stilom naracije, prezentirajući tako jednu sasvim jedinstvenu zbirku. O svemu ovome s autoricom je razgovarala Martina Marinković.

Zbirka vaših kratkih priča naslovljena Očevi koji tuguju predstavlja šest priča koje su međusobno stilski različite, ali veže ih ista misao. Sami naslov, kako i zbirka, sugerira očinsku figuru u žalovanju. Reprezentacija maskulinog žalovanja, ranjivosti i tugovanja nije toliko učestala u suvremenoj prozi te me stoga zanima koja vam je bila polazišna ideja za prezentiranje upravo takve tematike? Odnosi li se vaše djelo na prikaz takvih obrazaca u širem kulturalnom smislu?

Već sam neko vrijeme pisala kratke priče bez zajedničke teme, kada se niz okolnosti spojio i potaknuo me na pisanje ove zbirke. U jesen 2019. prolazila sam kroz višestruki proces žalovanja: umro je djed s majčine strane, moj voljeni djed i kum, nakon što smo tjednima bdjeli uz njegov bolesnički krevet; a u isto vrijeme imala sam i slomljeno srce zbog odnosa koji nisu uspjeli. U tom sam razdoblju boravila u Temišvaru u sklopu programa Europalia Romania, gdje sam intervjuirala prodavačicu knjiga svojih godina, zajedno s njezinim ocem. Osvrnuli su se na ’89., kada su zajedno prosvjedovali na ulicama tijekom krvavih prosvjeda protiv Ceaușescua – ona kao djevojčica na očevim ramenima iznad gomile, a on tada otprilike u godinama u kojima smo mi bile tada. Danas i ona sama izlazi na ulice prosvjedovati protiv korupcije i loših politika, a ocu je zamjerala što više nije aktivist. On bi samo slegnuo ramenima; riskirao je dovoljno 1989. i sada je smatrao da ima pravo na mir. Iako su se politički razlikovali, kao intervjuisticu dirnula me nježnost u njihovim očima, ona neizrečena, ali snažna ljubav koja se osjećala – posebno od oca prema kćeri, ali i obrnuto. U tom odnosu povjerenja postojalo je mjesto za međusobnu kritiku.

Odlazeći iz knjižare, prošla sam pored fontane i vidjela neobičnu, ali i dirljivu scenu: mladi otac učio je svoju malenu kćer kako mokriti stojeći, kao da je dječak. Iz njihova razgovora na rumunjskom shvatila sam da je to bila njezina velika želja – da može mokriti kao dječak. Kada sam se vratila u rezidenciju, legla sam na pod i dugo razmišljala o onome što sam vidjela te shvatila da se takve očinske figure rijetko bilježe u književnosti. U knjigama koje sam čitala, očevi su bili dominantni, agresivni, frustrirani, odsutni, ponekad depresivni – ali nježni očevi, duboko dirnuti očevi, očevi slomljenih srca zbog vlastitih očeva ili zbog samog očinstva, takvih nisam mnogo susretala.

Tada su se dijelovi slagalice posložili. Svoju tugu mogla sam predati likovima. Mogla sam istražiti čitav raspon emocija, a da pritom ne moram razotkrivati vlastiti privatni kontekst. Mogla sam učiti o očinstvu i roditeljstvu. Mogla sam vlastitog oca i djedove promotriti kroz autorsku optiku. Čim sam se vratila kući u Antwerpen, počele su mi pristizati jedna za drugom tragične priče o ožalošćenim očevima. Prijatelj koji nije želio djecu jer je i sam imao lošeg oca, primio je poziv: nakon kratke avanture u inozemstvu, nehotice je postao otac. Muškarac iz moje grupe borilačkih vještina zaboravio je na svoju macho-masku kada je govorio o teretu brige za teško bolesno dijete. Prisjetila sam se i starijih priča, poput one o prijatelju kojem je dijete umrlo u kolijevci, a koji se od tada neprestano ozljeđuje – nikada namjerno, a ipak sam osjećala tragiku samouništenja. Tijekom pisanja nailazila sam na takve likove ne samo unutar i izvan književnosti, nego sam nailazila i na samu sebe: na vlastite predrasude o obvezama, stavovima, odnosima i emocionalnim svjetovima muškaraca. Otkrivala sam mnogo vlastitih predrasuda i mogla sam se, takoreći, emancipirati ulazeći u uloge očeva, kćeri, partnera i pratitelja.

Moj je rad ponajprije književno istraživanje, u kojem unutar svijeta knjiga tražim teme i perspektive za koje osjećam da nedostaju i koje me upravo zato izazivaju. Nastojim temi ožalošćenih očeva pristupiti različitim stilskim sredstvima i formama koje mi omogućuju da tekst i tema snažno i autentično odjeknu među čitateljima i čitateljicama. Književnost vidim kao instrument preispitivanja društvenih okvira. To se može shvatiti ili kao poetski zaobilazni put ili pak kao ubrzivač koji vodi do suštine. Nadam se uvijek ne samo da će tema o ožalošćenim očevima biti osvijetljena iz različitih perspektiva, nego i da će perspektive iz kojih gledamo i jezik koji dajemo ključnim kulturnim temama, poput žalovanja i očinstva, također postati predmet rasprave.

Eksperimentiranje s formom i pripovijedanjem vidljivo je u nekoliko priča u zbirci – primjerice u pričama Hannibal, gdje se izmjenjuje dvoje pripovjedača i Konji proždiru moje snove, koja je obilježena nadrealističkim elementima – ali ne i u svima. Vaše se priče tako mogu čitati kao cjelina, ali jednako tako mogu stajati i zasebno, što čini zbirku heterogenom i dinamičnom za čitatelje. U kojoj mjeri je takvo pisanje svjestan izbor, odnosno, pristupate li jednako pisanju realističnog i odmaku od istoga?

Svaka je priča zahtijevala vlastiti pripovjedni stil. U tom smislu, zbirka je postala vježba u stilu, iako to prvotno nije namjeravala biti. U početku sam priču Hannibal napisala kronološki iz perspektive jedne pripovjedačice, ali kako bih pojačala napetost između dvaju likova, brzo je postalo jasno da je potrebno dvoje pripovjedača koji će se nadopunjavati i međusobno osporavati u sadašnjem narativu i u retrospekcijama. Druga priča u zbirci, Susjedin kokošinjac, koja je u Nizozemskoj i Belgiji bila najviše komentirana u kritikama i kod većine čitatelja izazvala najjače reakcije, zahtijevala je pak vrlo klasičnu strukturu priče. Uživala sam nadovezivati se na jednog od velikih majstora kratke priče, Roalda Dahla, i u sadržajnom i u formalnom smislu. U samoj priči referiram se na Dahlovu kratku priču Princess Ovaria, u kojoj zla princeza pokušava ubiti svog oca, dobroćudnog kralja, a on je naposljetku prisiljen riješiti je se radi dobrobiti zemlje i vlastitog mira, uz onaj tipični, lukavi Dahlov potpis. To su ideje koje se ušuljaju u priču dok pišem i utječu i na formu i na sadržaj.

U najpsihotičnijoj, nadrealističkoj završnoj priči, Konji proždiru moje snove, trebao mi je lirski, bombastični, nadrealistički stil kako bih pomogla čitatelju/ici razumjeti i preživjeti najtežu moguću bol: gubitak vlastitog djeteta. Sadržaj utječe na formu, i obratno. Prva verzija priče ponekad je previše ogoljena, pa dodajem i pojačavam sve dok forma ne uzdigne likove i njihove borbe. U drugim slučajevima, prva verzija je poput močvare u kojoj je bit već preduboko potonula, pa moram strugati i isušivati sve dok ne ostane samo autentična srž.

Za realističniju priču Moj otac je, uronjenu u kolonijalnu povijest Belgije i moje vlastite obitelji, premda snažno fikcionaliziranu, koristim isti postupak. Tijekom procesa pisanja, priča zahtijeva određenu formu. Mlada žena istražuje težak odnos između svog djeda, kolonijalista, i svog oca, njegova izvanbračnog sina druge boje kože. Na to je prisiljena jer njezina sestra piše ne sasvim pouzdano pripovijedanje obiteljske kolonijalne povijesti. Ono što je sestra učinila bilo je zapravo ono što sam činila i ja: elokventno sam se igrala osobnim elementima iz života umrlih i živućih članova obitelji. Kao spisateljica, činila sam to promišljenije od sestrinskog lika – iz obzira sam izostavila razne članove obitelji i detalje, konzultirala oca i tako dalje – ali ne nauštrb priče. Fikcionalna priča, sa svim mojim izmišljotinama i krivim interpretacijama naše obiteljske povijesti, morala je ostati snažna, čak i ako će to izazvati nelagodu. Tu činjenicu, vlastitu nelagodu zbog izlaska iz privatne sfere svoje obitelji, pretvorila sam u temu. Sukob između dviju sestara proizlazi iz etičke borbe u meni samoj, i time iz okvira unutar kojeg sam pisala priču. Narativni glas pripovjedačice koja izbjegava sukobe poetičan je i dvosmislen, dok je jezik njezine aktivistički orijentirane sestre izravan. Svaka priča zahtijeva vlastiti pristup, bez obzira na to je li njezina priroda realistična ili apsurdna.

Generacijska trauma i njezino prenošenje također je jedna od tema kojoj se posvećujete, posebno u prvoj priči, Moj otac je, koja predstavlja dinamiku obiteljskih odnosa. Što biste rekli, u kojoj mjeri književnost kao takva može doprinijeti širem razumijevanju međugeneracijskih odnosa? Smatrate li da djela poput vašeg mogu otvoriti prostor za uspostavljanje stabilnije komunikacije između generacija?

Vjerujem da moje djelo upravo to čini: stvara prostor za međugeneracijski dijalog. To u početku nije bila namjera, ili barem na tome nisam svjesno radila tijekom procesa pisanja. No primijetila sam da sam u prvoj priči, Moj otac je, pronašla oblik pomirenja između umirućeg djeda i njegove kćeri, koja je s njim imala težak odnos – pomirenja koje se u stvarnosti nije dogodilo. Mnogo godina nakon djedove smrti pronašla sam, kroz književnost, način da omogućim svojem ocu, barem u mojoj misli i mojem srcu, da zauzme blaži pogled na svog oca i tako dopusti neku vrstu oprosta. Kada je moj otac prvi put pročitao ovu priču, bio je duboko dirnut. Kasnije, kada je knjiga objavljena i kada su ga drugi pitali o njoj, rekao je da je fikcija i da nije o njemu – što je na određeni način i istina, jer je priča proizvod moje mašte. Njegova omiljena priča je Hannibal, zbog svoje složene, nelinearne strukture. No često mi se javljaju čitatelji i čitateljice drugih boja kože, različitih podrijetla i religija – koji u tom nježnom, ali odsutnom ocu prepoznaju vlastite očeve. Šesnaestogodišnje muslimanske djevojke rođene u Nizozemskoj rekle su mi da su dale roditeljima da pročitaju tu priču jer je premostila nešto što im je omogućilo da napokon započnu razgovor. To me duboko dirnulo.

Prilikom potpisivanja primjeraka često su me molili da knjigu posvetim prijatelju, majci, ocu, sinu ili kćeri, jer su osjećali da bi ova priča na njih mogla ostaviti snažan dojam. Jednako često slušala sam kako čitatelji i čitateljice kažu da se boje pokloniti knjigu ocu za Božić ili rođendan jer je naslov toliko snažan, pa bi je radije proslijedili suptilno, usputno. Činjenica je da slika na izvornom omotu (fetus konja) i naslov istodobno privlače i odbijaju. Oni koji su izgubili dijete, ili se jako boje suočiti s takvim gubitkom, često su nesigurni oko čitanja knjige. Tek nakon intervjua ili čitanja dolaze k meni i kažu: “Sada kad sam čuo/la o Vašem pristupu i različitim pričama, usuđujem se pročitati je.”

Zbirka ilustrira i tematiku postkolonijalnog nasljeđa – specifično belgijskog Konga. Koliko je za vas kao autoricu to pitanje važno te smatrate li da bi suvremena književnost, kako Belgije, tako i šire, mogla doprinijeti širem razumijevanju i društvenom suočavanju s posljedicama kolonijalizma?

U Belgiji se o kolonijalnoj povijesti i Belgijskom Kongu ili govori otvoreno – među novinarima, povjesničarima ili aktivistima – ili se ta tema izbjegava, kao da nema nikakav utjecaj na naš svakodnevni život. Ipak, svaka obitelj koja ima korijene u belgijskoj povijesti imala je rođake u Kongu. Ljudi druge boje kože suočavaju se s tim svakodnevno i puno su svjesniji rasističkih i negacionističkih struktura u našem medijskom prostoru, akademskoj zajednici, političkom sustavu, historiografiji, arhitekturi itd. Oni koji nisu druge boje kože mogu se od toga lako izmaknuti. Ipak, kolonijalna povijest i uloga koju su u njoj imale naše vlastite obitelji jasno su dio kulturnog identiteta Belgijanaca, jednako kao i svjetski ratovi ili povijest kolaboracije.

U mojoj obitelji, s očeve strane, koja je kao i njegova braća i sestre odrasla u Kongu, o tome se puno razgovara; tim više jer svatko traži vlastiti način kako se tome odnositi. Neki članovi moje obitelji ondje redovito putuju i rade sa stanovnicima Konga na aktivističkim dokumentarcima i sličnim projektima. No, osuđivanje kolonijalne povijesti i postkolonijalnih struktura ne znači da o starijim članovima obitelji možete govoriti jednoznačno.

To se vidi i u djelu južnoafričke pjesnikinje i spisateljice Antjie Krog, koja je pratila saslušanja Komisije za istinu i pomirenje i pretočila ih u vrlo osobna izvješća, a koja u svojoj najnovijoj knjizi pokušava približiti se svojoj majci – ponosnoj, rasističkoj Afrikanki. U intervjuu koji sam gledala prošlog tjedna na književnom festivalu u Antwerpenu, ona i dalje traži način kako se odnositi prema toj složenosti. Možemo kritizirati njezin pristup, ali istovremeno on otvara zanimljive razgovore o književnosti i o tome kako govorimo o društvu.

Relativno je lako osuđivati rasizam i seksizam, a još lakše kolonijalne strukture iz prošlosti smatrati zastarjelima; pravi je izazov propitati vlastitu osobnu uključenost. Kakvu su ulogu igrali ljudi koje smo voljeli? Kakvu odgovornost oni nose? Kakvu odgovornost nosimo mi? Na koje načine još uvijek imamo koristi od tih struktura? Koliko su naši pogledi i naš jezik pristrani? Gdje su naše slijepe točke? Kako možemo potaknuti ili podržati promjene – ne samo na biračkom mjestu, nego i u svakodnevnim situacijama, u odnosima s prijateljima, ali i sa strancima? Koje prednosti uživamo, a koje druge diskriminiraju?

U mojoj priči, kao i u razgovorima koje vodim s prijateljima i prijateljicama druge boje kože ili s članovima obitelji, jasnih odgovora nema. Gledište Cis, glavne junakinje, ili njezine sestre Bibi nije nužno “moje gledište”, jer se ono mijenja pod utjecajem razgovora koje vodim i arhiva koji se otvaraju. U vrijeme kada sam pisala ovu priču, nekoliko je novinara otkrilo koliko je djece miješanog podrijetla iz Konga bilo oduzeto svojim kongoleškim obiteljima i završilo u belgijskim sirotištima ili posvojiteljskim obiteljima. To je veliko skriveno traumatsko iskustvo koje pozornost dobiva tek u ograničenim krugovima, iako je zapravo riječ o belgijsko-kongolskoj traumi, rani koja nas sve pogađa. Kako se odnosimo prema djeci koja nisu rođena u legitimnom braku, kako govorimo o “kopiladi” ili izvanbračnom djetetu? Bivši kralj Albert II godinama je poricao svoju izvanbračnu kćer, sve dok ga Delphine Boël nije pravnim putem prisilila na očinsko priznanje. Meni to mnogo govori o tabuima i o specifičnom belgijskom odnosu između službene fasade i dubljih rana privatnog života.

Vratim li se svojoj priči i ulozi književnosti: da, književnost mijenja našu perspektivu. Kroz prepoznavanje i priznavanje boli i nelagode, pokušavam nadvladati skrivene osjećaje krivnje kako bih stigla do nečeg novog. Otvorenog prozora kroz koji se može pogledati u prošlost i budućnost, te možda vidjeti nešto drukčije.

U svim pričama jasno se ističe i jedan životinjski motiv – konj; ponajviše u posljednjoj, nadrealističkoj priči Konji proždiru moje snove, gdje se promiče i u centralnu misao protagonista. S obzirom na simboličko značenje i poveznice konja kao snažne i ponosne životinje, nerijetko vezane uz maskulinitet, možete li malo podrobnije razjasniti zašto vam je konj toliko snažna figura u zbirci?

Naslov Konji proždiru moje snove došao mi je jedne noći, i odjednom sam znala da će priča o čovjeku koji pokušava ostati snažan i voditi organizaciju dok mu je mala kćer teško bolesna, nositi upravo taj naslov. Naslov je prvo oblikovao svemir i vizualni jezik priče, a kako sam priče u zbirci sve više međusobno ispreplitala, taj je naslov utjecao i na ostale priče, a naposljetku i na naslovnicu zbirke.

Konji za mene imaju osobno značenje. Nikada nisam jahala konja, ali moji stariji rođaci jesu, jer je moj djed (profesor biologije u Kongu 1960-ih) imao pašnjak za konje. Odrastao je među konjima i drugim životinjama, a u starosti je još uvijek jeo vlastite konje. Kao dijete i samoproklamirani vegetarijanac, to mi je bilo nepojmljivo. Volio je svoje konje, čuvao ih i jeo. Sada, mnogo godina kasnije, razumijem to i vidim kao nešto mnogo prirodnije nego ljudi koji jedu anonimne komade mesa iz industrije. No ta mesna napetost – jesti ono što voliš – naravno da me uvelike nadahnula.

Osim toga, konji su vrlo prisutni u filmovima i pričama, u mnogim kulturama, i bili su zahvalan motiv za slobodne asocijacije. Konj kao plemenita životinja, snažna i moćna, elegantna i vitka, s osjetljivim očima. Smatrala sam ga snažnom metaforom za moje ožalošćene očeve.

Dotakla bih se još pitanja završetaka priča u zbirci. Unatoč zaista intimnoj i teškoj tematici koju svaka priča na svoj način obrađuje, priče ipak završavaju tako da svaka nudi svjetliji kraj, nešto pozitivno nasuprot negative s kojom se protagonisti obračunavaju. Smatrate li da je važno čitateljstvu ponuditi takvu vrstu literarnog izlaza koji pruža nadu u vremenima nesigurnosti i otuđenosti te je li takav postupak u vašem pisanju bio namjeran?

Mislim da i meni samoj trebaju ti svjetlucavi završeci, tim više kako bih se probila kroz težinu i tamu. Divna hrvatska prevoditeljica Svetlana Grubić Samaržija rekla je da je mjesecima radila na prijevodu i da su je tmina ožalošćenih očeva i ponekad opscene ili tjeskobne scene jako opterećivale, ali da se istodobno uvijek osjećala rasterećeno nakon prevođenja. Isto čujem i od čitatelja: toliko toga je u igri dok čitate priču i napetost je gotovo opipljiva, ali nešto se na kraju otkupljuje. Ne klasičan sretan završetak, nego poetska konstrukcija ili otvoreni prozor koji nudi olakšanje, pomirenje, utjehu ili distrakciju. Ne znam baš koliko to radim svjesno. Vjerujem da sam uvijek imala prilično mračnu podlogu u sebi, zbog koje brzo osjetim tragediju situacija i ljudi ili težinu vlastitih članova obitelji, ali isto tako vidim put prema novom odnosu ili poetski pristup žalovanju. Tuga je najteža kada se u njoj osjećaš samo, a u mojim pričama uvijek postoji zajednički nazivnik, zajednički oblik žalovanja.

Ni ja kao spisateljica, ni likovi, ni vi kao čitatelji i čitateljice niste sami u svojoj tuzi. Ne nastojim previše napustiti čitatelja ili izdati svoje likove. Uvijek postoji oblik pomoći i nježnosti, bez obzira koliko događaji bili bolni, bilo u fikciji, bilo u stvarnom životu. Smatram to nužnim kako bi se ova knjiga i ova tema ozbiljno shvatili i kako bi im se čitatelj mogao prepustiti nakon čitanja. U stravičnim scenama ne težim učinku šoka. Ponekad mogu izraziti mračni humor u onom što je opsceno, što možda cijene samo neki, no ta tama ili užas služi višem cilju priče. Baš kao što to čine i lakši završetci, svaki na svoj način.

Ne zaključuju priču, ali otvaraju nešto novo. Iako nisam religiozna, uvijek se sjetim razgovora između Mary i opatice, poglavarice samostana, u filmu Moje pjesme, moji snovi: „Kada Gospodin negdje zatvori vrata, otvori prozor.“ Kao spisateljice fikcije doista imamo moć istovremeno ih zatvarati i otvarati.

Vaš dosadašnji literarni rad obuhvaća dva romana i zbirku poezije, dok je Očevi koji tuguju vaša prva zbirka kratkih priča. Možete li nam reći nešto više o svojem osobnom iskustvu pisanja ove knjige? Koliko se pisanje zbirke kratkih priča, prema vašem mišljenju, razlikuje od pisanja romana i poezije?

Shvaćam da nisam tip spisateljice koja se drži samo jednog žanra. Nakon svojih prvih romana izvodila sam mnogo scenske poezije (spoken word) i glazbenog kazališta prije nego što sam objavila svoju zbirku poezije. Sve te profesije i žanrovi odražavaju se u mojoj zbirci priča Očevi koji tuguju. Zapravo sam si zadala izazov pisanja ultra-kratkih priča à la Lydia Davis, ali stvari su se odvile drugačije. Moja knjiga sadrži prilično duge priče, duže od onih u The Thing Around Your Neck Chimamande Ngozi Adichie ili No One Belongs Here More Than You Mirande July. Oduvijek sam uživala čitati priče, pa je čudno da sam debitirala romanom, budući da mi forma kratke priče ipak više odgovara. Polazeći od male jezgre, osjećam slobodu širiti se sve više i više, bez prevelikog pritiska, dok je započinjanje romana odmah ambicioznije i samim time nosi veći pritisak. Moja zbirka često se opisuje kao „šest mini romana“ jer su priče prilično složene i sadrže mnogo likova. To sam uočila dok sam pisala – da nemam jedan svemir o kojem trebam voditi računa, već njih šest. To je zahtijevalo priličnu pažnju tijekom procesa pisanja. Istodobno su se priče međusobno obogaćivale, a svih šest priča naposljetku je moglo biti obuhvaćeno jednim nad-svemirom. U tom nad-svemiru imala sam prilike slaviti svoju ljubav prema poeziji, dramskoj literaturi, Shakespeareu, usmenom pripovijedanju, romanima i kratkim pričama.

Za kraj, željeli bismo znati nešto više o spomenutom iskustvu bavljenja performansom i spoken word poezijom. Na koji način kao autorica i performerica doživljavate taj vid spajanja književnosti s drugim vrstama umjetnosti?

Performans i scena spoken word poezije, u kojoj sam napravila prve korake i bila srdačno podržana od kolega pjesnika, koji često također bili aktivisti, oblikovala me u velikoj mjeri. Naučila me da govorim o društvenim pitanjima i da artikuliram svjetonazore, u početku eksplicitno, a kasnije implicitnije. U ovoj kulturi usmene poezije, kao i u svim umjetnostima, ponekad se vidi kruta predstava o tome kakva izgovorena riječ treba biti, a to je destruktivno za svaku umjetnost. Snažni pjesnici ističu se time što prihvaćaju i prilagođavaju svoje prethodnike; ritam, igru riječi, brzinu, kratke forme, aktivistički duh itd.; i razvijaju vlastiti stil, i na sceni i na papiru. Kad pišem, bilo da je u pitanju ovaj intervju ili pjesma ili priča, često govorim na glas. To mi pomaže da pružim ritam tekstu, da učinim da srce teksta kuca. Mjesta gdje posrnem, zabrljam ili ponovno izgubim ritam često su upravo dijelovi priče gdje sam izbjegavala konflikt ili gdje još uvijek ima posla u stilskoj izgradnji. Usmena tradicija je osnova naše kulture i neće nestati.

Usmena poezija stoga je i polazište – priče prenesene kroz liriku, s dvosmislenostima koje se razjašnjavaju tijekom procesa prijenosa – i mjera našeg trenutnog stanja, budući da miješa staro i novo, pisano i nepisano, te je pod utjecajem pisane literature, a zauzvrat toj literaturi pruža nove impulse.