Andraž Rožman: 'Mi autori imamo etičku odgovornost birati teme koje su važne za društvo.'

Andraž Rožman autor je knjiga Tri uspomene i Titov sin, za koje je nominiran za nagradu Kresnik. Više od petnaest godina bio je zaposlen kao novinar Dnevnika, a oduvijek ga zanimaju priče i životi ljudi gurnutih na rub društva. Trideset godina nakon najmasovnijeg kršenja ljudskih prava u Sloveniji, Andraž je napisao knjigu Tega se ne da izbrisati (Ovo se ne može izbrisati). Ova, njegova treća knjiga, dokumentarni je roman koji tematizira brisanje u Sloveniji.

Četrdeset dvije priče izbrisanih ljudi povezane su središnjom pripovjednom niti: brisanjem. Za one koji ne znaju: 25.671 osoba od čega 5360 djece, nastanjenih u Sloveniji, 26. veljače 1992. jednim je potezom DEMOS-ova (Demokratična opozicija Slovenije) vlada izbrisala iz registra prebivališta. Tim činom su ostali praktički bez svega: dokumenta, stanova, poslova, prava na školovanje, zdravstvenog osiguranja, života i identiteta. Knjiga Andraža Rožmana nije namijenjena politiziranju tematike, već prikazu tragičnih posljedica brisanja, jedne od najvećih mrlja u povijesti samostalne Slovenije.

Tvoje romane možemo čitati i kao dokumente vremena. Npr. tvoj prvi roman, Tri uspomene, priča je o sirijskom izdavaču, pjesniku i piscu palestinskog roda Mohamadu Abdulu Al Monaemu. Tvoj drugi roman, Titov sin, bavi se unutarnjim previranjima, marginalizaciji i stigmatizaciji duševnih teškoća kroz prijateljstvo beskućnika Frenka i novinara Klemena. Tega se ne da izbrisati je knjiga o kršenju ljudskih prava i kolektivnoj traumi. Knjiga se bavi posljedicama brisanja kroz 33 godine, dok je samo brisanje proces koji još uvijek traje. To su literarne ispovijesti ljudi, žrtava dugo prešućene diskriminacije, s epilogom i pred Europskim sudom za ljudska prava. Hrabro je suočiti se s tako velikom i bitnom temom. Kako si se odlučio za formu koju si odabrao, dokumentarni roman sa 42 svjedočanstva, tj. priče izbrisanih i kako si pristupio istraživačkom procesu i samom pisanju?

S jedne strane slučajno i emotivno, s druge promišljeno i planski. O pisanju knjige o izbrisanima počeo sam razmišljati kad sam se zbližio s izbrisanima Mirjanom Učakar i Irfanom Beširevićem, koji su godinama bili aktivisti kako za prava izbrisanih, tako i drugih potlačenih ljudi. Počeo sam se pitati ima li nakon trideset godina još uvijek smisla pisati o toj temi i vrlo brzo dobio potvrdan odgovor, jer proces brisanja i dalje traje, a njegove su posljedice danas drukčije nego što su bile prije, i prenose se na sljedeće generacije. Razmišljajući o načinu pisanja, došao sam do zaključka da priče moraju biti što autentičnije i da ih moram povezati, a sama knjiga treba služiti kao ljepilo zajednice izbrisanih, njihovih pristalica i drugih zainteresiranih ljudi. U početku brisanja pojedinci nisu znali da nisu sami, da je izbrisanih još; to su shvatili tek kad je nakon deset godina Aleksandar Todorović započeo javnu borbu za njihova prava. Tek su tad izašli iz izolacije i krenuli u povezivanje i stvaranje zajednice. Neka priče koje sam povezao u knjizi, simboliziraju upravo to.

Priče u knjizi povezane su fikcijskim prolozima u kojima birokrati, profesori, pravnici, službenici u bankama i policajci provode brisanje u praksi. Zajednički nazivnik tih fikcijskih dijelova je “mi smo samo radili svoj posao”, a zapravo su namjerno ili nenamjerno sudjelovali u nasilju nad izbrisanima. Time si pokazao da svi imamo krivu predodžbu o rasizmu. Kako ti vidiš njihovu ulogu u brisanju? Jesi li razmišljao o tome da u knjigu uključiš i njihova svjedočanstva, odnosno, moguće bi ovdje bilo pravo pitanje jesu li ti dijelovi knjige potpuno fiktivni? U knjizi spominješ i teoriju organizirane nedužnosti. Možeš li nam reći nešto o tome?

Razmišljao sam o tome da uključim svjedočanstva službenika, čak sam napravio i nekoliko intervjua, ali sam shvatio da bih dobio premalo sadržaja ili bih trebao previše vremena da dobijem išta opipljivo. Tako sam se odlučio za fikcijske priče, koje ipak imaju vrlo stvarnu osnovu. Pokušao sam pokazati da nitko od nas nije imun na rasizam i nacionalizam, a uključio sam i humor, posebno kada je riječ o političarima. Sustav u kojem živimo stalno nas usmjerava prema mržnji, a ako ne prema mržnji onda barem prema pasivnosti, povučenosti i distanci prema drugima, kako ništa ne bismo poduzimali. Moji likovi su poprilično različiti, od najvatrenijih nacionalista do dobronamjernih ljudi koji ipak nemaju snage da se odupru sustavu ili podrže izbrisane. Za nešto takvo nemaju dovoljno mentalnog kapaciteta ili hrabrosti.

Pozadina ovog dijela knjige temelji se na razmišljanju o organiziranoj nevinosti, terminu koji je prije dvadeset godina uvela Vlasta Jalušić, a temelji se na konceptu banalnosti zla Hannah Arendt. Slovensko društvo bilo je tako organizirano da su za sve krivili tzv. “čefure”. Koji god argument bih upotrijebio protiv toga, uvijek bih naišao na rasističke predrasude i strahove o narodima iz drugih jugoslavenskih republika. Slovenija je osamdesetih i devedesetih bila prožeta tim predrasudama, netrpeljivost je bila jaka i ljudi su kulturni rasizam poosobili, što se ponekad odražavalo i kroz fizičke napade na izbrisane. Struktura je uvijek ista, glavni cilj se mijenja. Tako su trenutno u Sloveniji glavni cilj (institucionalnog) rasizma Romi.

Spomenuo si da ti je literarni uzor nobelovka Svetlana Aleksijevič. Možeš li nam u kratkim crtama reći zašto? I jesi li je imao priliku upoznati?

Svetlanu Aleksijevič, nažalost, još nisam upoznao. S obzirom na to da je novinarka, kao i ja, i da se njezin rad temelji na razgovorima s ljudima koji su preživjeli teška iskustva, logično je da me njezino pisanje privuklo. Čitajući njene knjige, ponekad te prođe jeza po cijelom tijelu, ponekad ostaneš zapanjen. Ono što ona radi jest prepričavanje povijesti kroz emocije. I ja sam pokušao učiniti nešto slično, jer želim da takav dokument nastao iz iskustava potlačenih ljudi, ostane i o brisanju. Kad sam proučavao način njenog rada, mogao sam se s njim poistovjetiti i na kraju mi je on postao uzor. Dobio sam metodu i pristup za knjigu Tega se ne da izbrisati i istodobno legitimaciju vlastitog načina.

Ustanovio sam da se autentičnosti i povezivanju, o čemu sam govorio ranije, mogu najviše približiti ukoliko primijenim sličnu metodu kao Svetlana Aleksijevič. To znači da sam vodio duge razgovore s ljudima, slušao ih i čekao onu točku u kojoj bi nešto u meni zatitralo, probudilo dublje osjećaje. To su ključni trenuci koji čine priču. Svjestan sam da je njihovo sjećanje danas drugačije nego što je bilo prije i da su s vremenskim odmakom ispričali mnogo više nego bi prije. No, za mene nije bilo važno jesu li njihova svjedočenja objektivno istinita, jer me ne zanimaju povijesne činjenice, nego doživljaji i unutarnji svijet. Za mene je jedina važna istina bila književna, trenutak pripovijedanja, pri čemu sam svjestan da bi priča samo trenutak ranije ili kasnije, bila drugačija. Priče sam literarizirao tek minimalno, tek onoliko koliko je potrebno da funkcioniraju, jer je autentičnost ključna. Otprilike, to je ono što si predstavljam pod pojmom prepričavanja povijesti kroz emocije.

U intervjuu za slovenski Dnevnik rekao si da si pokušao pokazati kako izbrisani nisu samo žrtve, već i akteri svojih života i zajednice, da proizvode vrijednosti koje nisu zanemarive. Lidija Dimkovska u sjajnom pogovoru knjige kaže da je knjiga Tega se ne da izbrisati utoliko važnija, jer uljuđuje dehumanizirane ljude i daje im integritet. Pisanjem otvaraš prostor za glasove onih kojima se dogodila nepravda. Da citiram i Stašu Zajević: “Jako je bitno da individualna bol dobije javnu dimenziju.” Imaš li saznanja, je li tvojim junacima i na koji način knjiga promijenila život?

Mislim da im nije promijenila život. To bi bila previše pretenciozna ambicija. No, bilo je vidljivo da je većini sugovornika važno javno ispričati svoju priču. Neki su to vrlo jasno pokazali, poput Darinke Stanković, koja je rekla: "Sada vidite moje suzne oči, ali to su suze olakšanja… Ne znam, možda mi je lakše jer je još netko čuo priču koju sam nosila u sebi… Ne, ništa neće biti zaboravljeno! Samo one boli u prsima više neće biti. Moje se suze suše. Još malo i nestat će." Čini se da je nekima javno priznanje njihove priče značilo sljedeći korak na putu zacjeljivanja rana, za što mora postojati pravi trenutak, za Darinku je bio.

Zanimljivo je i da je Staša Zajović, koja u okviru inicijative Žene u crnom ima golemo iskustvo rada sa žrtvama ratova, u svom svjedočenju o nažalost pokojnoj Mirjani Učakar spomenula upravo Svetlanu Aleksijevič, ne znajući da mi je njen rad bio uzor. Staša je rekla: "Ne znam što ti radiš s tim pričama. Je li to za tvoju karijeru ili za kolektivno znanje? Iskustva mi pokazuju da je vrlo malo ravnopravnih odnosa. Jedna od svijetlih iznimki je Svetlana Aleksijevič, koja je u prvi plan stavila demokratsku povijest u kojoj nema velikih epopeja vojnih zapovjednika, nego su to priče običnih ljudi koje nije reducirala na žrtve, nego je pisala o njihovim ljudskim potencijalima: o nježnosti, poetičnosti, borbi za ljubav,  puno je romantičnosti u njezinom pisanju. Pisanje ne bi smjelo reducirati ljude, to čini rat." S tim Stašinim riječima se mogu samo složiti.

U tvojoj knjizi o temi brisanja možemo čitati priče samih izbrisanih. Nakon nje izašle su još dvije knjige na istu temu: Okupatorjeva hči Katarine Keček i Ćrtice Tine Perić. Koja je osnovna razlika pristupu temi između te tri knjige? Može li literatura utjecati na percepciju važnih tema i imaju li autori moralnu odgovornost da biraju teme koje su društveno osjetljive? Kakvu je recepciju imala tvoja knjiga u odnosu na dvije prijašnje?

Knjige su napisane na tri vrlo različita načina, ali imaju zajedničku nit: u sve tri pripovjedači u prvom licu su izbrisani, odnosno, djeca izbrisanih. U tom je kontekstu potrebno spomenuti i knjigu Zgodbe izbrisanih prebivalcev, koje su 2011. uredile Uršula Lipovec Čebron i Jelka Zorn. Katarina je i sama bila izbrisana i vrlo izravno piše o onome što je proživjela, dok je kod Tine izbrisan bio jedan od roditelja, a ona je odrasla u okruženju ispunjenom nacionalizmom i kulturnim rasizmom te o brisanju piše posrednije, pokazujući kako je on utjecao na njezin život.

Mislim da mi, autori, imamo etičku odgovornost birati teme koje su važne za društvo ili barem o temama pisati tako da posredno ili neposredno otvaramo prostor za kritičko mišljenje, uživljavanje u živote drugih i slično. Recepcija moje knjige bila je s jedne strane vrlo dobra, a s druge distancirana. Primijetio sam da je bila vrlo dobro prihvaćena među ljudima koji su već ranije razumjeli brisanje, kao i među onima koji su željeli saznati više o toj temi i došli na predstavljanja knjige. Reakcije su bile vrlo emotivne. I neki su je mediji prihvatili, ali sam u medijskom prostoru primijetio određenu suzdržanost, odnosno uživala je manje pažnje nego što su je imale moje prethodne knjige. Knjiga nastoji razotkriti ono što je brisanje uzrokovalo i ništa ne uljepšava. Pitao sam se je li to za liberalnu slovensku javnost ipak pomalo previše. I dalje ne znam, a to u konačnici nije presudno.

Tokom čitanja knjige pratila me intenzivna ljutnja, ista kakvu sam osjetila kad sam se prvi put susrela sa temom brisanja i sudbinom izbrisanih tokom predstave 25.671 Olivera Frljića 2013. godine. U moje opravdanje, u Sloveniji nisam živjela ni tokom brisanja, ni za vrijeme Referenduma o tehničkom zakonu o izbrisanim. Uz sram, ljutnju i tjeskobu, već na prve redove osjetila sam potrebu da nešto učinim, da se aktiviram po tom pitanju. Kakav učinak želiš da tvoja knjiga ima na čitatelje? Pretpostavljam da je svaka reakcija, u opreci s pasivnošću, dobrodošla.

Želim upravo takav učinak kakav si opisala. Da, bilo koja reakcija je poželjna, jer najgore je da smo otupjeli i da nam je svejedno. Zapravo, najgora je tišina. Želim da sram, ljutnja i tjeskoba koje spominješ potaknu ljude na razmišljanje i razgovor, ne samo o brisanju, nego i o drugim praksama potlačivanja. Svi osjećaji su dobrodošli, važno je samo da ih obradimo i iz toga počnemo graditi nešto pozitivno i zajedničko.

Dobar dio knjige posvetio si aktivizmu izbrisanih i onih koji su se s njima solidarizirali. Tu je, i priča o prijateljstvu Irfana Beširevića i pokojnih Ace Todorovića i Mirjane Učakar. Pišeš o procesu “od dehumanizacije do ponovne humanizacije”, komu je bila ta humanizacija namijenjena? Samim izbrisanima ili državi koja im je morala konačno priznati ljudskost?

Izbrisanima. U procesu "od dehumanizacije do ponovne humanizacije" radi se o citatima Paula Freirea, Aleksandra Todorovića i Jelke Zorn, koji su govorili da borba za vlastita prava ljudi koji su prethodno bili dehumanizirani, ponovno uspostavlja njihovu ljudskost. To je kroz priče izbrisanih koji su se borili, vrlo jasno vidljivo, možda najviše kod Mirjane i Irfana koji su više puta naglasili da im se život zbog borbe promijenio na bolje jer su upoznali mnogo ljudi, kako izbrisanih, tako i neizbrisanih, s kojima su se međusobno podržavali i mnoge stvari proživjeli zajedno, a istovremeno ostvarili i brojne pravne pobjede (pred slovenskim Ustavnim sudom i Sudom za ljudska prava u Strasbourgu) i političke uspjehe, zbog čega danas nema nikakve sumnje da se radilo o masovnom kršenju ljudskih prava i birokratskom etničkom čišćenju.

Smatrao sam važnim osvijetliti taj dio brisanja i pokazati da aktivizam nije samo oštar sukob na ulici, u medijima i na sudovima, nego i kolegijalnost, prijateljstvo, zajednička vjera u bolju budućnost, zajedničko kuhanje obroka, zabava, ukratko povezivanje ljudi u zajednicu. Istovremeno želim da te stvari ostanu zabilježene jer je iz borbe izbrisanih nastala ogromna baza političkog znanja iz koje bi mogle crpiti sljedeće generacije. Naravno, ne govorim o političkom marketingu, kako je stranačku politiku nazvao Tonči Kuzmanić, nego o pravoj, plemenitoj politici koja proizlazi iz volje ljudi i osjećaja za pravdu.

Mišljenja sam da bi tvoja knjiga trebala postati dio školskog kurikuluma i obavezne lektire. Zapravo takve knjige su nužne za društvenu samorefleksiju, ali i razvijanje solidarnosti i nježnosti, koja nam svima nedostaje. Na promociji knjige u ljubljanskom PLACu (Participativna Ljubljanska Avtonomna Cona), nekolicina izbrisanih je rekla isto. Što misliš, što bi se moralo promijeniti da se to i dogodi?

Vjerojatno bi se moralo promijeniti sve. Naravno, i ja bih bio sretan da se to dogodi, ali mislim da ipak neće. Bez obzira na to, mi trebamo vršiti pritisak da se brisanje uključi u školske kurikulume, dok smo tu, možemo se boriti. Minimalni standard trebao bi biti da se u školi, u kontekstu osamostaljenja Slovenije od Jugoslavije, uči i o brisanju. Nedavno su, upravo na tu temu, Veronika Kukovec i Eva Rode na Pedagoškom fakultetu u Ljubljani napisale magistarski rad Ključni akterji o izbrisu in (ne)vključenost teme izbrisa v izobraževanje, u kojem su o uključivanju brisanja u nastavne planove ispitivale radnike u školstvu. To mi se čini važnim. Također, mladi koji nisu opterećeni prošlošću vrlo pozitivno prihvaćaju tu temu; u stvari, oni ne mogu vjerovati da se nešto takvo dogodilo i da o tome nemaju saznanje. Tu leži nada. O tome se može nešto malo pročitati i u knjizi. Na primjer, kad Irfan Beširević u okviru projekta Amnesty International u jednoj srednjoj školi priča kako je zbog brisanja bio bez doma i gladan, pristupi mu učenik, ponudi mu kolačiće i kaže da se nada da više nikad neće biti gladan.

Prijevod knjige je nedavno izašao u Srbiji. Nažalost, svi znamo da distribucija knjiga među državama bivše Jugoslavije ne funkcionira. Hoćemo li knjigu moći čitati i u Hrvatskoj?

Nadam se. Koliko znam, jedna izdavačka kuća iz Zagreba prijavila se na natječaj za prijevod i sada čeka hoće li dobiti sredstva. Držim palčeve da im uspije.

Aktivan si u nizu polja, često te viđamo u Placu, sudjeluješ u Ignoru, čitanjima poezije i proze na Metelkovoj, putuješ bivšom državom i povezuješ se s istomišljenicima. Nedavno si bio u Sarajevu i kažeš da se spremaš ponovno. Jesu li te aktivnosti možda povezane sa materijalom za sljedeću knjigu?

Da. Sve otkako sam se povezao sa Ženama u crnom, spontano me put vodi u druge jugoslavenske republike. Kroz ljudske veze i kontakte počeo sam razmišljati o Jugoslaviji i o pozitivnim stvarima koje smo tada imali. A njih zaista nije bilo malo. U ovom mračnom svijetu u kojem prevladavaju fašizam, ratovi i genocid, potrebno nam je nešto što se čini kao utopija, da bismo mogli misliti bolju budućnost. Nadu vidim u onim pozitivnim stvarima koje smo imali u Jugoslaviji. Mislim da se treba prije svega usredotočiti na ljudskost i veze koje su ostale među nama bez obzira na ratove i nastanak novih država, i koje će, uvjeren sam, uvijek ostati. S jedne strane, radi se o mojim unutarnjim osjećajima povezanosti s ovim našim zajedničkim prostorom, koji su posljednjih godina sve jači, a s druge strane, upoznao sam i mnogo ljudi iz svih republika bivše države sličnih iskustava. Rođen sam 1983., pa nisam opterećen događajima osamdesetih i devedesetih, ali sam dovoljno star da me sve to dotaknulo i mislim da je iz te perspektive također važno pisati. Tako sam počeo razmišljati što danas ljudima znači ideja jugoslavenstva i kako je žive. Zato se uskoro selim u Sarajevo, koje će neko vrijeme biti moja baza za istraživanje i pisanje. U svakom slučaju želim djelovati povezujuće, kako u istraživanju i druženju s ljudima, tako i u pisanju.