'Knjige vježbaju naš mišić empatije. Trebat će nam u budućnosti, baš kao što su nam potrebne i danas.'

Zamislite knjižnicu koja je otvorena i u koju možete zalutati tijekom šetnje, ali bez knjiga koje možete čitati i posuditi. Štoviše, ona upravo raste dok čitate ovaj tekst!

Knjižnica budućnosti vrlo je zanimljiv projekt koji je pokrenula Anne Beate Hovind, zadužena za narudžbe umjetničkih djela u javnim prostorima grada Osla, u suradnji sa škotskom umjetnicom Katie Paterson. Umjetnica je 2014. godine posadila 1000 stabala koja će za 90 godina postati knjige. Svake godine pozvan je jedan pisac ili jedna spisateljica da napiše tekst koji će biti isprintan na papiru nastalom iz posađenih stabala. Ovi rukopisi ostat će nepročitani sve do 2114. godine, a neće ih otvarati ni umjetnica.

O projektu sam željela saznati više, a Anne Beate i Katie sam s nekoliko pitanja ulovila baš tijekom priprema za odabir knjige za iduću godinu. Budući da je prošlo deset godina od početka projekta, pitala sam Katie može li se ukratko osvrnuti unatrag i reći nešto o tome kako se to sjeme ideje prvotno „uhvatilo“. 

„Umjetnica sam koja voli sanjariti. Mašta mi je vjerojatno jedna od najvažnijih stvari. Dakle, sanjarila sam. Zamislila sam godove drveća. Crtala sam te godove i zamislila stabla kao knjige, a godove kao njezina poglavlja, i tako je rast svakog stabla u sebi nosio knjigu, priču. Nakon toga, vidjela sam čitavu šumu i imala vrlo, vrlo jasnu viziju te šume kao knjižnice koja je rasla kao knjižnica za budućnost. I unutar svakog od tih stabala, nalazila su se poglavlja koja rastu tijekom 100 godina, u vremenskom okviru koji je tik iznad ljudskog života. Dakle, počelo je kao nekoliko misli, nekoliko riječi, kao prilično proširena vizija, ali nisam imala pojma da bi jednog dana mogla postati stvarnost.“

Katie izlaže diljem svijeta, a zanimaju je i neke od ideja land arta, kao što su vrijeme, trajanje, mjesto i iskustvo. U suradnji sa znanstvenicima i istraživačima diljem svijeta, njezini projekti razmatraju naše mjesto na Zemlji u kontekstu geološkog vremena i promjena: prenosila je zvukove topljenja glečera uživo, mapirala mrtve zvijezde, kreirala žarulju koja simulira iskustvo mjesečine, uz još mnogo toga. Ovom popisu dodala je i stogodišnji umjetnički pothvat. 

Zanimalo me i zašto je Norveška odabrana kao savršeno mjesto za ovaj projekt: „Mislim da je Norveška zaista došla k meni. Pozvana sam na vrlo poseban koncept, odnosno okupljanje, gdje su umjetnici predlagali umjetnička djela povezana sa sporim prostorom i sporim vremenom. Tako su me pozvali da predložim ideju i tada sam pomislila, Norveška bi zaista mogla biti savršeno mjesto. To je zemlja šuma, šumara, knjižnica, knjižničara, autora, priča, mitologija i tako dalje. Oni imaju pristup dugoročnom razmišljanju koje se činilo ključnim za ovaj rad. Dakle, Norveška je zapravo izabrala ovaj projekt”, kaže Katie. 

Napominje kako je Anne Beate Hovind zaista bila pokretačka snaga iza ove ideje i vjerovanju da bi se mogla ostvariti upravo tamo u Norveškoj, što se tijekom godina pokazala kao odlična ideja. Što je pak Anne Beate motiviralo da odabere ovaj projekt i uključi se?

„Kao predstavnica komisije, pozvala sam Katie da predloži projekt za javne prostore u razvoju u luci u Oslu. Dala sam joj vrlo otvorenu skicu i bila sam spremna da to bude nešto neuobičajeno. Međutim, bila sam vrlo iznenađena i nisam bila sigurna kako ostvariti tu ideju na način kako ju je ona opisala na početku. Bila je izvan vremena i prostora. Sada je taj rad prisutan već 10 godina i još uvijek raste i relevantan je za naše vrijeme.“

Sve je počelo s Margaret Atwood koja je predala rukopis pod nazivom Scribbler Moon, zatim su sa svojim naslovima uslijedili David Mitchell, Sjón, Elif Shafak, Han Kang, Karl Ove Knausgård, Ocean Vuong, Tsitsi Dangarembga i Judith Schalansky. 

„Najvažniji cilj Future Library Trust je suosjećajno podržati umjetničko djelo tijekom njegovih 100 godina trajanja i voditi proces odabir autora. Upravni odbor zaklade istražuje autorstvo, raspravlja i bira autora godine. Zapravo, sastajemo se ovaj tjedan kako bismo donijeli izbor za sljedeću godinu. U odboru imamo umjetnicu Katie Paterson, direktora izdavaštva Hamisha Hamiltona Simona Prossera, zatim Poula Erika Tøjnera, ravnatelja danskog Louisiana muzeja za modernu umjetnost, ravnateljicu glavne Deichman knjižnice u Oslu Merete Lie, direktora izdavaštva Forlaget Pressa Håkona Harketa i direktoricu izdavaštva Oktober Pressa Ingeri Engelstad.

Postoje zapravo dva kriterija za odabir autora: mašta i vrijeme. Autori mogu slobodno odabrati format koji preferiraju, kao i jezik. To mogu biti pjesme, kratke priče, fikcija i nefikcionalna djela. Znam da su neki autori pisali na svojim materinjim jezicima“, ističe Anne Beate. 

Dodaje kako autori nemaju posebnih strahova niti zadrški u vezi projekta: „Naprotiv, nekoliko njih je reklo da misli kako je sjajno biti slobodan od kritičara kada se njihov tekst objavi za 90 godina. No to će se drastično promijeniti za autore koji dođu na kraju. Bit će živi i suočit će se s kritikama 2114. Ta će iskustva biti potpuno drugačija. Bit će zanimljivo čuti što kažu, odnosno, ja to neću doživjeti, ali moji potomci hoće.“

Nova knjiga u ovoj biblioteci naći će se u nedjelju, 26. svibnja, kada će Valeria Luiselli predati svoj rukopis tijekom posebne ceremonije u šumi u kojoj se ljudi rado okupljaju i na koju su svi dobrodošli.  

„Godišnja ceremonija predaje je vrhunac. Sastajemo se rano ujutro i zajedno hodamo u šumu do malog proplanka Knjižnice budućnosti s posađenim stablima. Hod traje samo 30 minuta i treba osvijestiti kako sada slijedimo korake devet autora prije ovogodišnjeg. U šumi dobivamo kavu od upravitelja šume i sjedamo u prirodni amfiteatar. Tamo izvodimo ceremoniju sličnu prethodnim godinama. Jednostavna, uzemljena, prekrasna i emotivna. Upravitelj šume kaže nekoliko riječi, ja kažem nekoliko riječi, gradonačelnik kaže nekoliko riječi, prisutni su kulturni i prirodni elementi, a autor dijeli rukopis s nama. Čitava ceremonija traje sat vremena i završava se minutom slušanja prirode.“

Iza projekta stoji posvećenost i briga, a razmišljaju i o procesu objavljivanja. Anne Beate kaže kako Katie planira dizajnirati knjigu, a budući povjerenici će morati donijeti sve ostale odluke, tko god to bude u 2114. godini: „Moramo im vjerovati da će preuzeti posao i izvršiti ga u duhu projekta.“

Iako deset godina možda zvuči relativno kratko, Anne Beate osvrnula se i na promjene koje je primijetila u diskursu o književnosti i izdavačkoj industriji: „Tijekom prve dvije godine novinari su nas pitali hoće li biti knjiga za 100 godina. Više nitko to ne pita. Sada znamo da knjige neće biti potpuno zamijenjene. Barem inzistiramo na tome da je to slučaj. Sada su svi novinari zauzeti nadom u ovaj rad dok se planira sljedećih 90 godina u budućnost.“

Dosadašnji rukopisi pohranjeni su u Tihoj sobi nove Deichmanove knjižnice u Oslu. U knjižnicu svatko može ući, sjesti i boraviti u tom malenom prostoru, okružen nepročitanim rukopisima u zaključanim ladicama na kojemu se vide imena pisaca i spisateljica. Izgrađena je od stabala koja se nalaze u istoj šumi iz koje će nastati knjige i zamišljena je kao mjesto kontemplacije.

Svi ti rukopisi nastali u sadašnjem trenutku dio su budućnosti, a Anne Beate je upravo na tom tragu i zamišlja: „Fantastična javna knjižnica Deichman Bjørvika u Oslu domaćin je prekrasne Tihe sobe, gdje će tekstovi ostati sve do 2114. To je moj san. To je fantastično mjesto susreta, besplatno i otvoreno za sve. Svi u Oslu ga koriste bez obzira na pozadinu, spol i dob. Knjižnice i znanje trebaju nas održati znatiželjnima, olakšavati razmjenu mišljenja, graditi mostove, uvide i razumijevanje. Knjige vježbaju naš mišić empatije. Trebat će nam u budućnosti, baš kao što su nam potrebne i danas.”

Projekt pokazuje i izuzetno povjerenje u budućnost i buduće generacije, stavljajući naglasak na zajednicu. Tko zna hoće li ostati i u kakvom stanju će ga zateći 2114. godine, uzmemo li u obzir klimatske promjene, neizvjesnost drugih globalnih događanja... Povjerenje u materijalnost i fizički aspekt knjige, umjesto u digitalno, u ovom slučaju je zaista dirljivo: „Nadam se da će Knjižnica budućnosti i dalje biti relevantna mladima. Nadam se da će im ovaj rad dati motivaciju i nadu za budućnost. Rad ovisi o tome da ga mladi od nas preuzmu i dovrše ga. Na tom putu, nadam se da će shvatiti vrijednost dugoročnog i međugeneracijskog razmišljanja i djelovanja. Da će brinuti o prirodi i raznolikosti. Što se tiče mojih unuka i praunuka, nadam se da će biti ponosni na ono što sam pomogla započeti 2014. godine“, govori Anne Beate.

Pri isteku našeg razgovora, vratili smo se na trenutak i stoljeće unatrag. Anne Beate zamislila je da ima priliku odabrati nekoliko knjiga koje su objavljene u posljednjih 100 godina, a koje po njezinom mišljenju čitatelji ne bi trebali propustiti. Osim autora i knjiga u ovom projektu, kaže: „Nemoguće je odgovoriti na ovo pitanje. Ovaj projekt učinio me vrlo svjesnom da poznajemo samo nekoliko od svih autora koji postoje. I postoji mnogo knjiga koje zaslužuju biti pročitane jer i dalje ostaju relevantne. Ja sam osobno otkrila pjesme Emily Dickinson i Edith Södergran kad sam bila mlada. Svakako bih ih preporučila.“

*

Fotografije ceremonije snimila Kristin von Hirsch, Knjižnicu budućnosti snimio Einar Aslaksen.