'Mislim da pomalo lijeni pisci pišu samo o svom životu.'

Mnogo je (književnih) načina prikazivanja krize srednjih godina, no kako tom životnom razdoblju, više no ijednom drugom, nedostaje romantike, o njemu je najbolje pisati kao što se i događa – izravno, pravocrtno i s daškom gorke ironije. Oštrim jezikom, ali ne bez duha, o raspadu braka dvoje pedesetogodišnjaka, srednjoškolske nastavnice Ingrid i birokrata u državnoj službi, Jana, u svojem drugom romanu Ne, ne i ne, a prvom hrvatskom prijevodu iz manufakture Željke Černok objavljenom pod egidom Naklade Ljevak, piše norveška spisateljicom Nina Lykke (1965).

Autorica se u njemu odmiče od stereotipnog polariziranja, ne razdvaja ostavljene od ostavljenih, a kao treću točku fokalizacije uvodi naherenu stranicu (izvan)bračnog trokuta čime njezina pozicija nepristranog pripovjedača iz trećeg lica dobiva dodatnu važnost. U osnovi raslojavanje odnosa bračnih partnera, Ne, ne i ne na drugoj je razini pronicava studija neuralgičnih točaka (ne samo norveškog) društva o kakvima danas nije uputno, ponekad niti pristojno govoriti. Da pritom izbjegava žanru inherentne trope, svjedoči i Nagrada mladih čitatelja kritičara, norveški pandan francuskoj nagradi Goncourt des lycees – Ninu Lykke laureatkinjom je proglasilo nešto više od 200 norveških u projekt uključenih srednjoškolaca, a u užem se izboru našla s autorima poput Vigdis Hjorth.

Nina Lykke roman je zagrebačkoj publici predstavila u rujnu, a prigodu smo iskoristili za razgovor s autoricom.

Vaša nam biografija otkriva da ste diplomirali grafički dizajn, a neko ste vrijeme i radili u struci. Grafički romani i strip su cijenjeni i popularni oblici umjetnosti u Skandinaviji, s jakom ženskom scenom i nekoliko iznimnih autorica. Što vas je ponukalo da iz slika prijeđete isključivo u riječi? Što vam, u smislu kreativnosti i mogućnosti izražavanja, daju riječi, a bilo je nedostupno u izražavanju vizualnim?

Ukratko, dok papir ima samo dvije dimenzije, moje su riječi trodimenzionalne. Oduvijek sam pisala, a grafički dizajn izabrala sam kao mjesto ugode, prostor estetike. Estetika, boje, tipografije i uređenje prostora me još uvijek privlače, ali dok pisanje vidim kao nešto egzistencijalističko, dizajn dolazi kao hedonistički odmak. Riječ i slika u meni su posve odvojeni dijelovi, nemaju veze jedno s drugim.

Čak se i danas, kad sam potpuno posvećena spisateljskom radu, povremeno bavim grafičkim dizajnom. Najčešće su to poslovi za neke od mojih starih klijenata s kojima radim preko dva desetljeća. Ako nekome treba dizajnirati novo izdanje stare knjige, uskočim. Jer dizajn je tako jednostavan i opuštajuć, nakon pisanja dođe kao šetnja šumom.

Pisanje vas iscrpljuje?

Da, itekako. No, da odgovorim na pitanje – oduvijek pišem i oduvijek dizajniram. Također, kako bih si mogla priuštiti pisanjem, do prije pet godina sam radila kao freelancerica, ustajala bih se u pet sati ujutro kako bih si osigurala ona dva sata mira, za pisanje, prije nego što djeca ustanu i ja započnem svoj radni dan. Ta su mi dva sata često bila vrjednija od ostatka dana.

Nakon dva desetljeća slobodnjačkog statusa, možete li nam približiti što znači biti freelancer u Norveškoj?

Mislim da je posvuda slično, vodim svoje malo poduzeće, naizgled imam slobodu, ali moram pristati na sve, neovisno o tome radi li se o stalnom ili povremenom klijentu. Tako da imam ili previše posla ili ga nemam dovoljno, ali sviđa mi se dinamika, vjerojatno bi mi dosadilo da je drugačije. Volim svoju suludu svakodnevicu.

E, sad, je li teško živjeti od toga? Jest, ali mislim da je tako svugdje. Najveći je problem nedostatak sigurnosti, ovim se poslom bavim od svoje 24. godine što će reći da sam u njemu 34 godine, i nikad je nisam imala. Ipak, svake godine uspijem zaraditi prosječnu plaću, što nije mnogo, ali je dovoljno. Imam pravo na zdravstveno osiguranje jer u Norveškoj, kao i vi ovdje, imamo „besplatno“ zdravstvo. Naše su države, za razliku od Amerike, dobra mjesta za slobodnjake. Obje su socijalne države, iako Norveška jest bogatija. I kod nas je lakše biti bolestan. Ali, ako imaš siguran posao! U suprotnom, nema bolovanja! Naknada se od države dobiva tek nakon sedamnaestog dana bolesti, nema dvodnevnih viroza i sličnih boljetica.

Ne, ne i ne! Uskličnika u naslovu nema, a trebalo bi ga biti jer u romanu upirete prstom u mnoge nepravilnosti ili bizarnosti norveškog društva. Što vas u njemu nervira, koja devijacija zaslužuje najglasnije „ne“?

Ono što zaslužuje najglasnije „ne“ u samim je ljudima, a u romanu se manifestira kroz Ingrid kao glavni lik. Cijelog života nije znala reći „ne“ i tek u svojim pedesetima to uči. A zašto? Shvaća da se cijelog života prema svima ponašala lijepo, s poštovanjem, bila dobra. Ali ima li to smisla ako svi u njezinoj okolini varaju, kradu, zanovijetaju? Shvaća i da je mnogo uložila u sinove, a oni nisu izrasli u izuzetne ljude, vrte se tek oko prosjeka. Njezino neprestano „da“ nije se isplatilo.

Naslov mi se nametnuo jer sam roman pisala u menopauzi i bila sam ljuta na sve i svakoga. Na svako bih pitanje najradije odgovorila sa „ne.“ Ne znam je li naslov posve prevodiv, u Norveškoj označava izraz kojim se rješavamo nametljivaca. Umjesto da pitamo „nisi me čuo i prvi put?“, kažemo samo „ne, ne i ne!“

Je li onda jedan od problema Norvežana prevelika težnja udovoljavanju drugima zbog koje zaboravljaju ugoditi sebi?

Jednim dijelom, da. Mislim da Ingrid toga ranije nije bila svjesna. Kao sa spavanjem u autu – nije zapravo htjela spavati ondje, ali slučajno je otkrila da u automobilu tako dobro spava. A nakon četrdesete je teško spavati, i svi stariji od toga dobro znaju da, otkriješ li mjesto na kojem dobro spavaš, to postaje mjesto na koje se vraćaš.

U Hrvatskoj, čini mi se i svijetu, nako pandemije postoji trend napuštanja starog načina života, težnje da se učini „nešto značajno“ ili da se „vrati prirodi.“ Je li to slučaj i u Norveškoj, je li Ingrid, sa spavanjem u autu i reduciranjem materijalnih i fizioloških potreba, manifestacija trenda?

Mislim da jest, ljudi odlaze živjeti u ruralna područja, sele na farme i započinju uzgajati ovce i koze ili eko povrće. Napuštaju svoje domove i sele u kampere, stvaraju kuće na kotačima, ali nisam sigurna je li to baš tako rašireno. Naime, o tome čitamo u novinama baš zato što je tako rijetko. Nakon pandemije 99% ljudi ipak se vratilo starom načinu života. Naposljetku, potrebno je mnogo hrabrosti da bi se život promijenio iz temelja.

Treba mnogo hrabrosti da se stari način života napusti i pretpostavljam da mu se zato, nakon kraja pandemije, vratilo 99% ljudi. Mislim da samo o tim, hrabrijim, ljudima čitamo u novinama, ali onda, jer ih je dovoljan broj, stječemo dojam da su to svi. A nisu.

A što je s norveškim obrazovnim sustavom, zaslužuje li i on veliko „ne“? Ingrid je učiteljica pa, iako nisu središnji, saznajemo ponešto o njegovim problemima – vidimo učitelje sputane učeničkim ocjenjivanjem, vidimo pasivnu agresiju kolega koji u evaluaciji nisu dobro prošli, a sve to stvara i nedostatak empatije.

Roman sam pisala 2016. godine, stanje je tad bilo grozno, a sad je još i gore. Svjedočimo pravoj tragediji, u međuvremenu je izglasan zakon koji bi trebao sprječavati iživljavanje učitelja nad učenicima. Ali, nije donio mnogo dobra jer učenici sad imaju sva prava bez ikakvih obaveza dok učitelji moraju ispunjavati sve obaveze bez ikakvih prava. Neki su učenici i nasilni, a učitelji im ne mogu ništa jer, reagiraju li, mogu biti prijavljeni za povredu prava učenika! Naravno, to su mladi, ne posve odrasli ljudi i koristit će se svim dostupnim mehanizmima, a taj se zakon u njihovim rukama pretvara u tešku artiljeriju.

Spominjete zakon, a u romanu se Ingrid često pita jesu li djeca „takva,“ neodgovorna i samoživa, jer su roditelji posljednjih desetljeća prema njima preblagi. Koliko je istine u tome i je li se svijet pretvorio u društvo razmaženih pojedinaca?

Da! Nikad to, naravno, nisu svi, mnogi mladi ljudi su dragi i dobro odgojeni i izrast će u dobre, kvalitetne odrasle osobe i članove društva. Ali, previše je onih koji nisu takvi, oni nisu zadovoljni sami sobom. Nisu zadovoljni ovom situacijom.

Odrasli su ih iznevjerili, nisu odradili svoj posao jer žele biti prijatelji sa svojom djecom, žele da ih ona vole, ne nužno i poštuju, a to je zamka. I odricanje od odgovornosti, odrasli su odustali od svojih uloga. Izdali su djecu i svoju roditeljsku dužnost. A zašto? Sve što žele jest voljeti svoju djecu, obraćaju im se u superlativima, uvjeravaju ih da su posebna i da se u životu ne trebaju truditi, a to djecu, naravno, razmazi. Pretvara ih u male careve, kao obrnuta politika jednog djeteta u Kini, sve im je servirano na pladnju. Opet, to nisu svi, vjerojatno sud donosimo na temelju slučajeva o kojima čitamo u novinama pa stječemo dojam da je stanje gore nego što jest. Mnogi učitelji mi govore da su njihovi učenici pristojni mladići i djevojke. S druge strane, možda mi to govore i da se zaštite. Školstvo je velik dio problema, učitelji djeci, iz straha od svakovrsnih optužbi, daju bolje ocjene nego što ona zaslužuju. Ali to je problem cijelog svijeta. Sve se, kao, čini iz ljubavi, ali ta je vrsta ljubavi pogrešna.

Sva tri odrasla protagonista vašeg romana pate od manjka osjećaja odgovornosti, možda je stanje bolje definirati kao patnju pod teretom odgovornosti – majka Ingrid počinje živjeti tek nakon što se odrekne svake odgovornosti, otac Jan želi da se netko drugi brine za njega, a Hanne je personifikacija neodgovornosti. Je li manjak odgovornosti najraširenija bolest 21. stoljeća?

Da, to je jedan od najvećih, rekla bih i središnji problem suvremenog društva, kao da nitko više ne želi biti odrastao. Biti moralan, odrastao, autoritativan i donositi promišljene odluke danas nije moderno. a možda bismo trebali početi biti takvi. Tko bi, ako ne mi, to trebao biti, devedesetogodišnjaci?

Odrasli moraju početi preuzimati odgovornost, ali problem je što svi žele živjeti ideal mladosti. Četrdesetogodišnjaci se želi zabavljati, piti, spavati gdje i s kim god stignu, a s takvim bi stvarima trebali završiti do 25. Inače će se dogoditi da s 38 odluče da je vrijeme za djecu, ali to neće biti moguće jer će biti prestari! Rastežući granice mladosti odgurali smo ih predaleko, mislimo da imamo svo vrijeme svijeta i da, ako holivudske zvijezde mogu roditi u šezdesetoj, možemo i mi. To je sumanuto! Ideali su nam malo sjebani.

Je li to razlogom snažne pogođenosti vaših likova krizom srednjih godina?

Da, sigurna sam u to. Nisu pazili, a ljude iznenadi kad ostare. Pitaju se zašto se to baš njima događa iako su cijelo vrijeme znali da će doći do toga. Ipak, mislili su da će njih to zaobići jer starenje je svima šok.

Ima li to veze s društvenim stavom o sramotnosti starenja i bivanja starim?

Da, pomičući granice starosti, odmičemo ih od sebe da to ne bismo bili mi, da se ne bismo pretvorili u „starce“. Za to je dobrim dijelom odgovorna kultura mladosti i njegovanje kulta mladih, započeta u pedesetima i šezdesetima. Još patimo od toga.

Što se zatim dogodilo? Najtužnija posljedica svega jest da prema starijim osobama ne postupamo s poštovanjem i obzirno. Već dugo razmišljam o tome, odnos prema starosti, pogotovo u Norveškoj, u meni izaziva tugu. Starije osobe žive u staračkim domovima, posve izmještene iz obiteljskih života. Moja svekrva živi s nama, sad su joj 93 godine i počela je razvijati staračku demenciju pa o njoj brinemo zajedno sa šogoričinom obitelji. Više bi ljudi trebalo uključivati najstarije članove obitelji u život. Način brige o starijima trebali bismo preuzeti od imigranata, oni to čine kao što bismo i mi trebali. A sve je to povezano sa slavljenjem mladosti i uvjerenjem da si poseban jer se „u glavi osjećaš kao da imaš 25 godina.“ Ali nisi! Svi u glavi imamo 25, svi smo mi djeca iznutra, ali moramo se ponašati u skladu sa svojim godinama i osvijestiti da je život ludovanja i pijančevanja završio, a drugi, jednako dobar, tek počinje. Ovo je suluda situacija!

Spominjete pojave nastale u pedesetim i šezdesetim godinama. I Ne, ne i ne i vaš sljedeći, još neprevedeni roman donekle se bave i pitanjem osipanja, raslojavanja srednje klase. Kroz kakve je promjene taj koncept prošao za vašeg života?

Mislim da se poimanje srednje klase u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj promijenilo više nego u Norveškoj budući da ste prošli kroz veće društvene promjene, čini mi se da je vaša srednja klasa danas snažnija nego prije.

Norveška je jako dugo imala jako snažnu srednju klasu i srednja klasa bila je temelj društvenog napretka, ona čita, piše i bavi se kulturom, medijima, njezini su članovi književna, kazališna i glazbena publika pa je logično da se njome sve pokreće. Zašto i ne bi bilo tako?

I pisce iz radničke klase čitaju pripadnici srednje klase, ne super bogati, rijetko radnici. Srednja klasa pokreće kulturu. U Norveškoj ćete često čuti da je ljudima, kad je o književnosti riječ, zlo od srednje klase. Neka slobodno pišu o nečemu drugom! Ja mogu pisati o radničkoj klasi, ali bilo bi to pomalo snishodljivo, ispričano samo kroz pogled izvana. Moram pisati o onome što mi je poznato. Imam sreće, demografski spadam u kategoriju sredovječnih žena. A tko najviše čita? Sredovječne žene! Zato su moje knjige tkao uspješne!

Generacijsku bliskost vidite kao razlog uspjeha?

Da, uvjerena sam da je u tome stvar. One me razumiju, međusobno se razumijemo, iste smo demografije, a sredovječne su žene inače najbolja čitateljska publika, znaju o čemu govorim, na predstavljanjima i čitanjima se često smiju jer se u mnogočemu prepoznaju.

Znači li to da istinski uživati možemo samo u čitanju i/ili pisanju o bliskome i poznatome? Je li naivno vjerovati da književnost otvara nove perspektive?

O, ne, to je jako dobro, ali „nove perspektive“ dobivamo kroz stranu ili migrantsku književnost pisanu na norveškom jeziku. One su također dio književnosti radničke klase jer u nju pripadaju useljenici, u novoj zemlji moraju krenuti od samog početka kako bi, eventualno, kasnije uspjeli. Dakle, u Norveškoj postoji takva književnost, ali ja sam umorna od mržnje koju srednja klasa ispoljava prema sebi. Pripadnike srednje klase lako je napadati. Uostalom, i sama je riječ poprimila uvredljive konotacije. Kažete li da je nešto „srednjestaleški“ istovjetno je tome da ste ga nazvali prosječnim, skoro jadnim. Zato se zauzimam za srednju klasu!

Kako ti različiti, novi glasovi i društvene strukture utječu na promjene u norveškoj umjetnosti i književnosti, njihov razvoj?

Vrlo sam rano počela čitati knjige za odrasle, sjećam se da je književnost u sedamdesetima bila opterećena socijalnim realizmom, puno se pisalo o pobačajima, pitanju obitelji, razgovarali smo o feminizmu, ženskim pitanjima. Razumljivo, to su tada bile tabuizirane teme.

Danas o tome više ne govorimo jer smo sve iz sedamdesetih, od jednakosti među spolovima nadalje, postigli. Sada smo tako slobodni, žene nikad nisu bile tako slobodne, možemo se udati, razvesti, pobaciti, uzimati kontracepciju… Sve se to čini banalnim, ali važno je za ljudske slobode. Ponekad mislim da smo toliko slobodni da se treba zapitati zaslužujemo li svu tu slobodu. Ponekad mislim da ne.

I vaš muški protagonist, Jan, kaže da mu se ponekad čini da živi u previše otvorenom društvu, u kojem je sve dostupno. Je li danas doista prelako?

Da, mislim da jest. Stvoreni da se borimo, a to više ne činimo. Recimo, više ne moramo nabavljati hranu u onom klasičnom smislu jer je sva hrana lako dostupna. Zato u Norveškoj imamo problem s pretilošću, gotovo 70% populacije ima neki oblik problema s težinom. Živimo u izobilju, a kad god to spomenem, ljudi se usprotive, počnu spominjati siromašne i govoriti da nisu oni krivi što su debeli. Sve se objašnjava drugim razlozima, više nema osobne odgovornosti, nad svima bismo se trebali sažaliti jer svatko nosi traumu iz djetinjstva. S tim bismo trebali prestati jer ne služi ničemu, djeluje kao destruktivna silnica i daje isprike, primjerice, zločincima koji su „takvi“ jer su u kao djeca iskusili nešto loše. Može zvučati okrutno, ali oni su naučili taj jezik i koriste ga kao ispriku. Otišli smo predaleko, društvo je nezdravo, u Norveškoj gotovo da i nema mlade osobe bez nekog oblika psihičkog poremećaja. A kad 80% populacije ima neki poremećaj, to je kao da ga nema nitko. To je suludo! Svi na društvenim mrežama i u medijima plaču o nečemu.

Ingrid na jednom mjestu u romanu kaže da svi cvile, ali nitko ne preuzima odgovornost te da se društvo pretvorilo u ambulantu u kojoj se svi hvale svojim bolestima. Suočavamo li se s, kako je to jedan psihijatar sročio, psihijatrizacijom društva i preuveličavanjem problema svakodnevice?

To se možda događa vama, naš je problem kudikamo gori jer imamo više vremena i novca, a posljednjih sedamdesetak godina nemamo niti iskustvo rata. Naravno, ovime ga ne zazivam. Psihijatrizaciju društva stvorili su oni koji vjeruju u nirvanu, savršen život, uvjereni da samo na takav, život bez problema imaju pravo. Za njega su rođeni. Takvi misle da, ako su ponekad tužni, s njima nešto nije u redu i treba im liječenje. Ali ne postoji savršen život! Život je hrpa smeća, ponekad, nekima više no drugima, jako težak i to je sreća. Ili ne sreća. Nitko o tome ne razmišlja, nitko tome ne uči djecu. Roditelji ih drže pod staklenim zvonom, pokušavajući ih zaštititi uklanjaju sve prepreke, a to nije dobro.

Kakav stav norveško društvo zauzima prema ozbiljnim psihičkim bolestima i njihovu liječenju?

Vjerojatno je kao ovdje, imamo psihijatrijske bolnice, profesionalce koji se time bave. Mislim da će u društvu uvijek postojati stigma jer su prave mentalne bolesti grozne, nitko se ne želi tako razboljeti.

Ne možemo ukloniti stigmu iz društva. Norvežani kažu da moramo više razgovarati o tome, ali čak i ako govorimo, problem ne nestaje. Nakon što netko počini samoubojstvo, zaključak je da smo trebali više razgovarati jer bi to pokojnika potaknulo da potraži pomoć. A što ako pomoći nije bilo? Možda ta osoba jednostavno više nije htjela živjeti? Možda su joj drugi pokušali pomoći, ostavljajući pritom i svoje živote po strani, ali pomoći nije bilo?

Možda razgovor i ne može pomoći svakom pojedincu, no može li pomoći u podizanju društvene svijesti i boljem nošenju s problemom?

Naravno, sigurna sam da može, ali o psihičkim bolestima otvoreno razgovaramo desetljećima, a svjedočimo porastu alkoholizama, ovisnosti i ljudi su sve bolesniji. Što više o tome govorimo, to više ljudi misli da je bolesno. Stvari se mogu razviti u oba smjera.

Ali, mislim da ne možete ukloniti stigmu, ona će uvijek biti prisutna jer takva vrsta bolesti nije dobra niti poželjna. Naravno, dogodi li se, naučite živjeti s time i dobro je da vas pritom netko razumije, da umjetnost podržava proces razumijevanja, zalažem se za to.

No postoji i vrlo nerealno očekivanje da bi umjetnost trebala otkloniti bol, a to nije moguće. Možemo pomoći tako što ćemo pisati o teškim stvarima i stvarati uzore. Ali, problem sa psihičkim bolestima jest što pojedinca dodatno odvajaju, osamljuju ga, otuđuju. Također, stvaraju osjećaj posebnosti koja nije uvijek dobra. To je posebno uočljivo kod mladih, među njima je to prava pošast, imaju poremećaje prehrane, osobnosti… jer su posebni. Potom to i iskorištavaju u svakodnevnom životu. Postaje zarazno.

Nosi li se književnost danas s teškim stvarima? Znamo da Norvežani nisu izumili koncept autobiografske fikcije, ali imate svjetskog prvaka u toj kategoriji. Je li i to odraz društva sebeljubnih pojedinaca kakvo prikazujete, leži li u tome uzrok popularnosti žanra?

To je samo trend, oduvijek postoji fikcija samo ju je sad netko nazvao autofikcijom i to nam se, jer je novo, sviđa. Knausgård nije izumio žanr, u Švedskoj je prije dvadesetak godina djelovao dramatičar na kojeg se ovaj ugledao. Taj Šveđanin u šest je tomova prikazao svoju svakodnevicu, pisao je grozne stvari o svojim prijateljima, mnogi su se nakon toga prestali družiti s njim. Izbio je pravi skandal.

Onda se 2009. godine pojavio Knausgård, njegovo mi je pisanje na početku bilo sjajno, vrlo oslobađajuće. No shvatila sam da je, kao i većina, pomalo kukavica jer ljude koji su mu još potrebni nije prikazao u lošem svjetlu. Želite li pisati pravu autobiografsku fikciju, morate napisati što stvarno mislite o nekim ljudima što, naravno, ne možete jer bi time vaš društveni život završio. Možda se pališ na susjedu, a ne možeš to napisati jer će ti žena poludjeti. Bilo bi zabavno da to netko učini, ali neće. O autobiografskim piscima pišem u svojoj posljednjoj knjizi jer uvijek, kad pišem fikciju, pišem i o sebi. Ne mogu to izbjeći. I kad pišeš autobiografiju, zapravo stvaraš fikciju jer mnogo toga moraš izbaciti, zatajiti, a potrebno je i stvoriti okvir unutar kojega će priča biti čitljiva. Već i to je fikcija. Sve je autobiografsko, sve je fikcija i ništa to nije. U pisanju je posrijedi uvijek fikcija i uvijek si to ti, autor, fikciji unatoč. Mislim da pomalo lijeni pisci pišu samo o svojem životu.

Govoreći o lijenosti, dva se vaša romana bave pitanjem bračne nevjere i oba je povezuju s tropom krize srednjih godina. Štoviše, čini se da gotovo svaki roman o tom životnom razdoblju podrazumijeva barem jednu, makar i platonsku aferu. Jesu li preljubi dobra početna točka istraživanja različitih načina razvoja situacije ili je posrijedi kreativna lijenost?

U pravu ste, preljubi su klišej. Ali zašto su klišej? Jer se tako često događaju! Klišej su jer se nalaze unutar života, a život je klišej! Otkad se rodimo pa sve do smrti potpuno smo isti kao svi ostali. Nitko nije poseban! Osim ako je lud, to donosi posebnost. Dakle, treba nam biti drago što smo stereotipni. Scenarij iz romana je čest, muškarac u pedesetima, već pomalo umoran od žene i braka, u spavaćoj sobi je suša… A okružen je mlađim kolegicama, u tridesetima, kojima biološki sat otkucava, u njemu prepoznaju obiteljskog čovjeka, potencijalnog oca svoje djece. I dogodi se knjiga.

Ideju za roman dobila sam na jednoj zabavi prije desetak godina. S užasom sam shvatila da sam stara koliko i muškarci koji upravo ulaze u drugi brak, a jedan od njih, novopečeni mladoženja u drugom pokušaju, udavio me pričom o svojoj mlađoj ženi. Laprdao je i laprdao o tome kako je dosadna i kako dosadne prijatelje ima. Ne samo to, kad bi se napio, zvao je bivšu ženu i žalio se na nezanimljivost svoje nove partnerice. Odakle ti pravo da se žališ?!? Razorio si brak, obitelj, ženu bacio u očaj, samo si se pokupio. Mogao je pokušati popraviti njihov odnos, ali nije to učinio jer danas, umjesto da popravljamo, bacamo. Jednostavna smo bića pa ako ne moramo ostati u braku, to nećemo učiniti. Vidimo da se razveo susjed pa mislimo da možemo i mi. To je tako apsurdno! I sjajno istovremeno. Pravo nadahnuće! Mislim da se taj i dan danas pita je li trebao otići.

U romanu se i Jan pita koje su posljedice njegovih djela i shvaća da ih, vjerojatno, neće biti. Funkcioniramo li samo po principu zločina i kazne? Treba li nam ta kazna?

O, da! Treba nam, itekako nam treba!

Za kraj, vratimo se na književnost. Osjećate li teret stvaranja unutar velike književne tradicije kakva je norveška? Snažni i neovisni ženski likovi dobro su vam poznati pa se i kraj ovog romana doima kao povijesno dalek, ali vrlo sinkroniziran kontinuum Nore i Kuće lutaka. Hanne se, s druge strane, doima kao svevremenska Emma Bovary. Jeste li, pišući, opterećeni tradicijom?

Prije svega, mislim da je Jan sa svojim zanovijetanjem i žalopojkama Emma Bovary ovog romana. Premda je stvarna Emma bila naivnija od njega.

Vjerojatno podsvjesno razmišljam o norveškom književnom kontekstu, ali nisam svjesno citirala Noru ili Emmu. Nije li ono o čemu pišem žica koja prolazi kroz svaku obitelj, žena drži sve kutove kuće, a kad stigne dijete, i suprug se pretvara u veliku bebu o kojoj treba brinuti. S jedne je strane to neodrživo stanje, s druge odražava ljubav. Takvo stanje za ženu je neodrživo. Zato se i kaže da muškarac, kad odlazi, ide k nečemu, a žena od nečega bježi. Možda zato imamo uspon feminizma u Skandinaviji, a o tome govori i naša književnost.

Kažete da je nevjera, stvarna i literarizirana, klišej i da je u životu teško biti originalan. Kako je u književnosti?

Isto. Naše će teme uvijek biti iste jer mi, ljudi, ostajemo isti, problemi su nam isti, tek nešto moderniji. Svakim se rođenjem zakotrlja novi krug, a književnost zrcali život i naravno da je stanje drugačije nego prije dva stoljeća, ali Emme Bovary i Ane Karenjine imaju iste probleme. Ne vjerujem u originalnost književnosti. Jezik treba biti svjež, oštar, točan, originalan, ali kako to mogu biti teme?! Stvarnost je već dovoljno luda, pogledajte oko sebe, toliko je različitih obiteljskih odnosa, međuljudskih dinamika da svi misle kako je baš njihova obitelj posebna. A nije, u suštini su sve iste.

Je li originalnost precijenjena utopija?

Da. Svi koji žele biti originalni pomalo su sjebani. Svatko ima pravo pokušati, ali ljudi prestravljeni klišejima s vremenom postaju dosadni. Također, često pišu nešto izdvojeno od života. A tko mari za većinu tih eksperimenata? Dobro pisanje o klišeju znak je originalnosti.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.