'Neprikosnoveni književni autoriteti ne postoje.'

Jedno od općih mjesta u svakodnevnoj raspravi jest da mladi, osim što ne ustupaju mjesto starijima u tramvaju, vrlo rijetko ili uopće ne čitaju. S takvom generalizacijom teško bi se složio kritičarski kolektiv Pobunjene čitateljke, grupa koja se od 2013. godine buni protiv patrijarhalnog poretka u književnosti, kao i u svijetu koji je okružuje, a koju čine Borisav Matić, Dara Šljukić, Irena Jovanović, Marija Božić, Milica Ulemek i Nađa Bobičić. Sa sjedištem u Beogradu, organiziraju različite književne programe i blisko surađuju s pobunjenima diljem regije. Zanimalo nas je njihovo iskustvo rada s mladima, stoga smo pretresli neke teme koje se njih direktno tiču.

Kako bi se kritički pristupilo bilo kojem književnom djelu, preduvjet su uhodane čitateljske navike. Važno je biti informiran i dobro poznavati predmet rasprave, uostalom, kako bi se kvalitetno mogao argumentirati i razložiti formirani stav. Razlozi zašto neki mladi čitaju, a neki ne, zasigurno su višestruki. Tema je preopširna da bi se ugnijezdila u koordinate ovog teksta ili se pak olako svela na (potpuni) optimizam ili pesimizam za širu populaciju. Svjesni ograničenja, u prethodnim tekstovima nastojali smo dublje zaroniti u to nepregledno područje i zaključili kako mladi uglavnom nisu nevoljni i neadekvatni čitatelji, kako se obično pretpostavlja. Oni na različite načine razmišljaju o knjigama i čitanju, ovisno o životnom iskustvu, materijalnim uvjetima tijekom odrastanja i slično.

Zainteresirani za drugačije čitanje

Pobunjene čitateljke na portalu Mini Bookvica objavljuju tekstove koji u okviru programa #pobunjenočitam upoznaje nove generacije kritičarki i kritičara s osnovama zanata, uredničkom suradnjom i aktualnim stanjem kritike u regiji. Poučene dosadašnjim iskustvom, naše sugovornice mogu potvrditi kako su mladi vrlo zainteresirani za drugačija, pobunjena čitanja: „Tumačenje dela na kritički način i njihovo povezivanje sa savremenim dešavanjima i društvenim praksama za njih je najčešće nešto novo i izazovno, sa čime se ne susreću u školskom radu. Sama savremena književnost za decu, a posebno omladinska ili ona koja je svrstana u Young Adult književni korpus neretko adresira aktuelne probleme savremenog društva – pitanja rodne, rasne, klasne i drugih vidova diskriminacije. Ili, kroz žanrove poput distopije, problematizuje različite socijalno-represivne prakse i društvene krize poput ekološke. Tako da dosta često i sam sadržaj koji biramo otvara prostor za društveno angažovana čitanja, a u tom pogledu se savremena produkcija pokazala kao dobra motivacija za njihovo angažovanje na našim projektima“, ističu.

Tako su srednjoškolci analizirali romane 35 kalorija bez šećera Jasminke Petrović, Sto sati mraka Ane Volc, Nema kraja kornjačama Johna Greena, navedimo samo neke. Kao što su Pobunjene istaknule, mladi mogu bolje razumjeti vlastitu perspektivu o svijetu oko njih, ako razumiju likove i književne svjetove u njima: „Odziv na naš poziv za prvu verziju projekta #pobunjenočitam premašio je sva naša očekivanja i bio prilično jasan odgovor na pitanje da li mladi čitaju. Naše uloge su se od projekta do projekta menjale – od mentorskih, uredničkih, predavačkih, i jako smo srećne što smo za ovo vreme uspele da okupimo zajednicu mladih žena sa kojima sada stalno radimo i koje se aktivno uključuju u različite aktivnosti naše grupe, od pisanja prikaza i kritika, moderacije razgovora i emisija, radioničarskog rada i slično.“ Veseli nas čuti kako ambicija i entuzijazam postoje. Projekti ovakvog tipa pokazuju koliko je važno ozbiljno shvatiti mlade kritičarke i kritičare, ne podcjenjivati njihovu mogućnost interpretacije i zaključivanja, već ih neprestano poticati. Uz to, potrebno je stvoriti siguran prostor za izražavanje mišljenja i zrelu raspravu.

Jako smo srećne što smo za ovo vreme uspele da okupimo zajednicu mladih žena sa kojima sada stalno radimo i koje se aktivno uključuju u različite aktivnosti naše grupe, od pisanja prikaza i kritika, moderacije razgovora i emisija, radioničarskog rada i slično.

Da su itekako zainteresirani za različite oblike sudjelovanja u dijalogu o književnosti, jasno pokazuje i uključivanje u regionalni čitateljski klub Pobunjeno čitam: za sve od 15 do 115 koji se, prema riječima naših sugovornica, pokazao kao uzbudljiva i višestruko korisna aktivnost. Prelazak u online format omogućio je povezivanje polaznika iz manjih gradova u Srbiji, ali i diljem regije: „Bilo je učesnica iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, od kojih je najmlađa imala 16, a najstarija 84 godine. Književnost nas je spojila i pomogla nam da zajednički prebrodimo mračni period pandemije. Redovno smo se viđale online i razgovarale o savremenoj stranoj i regionalnoj ženskoj književnosti. Dela smo tumačile iz perspektive naših različitih životnih iskustava, te je došlo do razmene znanja između čitateljki različitih generacija, profesija i pristupa književnosti. Na kraju smo snimile i pet epizoda potkasta Pobunjeno čitam: za sve od 15 do 115 u kom smo kritički govorile o delima Sali Runi, Margaret Atvud, Elene Ferante, Rumene Bužarovske i Daše Drndić. Iako se dugo godina bavimo književnom kritikom, čitalački klub nam je pomogao da shvatimo da književnost i dalje igra veliku ulogu u životu žena najrazličitijih profila.“

O književnosti za djecu i mlade itekako je poželjno razgovarati

Neformalni programi poput ovog obično su poligon za življi i razigraniji dijalog, u usporedbi s onim koji se generalno odvija u školama. Dakako, dosta ovisi o radu učitelja i nastavnika, pri čemu nije sve jednodimenzionalno. U Hrvatskoj sustavna institucionalna podrška za razvoj kritičkog mišljenja trenutno izostaje, a kamen spoticanja često je i nesretna lektira: „Situacija ovde nije ništa drugačija. Naša koleginica, Nađa Bobičić, pre tri godine uradila je seriju intervjua na temu školske lektire u našem regionu i pokazalo se da su manje-više problemi vezani za nju dosta slični. Kod nas se školski programi menjaju, ali sporo, nedovoljno i često suprotno od progresivnog – izbacivanjem antifašističkih, a uključivanjem nacionalističkih narativa. Čini se da su promene u programima za starije uzraste, posebno srednjoškolski, naročito trome i najčešće vrlo ideološki problematične. Kada govorimo o prisustvu savremene domaće i strane produkcije, u programima za osnovnu školu, a posebno u mlađim razredima, od nedavno su uključena i dela savremenih autorki i autora iz Srbije i to na različitim nivoima – u čitankama, obaveznom ili dopunskom izboru lektire“, kažu nam Pobunjene.

Čini se da su promene u programima za starije uzraste, posebno srednjoškolski, naročito trome i najčešće vrlo ideološki problematične.

Dodaju kako je sve uglavnom na pojedincu: „Značajnu ulogu u promociji čitanja ovde imaju inicijative koje dolaze od bibliotekarki i bibliotekara, nastavnica i nastavnika, ali i spisateljica i pisaca od kojih mnoge/i stalno rade sa decom i mladima. Tu su i izdavačke kuće koje oko sebe okupljaju različite zajednice mladih i za njih organizuju čitalačke izazove, radionice ili čitalačke klubove, ali i književne nagrade koje dodeljuju deca, kao što je nagrada 'Dositejevo pero'“, objašnjavaju. Vrlo interesantna perspektiva. Tko bi drugi bolje izabrao najbolje knjige za djecu, ako ne ona sama? U tome prepoznajemo niz produktivnih mogućnosti: djeca se od najranije dobi uključuju u razgovor o književnosti, njihova ocjena smatra se vrijednim doprinosom, čime se zasigurno jača samopouzdanje.

U svom radu Pobunjene čitateljke skreću pozornost na marginalizirane perspektive, kao što su ženska i dječja, pri čemu je važno u ovom kontekstu spomenuti zbornik Rat iz dečje perspektive. Osim toga, dugo zanemareno polje dječje književnosti u posljednje vrijeme sve je zanimljivije. 

„Čini se da književnost za decu dobija veću vidljivost u izdavačkom polju, budući da postoji sve više izdavača koji su specijalizovani samo za Young Adult ili književnost za decu. Ta produkcija je svakako u kontrastu sa medijskom, a posebno kritičarskom i stručnom pažnjom koju ove knjige dobijaju. To je sa jedne strane problem književne kritike u regionu uopšte, ali pre svega je stvar vrednosnog statusa koju ova književnost ima u odnosu na visoku kulturu i književnost za odrasle. Najviše pažnje struke sigurno dobija povodom različitih književnih nagrada. Zmajeve dečje igre i akademski časopis Detinjstvo u tom pogledu ovde imaju važnu ulogu, a književne nagrade generalno deluju kao nešto stabilniji oslonci koji održavaju ovo polje i aktere i akterke u njemu. Mada, imajući u vidu da njihovo finansiranje zavisi i od državnih institucija, dešavalo se, kao u slučaju Nagrade Neven, da finansijska podrška bude pod velikim znakom pitanja, a kontinuitet nagrađivanja u neizvesnosti.“

Književnost za djecu i mlade itekako je ozbiljna i o njoj je isto tako poželjno ozbiljno razgovarati. Pobunjene napominju da se i nagrade mogu promatrati u kontekstu pomaka u vrednovanju polja književnosti za tu dobnu skupinu.

„Kao znak za neku vrstu pomaka u vrednovanju polja književnosti za decu je i novoosnovana nagrada Biblioteke grada Beograda 'Duško Radović' koja nagrađuje književnost za decu i omladinu u okviru svih žanrova sa 2500 EUR, što je, doduše, upola manje od nagrade koju dodeljuju za roman godine za odrasle u okviru nagrade 'Beogradski pobednik'. Možda najbolja ilustracija odnosa struke i kritike prema književnosti za decu su pozivi i motivišuće reči našim piscima, koji do sada nisu pisali za decu, da se oprobaju u tom žanru sada kada je i nagrada zadovoljavajuća.“ 

Nagrada Štefica Cvek

Pobunjene, dakle, istupaju protiv pasivnog konzumiranja književnih djela, kao i pojava koje ono vuče za sobom. Jedna od najuzbudljivijih književnih vijesti u regiji svakako je utemeljenje nagrade Štefica Cvek. Nagrada je izrasla iz Pobunjenog NIN-inog izbora koji je ukazao na nepravedno ignoriranje autorica pri uvrštavanju u širi i/ili uži izbor poznate NIN-ove nagrade za najbolji roman u Srbiji. Pobunjene smatraju kako književnost ne smije biti kompetitivna, što je kod nas još uvijek rijetkost, ujedno i pravo osvježenje na sceni. U okviru nagrade odabrat će se knjige koje su vrijedne pažnje i time izbjeći klasičan natjecateljski moment: „Ovo uverenje potiče najpre iz toga kako vidimo književnost - kao umetnost i kao kulturni rad čija vrednost ne počiva spram drugih knjiga, nego postoji za sebe. U bliskoj vezi sa tim je i drugi razlog zašto ne želimo da promovišemo kompetitivnost u književnosti, a on je u našem shvatanju književne kritike. Kritika je tu da proceni dobru književnost, da u obilju produkcije prepozna ono što vredi, i da pruži interpretativne uvide u savremena dela, ali nije tu da rangira dela, da sva ta dela koja prepoznaje koja dobra smešta u neku strogo određenu hijerarhiju.“

Raduje ih podrška iz regije, kao i pozitivne reakcije na Nagradu. „Brojne koleginice i kolege iz regiona su svesne/i da književni mejnstrim i dalje marginalizuje feminističko stvaralaštvo, a književne nagrade igraju veliku ulogu u tom procesu s obzirom da su njihovi dobitnici, a i članovi žirija pretežno muškarci. Nagrada Štefica Cvek je pionirka na ovim prostorima jer nagrađuje dela vodeći se kriterijumima feminističke književne kritike, isto koliko i estetskim kriterijumima, baš zato što znamo da su ta dva neraskidiva. Mnogi su naglasili i da je nekompetitivan pristup važan tj. to što se ne nagrađuje samo jedno delo, već se pravi selekcija, a ima pohvala i na račun naziva nagrade, ne samo zato što je netipično da se nagrada nazove po književnoj junakinji, već i zato što je Štefica Cvek u raljama života Dubravke Ugrešić jedno od najreprezentativnijih dela regionalne feminističke književnosti.“

Brojne koleginice i kolege iz regiona su svesne/i da književni mejnstrim i dalje marginalizuje feminističko stvaralaštvo, a književne nagrade igraju veliku ulogu u tom procesu s obzirom da su njihovi dobitnici, a i članovi žirija pretežno muškarci.

Bilo je još i pozitivnih i negativnih komentara koje pomno prate. Njihov rad karakterizira otvoren proces i želja da se stalno mijenjaju i unapređuju jer smatraju da neprikosnoveni književni autoriteti ne postoje. Uostalom, književnu kritiku i Šteficu Cvek doživljavaju kao metode dijaloga o književnosti: „Ima i nekih zamerki s kojima se slažemo. Recimo, nagovešteno nam je da je važno da nagrade ne budu samo simbolične, već i materijalne. Tome ćemo svakako težiti naredne godine, ali ove nismo bile u mogućnosti da obezbedimo i novčane nagrade. Takođe, ne planiramo da se zadržimo samo na BHSC govornom području, već ćemo se truditi da narednih godina obuhvatimo i slovenačko, makedonsko i albansko govorno područje.“

U najužem izboru za NIN-ovu nagradu koji je objavljen ovih dana našlo se 6 romana od kojih je samo jedna autorica. Pobunjene podsjećaju kako to, nažalost, nije iznenađenje, već nastavak prakse koja se proteže kroz povijest NIN-ove nagrade. Prošle godine je u najužem izboru bilo sedam romana koje potpisuju isključivo muškarci, a u užem izboru je bilo 17 djela od kojih je samo jedno napisala autorica.

„Književni mejnstrim godinama odbija da prihvati činjenicu da književnice igraju mnogo veću ulogu na regionalnog književnoj sceni od onoga što oni prikazuju svojim nagradama i izborima. Ipak, književni establišment neće otvoreno reći da je ženska književnost manje kvalitetna od muške, već će se kriti iza floskula da rod nije bitan, da oni gledaju samo tekst i da se bave umetnošću, a ne politikom. Oni će u književnosti tragati za „univerzalnim” vrednostima i estetskim kvalitetima, a mi vrlo dobro znamo da je univerzalnost prazno polje u koje se upisuje partikularnost muškog iskustva i patrijarhalnih vrednosti. Godinama skrećemo pažnju na ovu problematiku i shvatile smo da više nemamo ništa novo da kažemo. Zbog toga smo odlučile da se više ne osvrćemo u značajnijoj meri na NIN-ovu i slične nagrade koje podstiču rodnu neravnopravnost, već da pozitivnim primerom – nagradom Štefica Cvek – pokažemo značaj regionalne ženske književnosti“, zaključuju naše sugovornice.

Književni establišment neće otvoreno reći da je ženska književnost manje kvalitetna od muške, već će se kriti iza floskula da rod nije bitan, da oni gledaju samo tekst i da se bave umetnošću, a ne politikom.

Pobunjene nas podsjećaju kako je iznimno važno preispitivati autoritete i uvriježene modele u književnosti, kao i zagovarati uključive i pomirljive prakse, kako bismo mogli razumjeti sebe u svijetu, vlastitu perspektivu u odnosu na one koje su u književnom tekstu, pa i objasniti fenomene koji nas okružuju. Pritom je važno poticati i osnaživati mlade, i u kontekstu razvoja kritičkog mišljenja i u segmentu razvoja empatije i solidarnosti. Implementiramo li aktivnije proces razvoja kritičkog mišljenja u različite kanale, potom i obrazovni sustav, on će se posljedično preliti u radno okruženje i svakodnevicu. Nije realno očekivati brze ili temeljite društvene promjene, ali kada bismo svi krenuli u tom smjeru…

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.