'Galama mi je odbojna, pogotovo ako obuhvaća ono što svi znamo.'

Ivan Zrinušić (1981.) pripada, bar još neko vrijeme, mlađoj generaciji hrvatskih pjesnika i pisaca. Nedavno mu je iz tiska izašao prvi roman Ljepše izdaleka u izdanju Sandorfa. Zrinušić je za sada prolazio na hrvatskoj književnoj sceni prilično ispod radara jer je nesklon (samo)promociji, a stječe se dojam da i pomalo mazohistički uživa u marginalnoj poziciji. No, njegova prisutnost je, prije svega kroz poeziju, dugogodišnja. Objavljivao je zbirke u skoro godišnjem ritmu pa su do sada ukoričene za nezavisnog izdavača Slušaj najglasnije!: Netko nešto ništa (2010.), Bilirubin (2011.), Vidiš kako je lijepo (2012.), Tri mrava (2013.), Najbolje je da se ne javljaš (2014.), Mrtvom je jasno (2017.). Prije pet godina osvojio je i prvu nagradu na natječaju Festivala europske kratke priče u nemaloj konkurenciji od 232 rada za priču Sida.

U svom prvom romanu autor progovara kroz glas glavnog antijunaka, glas koji je autoironičan, crnohumoran, nepretenciozan i – bez pozicije. Kako sam piše u knjizi „bivši panker, nije nikad bio panker“ – pa je tako i glavni lik odustao od pobune za koju je preumoran i previše iskusan da bi još vjerovao u njenu svrhu. Ponestalo mu je prostora za „zauzimanje pozicija“ pa je ostao ne na brisanom prostoru, već na vrlo tankoj liniji između građanskog skepticizma i pankerskog cinizma. Na toj liniji Zrinušić si je svio neudobno gnijezdo svoje literature. On ne pretendira biti „glas generacije“ koja je bila premlada da bi sudjelovala u ratu, ali je zato osjetila sve njegove strašne posljedice. Generacije koja je izgubljena po Irskoj i Njemačkoj, kojoj je mladost potrošena na prekarne poslove i sada na pragu četrdesetih svodi prve račune svoje egzistencije u gradu/državi/planetu. Po tome je knjiga Ljepše izdaleka univerzalna i može funkcionirati bilo gdje na svijetu u kojem danas vlada ono što Yanis Varoufakis naziva feudokapitalizam. Bez obzira na to što ne pretendira, Zrinušić je ipak napisao generacijski roman koji će zasigurno ostaviti traga i s kojim će se mnogi moći identificirati.

Radnja se događa u Osijeku, s epizodama u Dubrovniku, Vinkovcima i Rijeci, i okrenuta je prema gradu koji bi se mogao nazvati i jednim od „likova“ u knjizi. Oni koji nisu odrastali u Osijeku izgubit će u čitanju jednu zanimljivu dimenziju teksta, ali knjiga ima toliko slojeva da će se čitatelj dovoljno namučiti ljušteći ostale slojeve luka koji bi ih mogao zapeći do suza. Roman prati ljubavnu priču koja, naravno, ne završava sretno, ali je i ozbiljna studija društva; ne možemo reći kritika jer autor se ne pravi pametan, ne kritizira, nego promatra i bilježi. Ali bilježi tako precizno da su bilo kakav komentar ili kritika – suvišni. Knjigu je, dodajmo na kraju, uredio Robert Perišić.

Zašto prvi roman tek u četrdesetoj? Nije pitanje neiskustva, neke priče su prošle vrlo dobro. Nedostatak samodiscipline, danak svakodnevnom životu ili svjesno čekanje autorskog sazrijevanja?

Bez Roberta Perišića teško da bi knjige u ovom obliku, bilo i u četrdesetoj. Na jednu od tribina „Književnost u Močvari“ Robert je pozvao Gordana Nuhanovića, Amira Alagića i mene, bili su mu simpatični moji radovi te je predložio objavljivanje romana kojem bi on bio urednik. Tako duga trka zahtijeva kondiciju koja mi se činila nedostižnom pa smo se složili oko zbirke kratkih priča. No jedna od njih počela je stasom odudarati i Robert je savjetovao neka joj nastavim davati masniju hranu. A inače, malo mi je mrsko natezati ljude za rukav. Naravno da bih pisao da nije Perišića, samo je pitanje kada bi to pisuckanje, i bi li uopće, dobacilo do dulje forme. Lijen sam i spor. Možda ne kao spori loris, ali negdje na razini kućnog pauka.

A koliko je Perišić bio važan kod samog oblikovanja rukopisa?

Vrlo važan jer imao je posla s poluamaterom, da si zalaskam s ovim polu-. Budući da sam radio jedino s njim, ne mogu uspoređivati, ali iskustva prijatelja kojima vjerujem govore da pojedinim urednicima nije strano natiskivanje tuđih rukopisa u vlastite idejno-estetske kalupe. Da ostanemo u životinjskom registru: tekst koji je trebao brundati na koncu zalaje. A Robert nije takav, on iz rukopisa nastoji izvući najbolje ne zadirući u suštinu. Savjetuje, ne docira. Iz jednog jedinog komentara mnogo se nauči. Bez njegovih upozorenja tekst bi se bio naupadao u dovoljno jama da na kraju balade u tehničkom smislu ostane zagipsana mumija. Osim toga, jedan izdavač odbio je rukopis, a Robertu nije bilo teško potražiti drugog. Ako se mene pita, rijetko pošten i karakteran čovjek u literarnom svijetu.

Kako si iskamčio onako lijepu naslovnicu?

Bjesomučnim ulagivanjem i podmićivanjem, kako drugačije. Nastranosti nastranu, draga prijateljica Jelena Šimunić, inače kiparica i pjesnikinja koja ne želi objaviti knjigu, velikodušno je odvojila vremena da izradi tu sliku. I nije joj to bio prvi put – jedna od knjižica objavljenih za Slušaj najglasnije! također se može šepiriti zahvaljujući njezinu radu. 

Osijek je u knjizi često spominjan, često spominješ grad i njegove ulice i u svojoj poeziji, ne nužno uvijek po dobru. Daleko od toga da bi te se moglo opisati kao „zavičajnog“ pisca/pjesnika, zašto ti je Osijek toliko bitan?

Književni lik zatekne se u kakvoj ulici u Osijeku i nema razloga da se ne navede naziv te ulice. Ako čitamo o Petoj aveniji, Ludwigstraßeu, Rue de Rivoli, pa i o Ilici, zašto bismo drhturili nad spominjanjem Vukovarske ceste? No moglo bi biti problema zatekne li se kakav budući lik u inozemstvu jer imam pamćenje zlatne ribice, a na putovanjima baš i nisam vodio toponimijske bilješke.

Roman uopće ne govori o politici, ali je ujedno kroz opis stvarnosti kritičan prema društvu. Generacija koja ulazi pomalo u sredovječnost ili je iseljena, ili „uhljebljena“, ili na margini. Stječe se dojam da je socijalni moment u romanu ispao „slučajno“, kao da se dylanovski odričeš bilo kakve politizacije, a opet s druge strane šalješ jaku poruku...

Države nema bez politike, a osam nas je milijardi, moramo se nekako organizirati. No nije tajna da moderna politika nema mnogo veze sa svojom prabakom iz antičke Grčke. Malo je vjerojatno da je hrvatska laž u temelju drugačija od laži u većine drugih država, ali rat i privatizacijska travestija stvorili su ipak specifično gadljive okvire. Ma sve su to otužno opća mjesta. Tako je i tihi socijalni moment u knjizi manje posljedica slučajnosti nego želje da se ne galami. Galama mi je odbojna, pogotovo ako obuhvaća ono što svi znamo. Da imam talent i maštu jednog Igora Rajkija, gađao bih stvarnost iz laserske praćke, a ovako mi ostaju škare za rezanje noktiju, viličice za kolače i sl.

U pasusu u kojem se opisuje prvi poljubac spominju se kava, cigarete, želučana kiselina i slina, dakle ne preveć ugodne stvari, a opet se radi o vrhu ljubavno-erotske proze. Ljubavna priča u romanu lišena je patetike, ali ne i romanse. Je li u pitanju ljubavni roman koji je pošao „po krivu“?

Hvala za lijepu ocjenu, nad kojom bi se, naravno, zagrohotao svaki pošteni erotičar koji je pročitao knjigu. Ipak, ne bih se složio s tim da kava i cigarete nisu ugodne, naročito onima koji vole piti kavu i pušiti cigarete. S druge strane, želučana kiselina i slina vrlo su korisne pri probavi hrane koja je, opet, vrlo korisna pri održavanju života. I da, htio sam opaliti rasan ljubić s paperjastim bademantilima i jagodama sa šlagom, bio sam čak spreman uložiti vlastite pare tako da uza svaki svezak dolazi po rasklopivi kišobran za dvoje. Vrag zna gdje je zapelo...

Glavni junak ima vrijednosni sustav koji slobodu stavlja na vrh ljestvice, slobodu od loših odnosa, egzistencijalnu slobodu, slobodu od izrabljivanja, slobodu od ovisnosti i za te slobode plaća visoku cijenu s polovičnim uspjehom...

Nije potreban genijalan um da bi se spoznalo kako je apsolutna sloboda, unutar civilizacije, lijepa bajka za uspavljivanje odrasle djece – u skladu s tom spoznajom glavni junak zapravo priželjkuje mir koji bi podrazumijevao i kakvu mrvu relativne slobode.

Osijek odnedavno ima i mrežni časopis za kulturu i društvo Nemo. Trenutno se u njegovoj arhivi može pronaći gotovo 250 autorskih i prevedenih tekstova s područja književnosti i filozofije. Tko ga je pokrenuo?

Vjerujem da svaki iole ozbiljniji čitatelj s „ovih prostora“ znade za nj kao eruditskog esejista, recenzenta, kolumnista itd., no možda je nešto manje poznato da je Dario Grgić zaslužan i za organizaciju više od pedeset književno-filozofijskih tribina i predavanja održanih u razdoblju 2014. – 2019. Potom je tu svoju gargantuovsku strast za mišlju u ljeto 2020. pretočio u pokretanje internetske stranice koja je ubrzo dobila i službeni status časopisa. Nemo rođenjem jest Osječanin, ali većina njegovih autora i prevodilaca nije; ako je komu bitno, ima ih i iz drugih država „ovih prostora“. Zlo itekako postoji, a dobro možda i nije svjesno koliko je sretno što na svojoj strani ima um poput Darijeva.

A kako si ti u Nemi postao autor i urednik?

Kao anonimcu s pozamašnim strahom od javnog nastupa, unatoč riziku da uprskam te obrukam i njega i sebe, Dario mi je pružio priliku sudjelovati na predstavljanju Karakaševa Sjećanja šume. Radio sam tada u firmici za proizvodnju ukrasne keramike, a kako između kraja smjene i početka tribine nije bilo mnogo vremena, tuširanje je moralo biti vojnički brzo. Za stolom Dario Grgić, Gordan Nuhanović i Damir Karakaš – a ja kao, da tako kažemo, nekakav moderator, potajno s nadlanice stružem zaostalu skorenu glinu. I tako, bila je još koja tribina pa je stigao Nemo. Dario je rekao: „Probaj jedan esej.“ Ne mogu ne spomenuti i filozofa Ivana Milenkovića, čije ljubav prema književnosti i podrška možda ne pretvaraju vodu u vino, ali svakako uskrisuju samopouzdanje.

Tko sve piše i prevodi za Nemo? 

Ljudi koji vole pisati i prevoditi, koji to zapravo, koliko god otrcano zvučalo, moraju. Uz Darija, kao glavnog urednika, najagilniji suradnik/urednik svakako je Marko Gregorić, i kao pisac i kao prevodilac. Prvi su poslali priloge Ivan Vidić, Gordan Nuhanović, Dinko Telećan, Ivan Milenković, Vojo Šindolić, Marinko Koščec, Franjo Nagulov. Pa Elvedin Nezirović, Stanko Andrić, Jelena Šimunić, Davor Banović, Ivan Cingel, Igor Gajin. Ne nužno tim redoslijedom. Danas su tu i Igor Grbić, Daniel i Jagor Bučan te Adrian Cvitanović. Uz Marka Gregorića na prijevodu J. C. Powysa radi Ivana Marinić, a Luka Kuveždić naučio je talijanski kako bi prevodio Agambena. Ukupno osam ili devet stranih jezika na stranici. Teško bi bilo, ako ne i uzaludno, pokušati objasniti kolika je čast biti dio takve ekipe. 

Kako komentiraš književnu scenu u Osijeku (i Slavoniji)? Je li doista riječ o sredini koja je (kao i ostatak Hrvatske) toliko inferiorna u odnosu na Zagreb?

Hm, književna scena. Taj izraz stvara sliku unajmljene dvorane za tjelesni odgoj, u kojoj književnici jednom tjedno (nedjeljom predvečer, nakon što se mamurluk pred naletom pohanih šnicli i krumpir-pirea već povuče na rezervne položaje) međusobno razmjenjuju pisaći pribor i ideje: dam ti tipkovnicu Lenovo, k'o nova, fali mi zadnje poglavlje... Književnost nastaje pisanjem, a piše se uglavnom u samoći – moram priznati da mi do danas ostaje zagonetka što bi to bila književna scena. One riječi koje se s koleginim/kolegičinim ustankom od stola houdinijevski iz medenjaka pretvaraju u ampule kukute? Kanapeići i pelinkovac u plastičnim čašama za rodbinu i prijatelje na promocijama? U Zagrebu živi više ljudi pa je ondje i više frizerskih salona, kulturnih događanja, semafora...

Nije da nema istine u pričama o centralizaciji, bilo bi dobro da je više novaca, samo što i jamranja o zapostavljenosti provincije odzvanjaju već pomalo pubertetski: „Tata, kupi mi Fender.“ Eto, nisam od onih koji vjeruju da skuplja gitara uvećava umijeće sviranja. Druga stvar je kad ti isključe struju pa ti ostane samo akustična. A kad smo već kod struje, bilo je pojedinaca iz zapadnih dijelova države koji gotovo da su se snebivali nad činjenicom da je Slavonija uopće elektrificirana, no to je ona provincija duha koja je ipak za žaljenje, ne za ljutnju.