Pusti, pusti knjigu?

Prošloga smo mjeseca na portalu otvorili temu o (ne)čitanju mladih razgovorima sa sedam mladih sugovornika i sugovornica, a ta je tema u fokusu i u novom Booksinom podcastu: Di si bija kad se čitalo?. Ti nam razgovori služe kao prozorčić u kompleksnost teme, naš su pokušaj da odškrinemo vrata i pustimo malo svjetla unutra - pa makar nam ono samo rasvijetlilo koliko toga još uvijek ne znamo.

U nastavku razgovora o čitalačkim navikama mladih, ovaj se mjesec fokusiramo na stručnjake i stručnjakinje, one koji s mladima i za mlade rade - Sven Janovski (Mreža mladih Hrvatske), doc. dr. sc. Ivana Martinović (Filozofski fakultet u Osijeku) i prof. Nika Čabrić (Bibliobusna služba Knjižnica grada Zagreba). Svaki pojedinačni novinarski tekst ima svoje spoznajne limite, ali ovu ćemo temu (posebice pitanje lektire, književnosti za mlade, i utjecaja društvenih mreža) nastaviti dalje istraživati na Booksi, u tekstovima koji slijede kroz narednih nekoliko mjeseci.

“Čitanje je zapravo prisutnije nego ikad, ali opada čitanje knjiga”

Mreža mladih Hrvatske (MMH) je savez 65 udruga mladih i za mlade koji okuplja nacionalne saveze, kao i lokalne udruge mladih i za mlade.

“Iako su čitalačke navike manje zastupljene, a možda i zapostavljene, među udrugama članicama MMH, imamo svakako članice koje se bave promocijom književnosti i čitalaštva. Nažalost, čini mi se da se generalno ne radi dovoljno na promociji čitanja među mladima. Čitalački klubovi pomažu oko toga, pogotovo za outreach prema mladima koji su izašli iz formalnog obrazovnog sustava. No, za mlade u školama često ovisi o tome ima li neka udruga mogućnost i projektno financiranje, a da ne spominjemo volju i interes škole, da radi na promociji čitanja među učenicima i učenicama. Koliko znam, za visoko obrazovanje nisam čuo za niti jedan projekt koji se bavi time, van aktivnosti studentskih udruga koje to rade koliko mogu”, priča nam Sven Janovski, glavni tajnik MMH.

Janovski ističe da zadnjih godina sa svih strana čujemo kako ljudi sve manje čitaju knjige - ne samo mladi, nego i ostale dobne skupine.

“Dio razloga se nalazi u tome da je čitanje jednostavno toliko velik dio naše svakidašnjice - čitanje članaka, društvenih medija, poruka, e-mailova. Čitanje možda više ne percipiramo kao tu neku aktivnost za koju izdvajamo vrijeme i mir, eskapizam iz stvarnosti. Čitanje je zapravo prisutnije no ikad, ali očito opada čitanje knjiga. Time nažalost pada i čitanje kritičke literature, bez obzira je li ona u obliku nefikcije ili beletristike, knjiga koje kroz fikciju kritički pristupaju problemima, kao što to često radi, primjerice, spekulativna fikcija. To sve ima utjecaj na građanske i kritičke kompetencije među mladima jer kroz medije i društvene medije dobivamo informacije, i to često upitne, ali ne uči se kritički pristup prema njima”, objašnjava Janovski.

Kada je u pitanju kritički pristup i korištenje knjiga za tematiziranje aktualnih društvenih tema, Janovski kao pozitivan primjer spominje projekt Homo Climaticum koji su u dva navrata provodile Zelena Akcija i Kulturtreger. Kroz Homo Climaticum, autore i autorice se pozivalo da pišu tzv. klimatsku fikciju. Tema klimatskih promjena posebno je aktualna među mladima - prevodnice i predvodnici pokreta za klimatsku pravdu diljem svijeta trenutno su mladi ljudi, pa je i čitanje tzv. klimatske fikcije nešto što posebno rezonira među mladima.

“Klimatska fikcija, tj. općenito žanr spekulativne fikcije, prepoznao se kao odličan medij za kritičko osvrtanje na klimatske promjene te sistem i ljudsko ponašanje koji su doveli do njih, ali i za promišljanje alternativa i rješenja problemu. To je iz aspekta aktivističkog korištenja književnosti vrlo bitno, pogotovo kad se to izvede u temi gdje osoba ne čita ‘aktivističku literaturu’, nego čita priču koja im ja zanimljiva, ali ih potiče na kritičko promišljanje stvarnosti”, kaže Janovski.

I on, slično kao Ana i Lea, naše sugovornice srednjoškolke iz prvog teksta, upozorava na problematičnost lektire u (ne)razvijanju ljubavi prema čitanju knjiga.

“Poticanje navike čitanja i ljubavi prema čitanju treba proizaći iz školskog obrazovanja, kroz lektiru, koja nažalost ne služi tome, a moglo bi se čak argumentirati da je kontraproduktivna. Iako je neupitno da treba poticati čitanje klasične književnosti, sasvim je razumljivo da se mlade osobe ne mogu poistovjetiti s knjigama koje adresiraju probleme iz potpuno drugačijeg društva u prošlosti, iz perspektiva koja nam je danas potpuno strana i neshvatljiva. Noviju i vremenski relevantniju književnost se često zapostavlja u lektirama. Primjerice, novije generacije nemaju danas nešto što su za neku raniju generaciju bili Dnevnici Adriana Molea – nešto što je pisano s glasom mladih koji žive u tom vremenskom i povijesnom periodu, u uvjetima u kojima se mnoge mlade osobe (u ovom slučaju iz radničkih obitelji) mogu poistovjetiti”, priča Janovski.

Kada je u pitanju stvaranje kulturnih sadržaja i angažman mladih u kulturi općenito, Janovski napominje da, iako su mladi i kultura dva izrazito i logično povezana područja, to često nije prepoznato na razini nacionalnih politika.

“Kultura je bitna za slobodno vrijeme mladih, ali i za intelektualan, društveni i kritički razvoj. Samim time je iz konteksta slobodnog vremena, pristupačnost kulturnog sadržaja izrazito bitna za mlade u manjim sredinama, naročito u ruralnim područjima i na otocima. No, to je slabo prepoznato, iako načelno već dugo postoji područje kulture u Nacionalnom programu za mlade, ali to nažalost nije dovelo do toga da se specifično podržava kulturna produkcija mladih ili kulturna produkcija namijenjena mladima, tj. niti resor kulture niti resor mladih nisu to dovoljno prepoznali kao specifičnu potrebu. A novi NPM još uvijek čekamo i generalno nije bio dobar proces, niti je ono što smo vidjeli od dokumenta na javnom savjetovanju početkom ove godine bilo posebno nadobudno, pogotovo za kulturu”, zaključuje Janovski.

“Čitatelj se ne rađa, čitateljem se postaje”

Pitanje infrastrukture i dostupnosti kulturnih sadržaja, posebno u manjim, ruralnim sredinama, otvorili smo u prvom tekstu, razgovorom s Rokom i Katarinom, mladima iz okolice Karlobaga i Zadra. U kojoj je mjeri to i pitanje radničke klase i kako je odrastati bez knjiga, jako dobro opisuje Antonela Marušić u tekstu Kuće bez knjiga, koja piše o svojoj samohranoj majci i činjenici da joj knjige nisu bile na popisu osnovnih potrepština za život obitelji. Marušić ukazuje i na činjenicu da se razgovor o (ne)čitanju ponekad, ako skrene u krivom smjeru, može pretvoriti u elitističku propovijed.

“‘Ovom narodu se u očima vidi svaka nepročitana knjiga’. U pitanju je rečenica koju je u jednom od svojih intervjua izrekao i kasnije je parafrazirao na svojoj Facebook stranici poznati hrvatski književnik, moj kolega i čovjek kojeg sam do tog trenutka na više razina smatrala bliskim. Iako nominalno nije bila uperena prema meni, rečenica me uvrijedila i razljutila. Bio je u pitanju eklatantan primjer prezira prema neukim i nepismenim ljudima kakvih je u ovim krajevima još uvijek mnogo. Narodu koji ne čita, nižem društvenom sloju iz kojeg smo oboje potekli”, piše Marušić.

Ako bi sumirali srž onoga o čemu piše Marušić, mogli bismo reći da nepročitane knjige ovog naroda nisu, zapravo, krivnja naroda. Krivnju se obično pripisuje ljudima u kontekstu izbora, svjesne namjere za činjenje ili nečinjenje nečega, a ovdje je malo toga stvar (samo) izbora.

Različiti faktori utječu na motivaciju mladih za čitanjem i to postaje sve češća tema znanstvenih istraživanja, jer se smatra da je motivacija osnovna pretpostavka napretka u čitanju. Razvijanje motivacije mladih za čitanje i temu užitka u čitanju istraživala je Ivana Martinović, docentica na Filozofskom fakultetu u Osijeku, jedna od autorica znanstvenog rada Užitak u čitanju: teme u literaturi za mlade objavljenoj u Hrvatskoj 2016. – 2019. godine (I. Martinović, I. Grgić, E. Kotromanović).

Martinović nam je za početak istaknula da je skeptična po pitanju dubljeg pisanja o ovako važnoj temi u limitiranim okvirima novinarskog pristupa, ali je na naša pitanja ipak odgovorila, ističući kako je o temi čitanja mladih potrebno još puno više govoriti i pisati.

“Motivacija za čitanje je toliko važan i neizostavan čimbenik u procesu stvaranja navike čitanja i odgajanja pojedinca kao čitatelja da ga se može odrediti ključnim i vrlo je istraživana tema u području psihologije. Čitatelj se ne rađa, čitateljem se postaje. To znači da se i motivacija za čitanjem razvija i to na različite načine. Naviku čitanja potrebno je razvijati od najranije dobi djeteta. Na taj način djeca u velikom broju slučajeva ostaju zainteresirana i motivirana za čitanje i u kasnijim razdobljima života”, objašnjava Martinović.

Naglašava i da, iako često slušamo o tome i ističe se da mladi ne čitaju, to nije nužno točno, odnosno - to nam ne daje dobar uvid u nijanse istine. “Postoji niz potvrda u istraživanjima provedenima u svijetu (npr. Tveit, 2012, Walia i Sinha 2014) te neka starija (novih objavljenih nema) istraživanja u Hrvatskoj (Sabolović-Krajina, 1993) koja govore u prilog činjenici da mladi vole čitati, zainteresirani su za čitanje. Dakle, razlozi zašto neki mladi čitaju, a neki ne zasigurno su višestruki. S jedne strane jer imaju puno školskih obaveza, a potom jer slobodno vrijeme često provode na druge više ili manje strukturirane načine, a jedan od razloga (kako pokazuju rezultati istraživanja) je i taj što ne mogu pronaći ono što ih zanima, odnosno da bi čitali više kad bi mogli pronaći ono o čemu bi voljeli čitati”, komentira Martinović.

Kako se navodi i u radu Užitak u čitanju: teme u literaturi za mlade objavljenoj u Hrvatskoj 2016. – 2019. godine, do današnjeg vremena je provedeno dosta međusobno neovisnih istraživanja čitateljskih navika i interesa mladih, najčešće u okviru diplomskih i završnih radova na različitim fakultetima u Hrvatskoj, ali ta istraživanja najčešće nisu objavljena pa šira javnost s njima nikada nije bila upoznata.

Martinović objašnjava kako su razlozi zašto se neki diplomski i završni radovi ne objavljuju različiti i odluka o tome ostaje isključivo na mentoru i diplomantu. Podsjeća i da istraživanja dugotrajan proces i uvelike ovise o materijalnim sredstvima koja su često za te svrhe vrlo ograničena ili ih nedostaje.

Brojni faktori, dakle, utječu na to da velik dio recentnih istraživanja ostaje van dosega javnosti, i to je zapravo problem koji se ne spominje često u novinarskim tekstovima. Kontinuirano dijeljenje i komuniciranje istraživanja van akademskih okvira posebno je važno, jer bi svakako utjecalo i na javno mnijenje i na kreiranje javnih politika.

Martinović je s kolegicama istraživala teme prisutne u knjigama za mlade objavljenima u razdoblju od 2016. do travnja 2019. u Hrvatskoj. Njihovo je istraživanje pokazalo da nakladnici u Hrvatskoj objavljuju knjige koje su namijenjene mladima i da se ta produkcija iz godine u godinu povećava. Od ukupnog broja objavljenih knjiga za mlade u razdoblju 2016.-2019. trećina je knjiga za mlade domaćih autora, dok dvije trećine čine knjige stranih autora. 

“Najveći je broj objavljenih knjiga u kojima prevladavaju mračne teme iz područja fantastike: borba dobra i zla, borbe čarobnjaka i vila, djelovanje likova u izmišljenim svjetovima, djelovanje magije, spašavanje ovog svijeta. Te teme isprepliću se s temama ljubavi, prijateljstva, rata, traženja identiteta. Zatim, među objavljenim djelima za mlade, vrlo je mnogo onih znanstvene fantastike u kojima se pojavljuju teme poput borbe naroda u izmišljenim galaksijama, budućnost svijeta, distopijski svjetovi, demonske sile, vanzemaljci, napredni roboti, mitologija; prisutni su i mitovi od kojih se spominju nordijski, ruski i slavenski, koristeći se likovima, mjestima i događajima iz poznatih mitskih priča. U knjigama ljubavne tematike naglasak se najčešće stavlja na ljubavnu priču, govori se o problemima u ljubavi, prihvaćanju razlika među ljudima i obitelji. Teme odrastanja, prijateljstva, ljubavi, škole, obitelji, vršnjaka, seksualnosti, interneta, nasilja, smrti, feminizma, mentalnog zdravlja i samopouzdanja prisutne su u psihološkim, društvenim te obiteljskim djelima. Tematika suvremene literature za mlade vrlo je šarolika i mladi zasigurno mogu pronaći ono što ih zanima i u čemu će uživati”, navodi Martinović.

Osim zadaće roditelja (koji će njegovati i razvijati navike čitanja u obitelji), Martinović ističe ulogu knjižničara, profesora hrvatskog jezika i književnosti, te stranih jezika, u približavanju knjige čitateljima i otkrivanju načina kako će mlade privući čitanju.

“Preostaje vjerovati da će, primjerice, u skoroj budućnosti biti jasnije određena svrha i zadaće lektire. Zasad lektira vrlo dobro upoznaje učenike s kanonom hrvatske i svjetske književnosti što je vrlo poželjno, važno i neosporno potrebno, ali bi se kroz lektiru trebale razvijati i navike čitanja. To je, čini se, nespojivo, posebice u današnje vrijeme, odnosno za X generaciju mladih pa se postiže suprotni efekt, odnosno čitanjem lektire mladi stječu negativan stav o knjigama i čitanju. Iako je aktualan popis lektire prilično otvoren i dugačak, ipak bi se trebali odrediti i drugi načini koji će bolje podržavati pozitivne pristupe samom čitanju iz užitka, razvijati nove i njegovati postojeće navike čitanja, odgovarati na interese mladih u području čitanja te im približavati čitanje kao aktivnost u kojoj mogu i trebaju uživati i ujedno kroz čitanje pozitivno djelovati na sve aspekte razvoja čovjeka koji se čitanjem (iz užitka) mogu razviti”, zaključuje Martinović.

Lijepa naša knjižnica

Osim obiteljskog okruženja i škola, važnu ulogu u razvijanju čitalačkih navika imaju knjižnice i knjižničari, što prepoznaju i svi naši sugovornici. Državni zavod za statistiku u rujnu je objavio podatke o knjižnicama koje djeluju na području Hrvatske u 2019. godini. Podaci o dobnoj strukturi članova i članica knjižnica posebno su nam zanimljivi u kontekstu ovog teksta.

Članovi osnovnoškolskih i srednjoškolskih knjižnica čine 40 posto članstva svih knjižnica, a potom slijede narodne knjižnice, s 39 posto u ukupnom članstvu knjižnica. I u narodnim knjižnicama prevladava mlado članstvo - djeca i mladi do 18 godina čine 41 posto članstva. Bitan je i podatak kako je u 2019. godini u ukupnim posjetima knjižničnim događanjima i radionicama čak 70 posto polaznika bilo mlađe od 18 godina.

Izvor: DZS

Izvor: DZS

Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju i kako nabava knjižnične građe prati trendove, zahtjeve i preferencije (mladih) korisnika pa je značajan udio nabave e-knjižnične građe i digitalizacije postojeće knjižne građe. U ukupnoj nabavi knjižnične građe e-knjiga čini 88 posto, dok je udio fizičkih knjiga 12 posto, dok u nabavi časopisa e-časopis ima udio od 97 posto.

Izvor: DZS

Vidljivo je kako knjižnice uspješno rade na tome da ne budu samo mjesta posudbe knjiga, već mjesta diskusije, druženja i povezivanja, i sve to - što je itekako važno - ili u potpunosti besplatno (za mlađe korisnike) ili za simboličku cijenu na godišnjoj razini.

Kako smo u prethodnom tekstu otvorili temu nepostojanja knjižnica u manjim i “zabačenim” sredinama, za ovaj nam je tekst bilo bitno istaknuti mobilnu knjižnicu koja je već skoro pola stoljeća primjer pozitivne prakse na širem zagrebačkom području - Bibliobusnu službu Knjižnica grada Zagreba (KGZ).

Foto: Ivana Perić

“Bibliobusna služba Knjižnica grada Zagreba od 1976. godine djeluje na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Osnovana je s ciljem širenja knjige i kulture čitanja u tzv. bijela područja, odnosno gradska i prigradska naselja u kojima nisu postojale stacionirane knjižnice. Danas, djelovanje i misija pokretnih knjižnica u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, usmjerena je na omogućavanje dostupnosti i pružanje osnovnih knjižničnih usluga stanovništvu malih naselja, dječjih vrtića, škola i specijalnih ustanova udaljenih od gradova i stacioniranih knjižnica”, objašnjava nam Nika Čabrić, voditeljica Bibliobusne službe KGZ-a.

Služba je kroz 44 godine rada od jednog vozila i 20 stajališta, narasla na dva suvremeno opremljena bibliobusa koja posjećuju 78 stajališta. U lipnju svake godine se radi evaluacija, a potom priprema i reorganizacija bibliobusnih stajališta koja se počinju obilaziti početkom sljedeće školske godine. Na svoja stajališta Bibliobusna služba dolazi svaka dva tjedna u isto vrijeme. Od trenutnih 78 bibliobusnih stajališta, njih 24 nalaze se na prostoru Zagrebačke županije, a posljednje otvoreno bibliobusno stajalište je ispred Osnovne škole Resnik, u gradskoj četvrti Peščenica – Žitnjak.

“Dolazak bibliobusa i mogućnost korištenja njegovih usluga, ali i osobni kontakti, informacije i edukacija koju im pružaju knjižničari pokretne knjižnice, vrlo su dragocjeni brojnim bibliobusnim korisnicima, tim više što je upravo bibliobus za mnoge od njih prva knjižnica, ili čak i jedina knjižnica koju su u životu imali prilike koristiti. Tako je bibliobus u pravom smislu mjesto susreta i društvenog događanja na svojim stajalištima”, kaže Čabrić. Jasno joj je koliko je bitno utjecati na (buduće) čitatelje odmalena, i koju ulogu u tome igraju njihovi plavi autobusi puni knjiga.

“Knjižničnim fondom, aktivnostima i promicanjem sadržaja važnih za odgoj čitatelja od malih nogu, potiču se roditelji i drugi odrasli da s čitanjem naglas djetetu počnu već od njegova rođenja kako bi čitanje postalo dijelom svakodnevice. Djeca u bibliobusu stvaraju svoja prva prijateljstva, a roditelji pronalaze nova. Stvara se navika dolaska u bibliobus, odnosno navika čitanja. Mnogi mladi dugo će pamtiti slikovnice koje su posuđivali u bibliobusu, one će ih i u kasnijoj dobi podsjećati da su bibliobus i čitanje bili sastavni dio njihovog života od malena. Zadržat će ljubav prema čitanju i naviku čitanja tako će prenijeti i na svoju djecu”, objašnjava.

Naravno, nije sve baš tako lako, bajkovito i jednostavno, i u Bibliobusnoj službi su svjesni da je naviku čitanja teško zadržati jer na nju utječu različiti faktori.

“Iako mladi najviše posuđuju i čitaju lektire, knjižničari su ti koji moraju uložiti svoj trud kako bi mladi birali čitanje i u svoje slobodno vrijeme. Knjižničari Bibliobusne službe svaki se dan prije odlaska na terene pripremaju za susrete sa svojim korisnicima, znaju svoje članove jer upravo su kod njih bili dva tjedna ranije, i znaju da uvijek moraju biti spremni preporučiti im knjige. Svjesni su da preporuka ponekad neće ovisiti o samoj dobi, već o individualnim afinitetima. Tako su naslovi fantastike, kriminalistički i povijesni romani uvijek dobro došli kada djeca u tom prijelaznom razdoblju prema odrasloj dobi lutaju policama Bibliobusa”, ističe Čabrić.

Osim truda u direktnom radu s posjetiteljima Bibliobusa, poduzeli su dodatne korake kako bi pokretnu knjižnicu učinili vidljivijom mladima, pisanjem na mrežnim stranicama i aktivnostima na društvenim mrežama, Facebooku i Instagramu.

“U vremenu epidemije koronavirusa virtualni život je postao neophodan. Nastali su tako video uradci s pričanjem priča i čitanjem poezije te je održano nekoliko virtualnih kvizova za djecu i odrasle. Ako knjigama povežemo generacije, prenijet ćemo i važnost postojanja i djelovanja Bibliobusne službe s generacije na generaciju i time pokazati kako pokretna knjižnica čini bitan segment svačije svakodnevice”, zaključuje Čabrić.

Za kraj je s nama podijelila i anegdotu s jednog od bibliobusnih stajališta u lanjskoj godini, koja nas podsjeća na to da, iako su knjige i čitanje ozbiljna stvar, treba zadržati i malo životne neozbiljnosti - jer ima i važnijih stvari.

 “Dolazi dječak u bibliobus. Članska iskaznica je zaboravljena, ostala je kod kuće. Na lijepe oči, uz provjeru imena i prezimena te datuma rođenja, posuđuje željenu knjigu i od knjižničarke dobiva uputu kako svoju člansku iskaznicu uvijek mora nositi sa sobom. Nakon toga knjižničarka ga s osmijehom upita: I što ćeš ponijeti sa sobom idući put? Dječak odgovara: Pa, nešto slatko!.”

Epilog o (ne)čitanju

U razgovorima i dopisivanjima za ovaj i prethodni tekst o čitalačkim navikama mladih, ističe se nekoliko opažanja koje dijeli većina naših sugovornika i sugovornica. Svi oni, čitali ili ne, prepoznaju čitanje knjiga kao važan dio života. Neki od njih pritom napominju kako je podjednako važno (što za njih osobno, što šire društveno) i filmsko stvaralaštvo te serije koje gledaju na Netflixu, kao i bogata oralna kultura njihove zajednice (u slučaju naših sugovornika iz malih ruralnih sredina).

Prepoznato je kako na (ne)čitanje utječu ekonomski faktori koji ili pridonose ili oduzimaju od generiranja kulturnog kapitala. Da bi čitali knjige, knjige nam moraju biti dostupne. I naši mladi sugovornici, kao i stručnjaci koji se ovim temama bave, prepoznaju kako mjesta u kojima se rađamo, kuće u kojima odrastamo, ljudi koji nas odgajaju, poslovi koje radimo, vrijeme koje imamo ili nemamo - utječu na stjecanje i održavanje navike čitanja.

Kao i s drugim stvarima koje rade u slobodno vrijeme, mladi kad čitaju knjige žele - uživati. O užitku u čitanju kao da još uvijek premalo pričamo o medijima, gdje nam se čitanje knjiga servira u pragmatičnom sendviču formalnog obrazovanja, pronalaska posla i napredovanja na društvenoj ljestvici. Stoga ove tekstove možemo zaključiti rečenicom - u redu je da u knjigama i (samo) uživamo.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici