Za boravak u klubu Booksa potrebno je predočiti Covid potvrdu. / Covid Certificate is mandatory in Booksa.
Close
Page arrow
Piše: Petra Bolić

Kao lik iz romana

Large damir karakas okretiste naslovnica.jpg za web

S naslovnice romana.

Naslov knjige: Okretište Autor knjige: Damir Karakaš Izdavač: Disput Godina izdanja: 2021
Utorak
19.10.2021.

Damir Karakaš svoj najnoviji roman Okretište otvara toposom, jezikom i simbolima koje smo uz njega već navikli vezati. Vodi nas dobro utabanim ličkim putovima, ravno kroz bujice sjećanja i osjećanja. Pretci, pradjedov bajunet, šuma i mokro lišće pod nogama – sve dok se nad njime najednom ne nadvije nekoliko slojeva crne magle. Tipična je to ego-fiction prema Sergeu Doubrovskom, autobiografski zapisi prožeti esejističkima i dnevničkima – svojevrstan žanrovski hibrid na tek nešto više od stotinu izuzetno snažno emocijama nabijenih, atmosferičnih, dubokih, teških te istodobno oštrih stranica. Dakle, na relativno malo stranica otkrivamo nevjerojatno mnogo: kao i u prethodnim njegovim djelima, jasna je autorova sklonost detalju, usmjeren je, koncizan i precizan – kao da osluškuje svaku rečenicu stremeći ponajprije što višoj razini stilske ispoliranosti.

Crna magla motiv je koji nas s poznatoga puta vodi u potpuno neočekivanome smjeru. Protagonist Damir se iznenada budi iz te magle i nađe među nepoznatim licima. Saznajemo da je smješten u bolnici gdje se oporavlja od po život opasnih ozljeda – scene opisane u gotovo poetsko-naturalističkoj maniri u što se svojom estetikom izvrsno uklapa i sama naslovnica, prikaz umjetničke instalacije Edwarda i Nancy Reddin Kleinholz na kojoj vidimo istoga muškarca u tri statična položaja – kako leži na krevetu, sjedi pored samoga sebe te u istoj prostoriji gleda kroz prozor. Djeluje zarobljeno u malome prostoru, zarobljeno sa samim sobom te istodobno slabo i nemoćno. Pri spomenutom buđenju protagonista u bolnici događa se zaplet kojega samo uvjetno možemo tako nazvati. Naime, netipičan zaplet dogodio se već prije, napadom na protagonista pri čemu je on gotovo izgubio život. Događaj je to koji se zbio izvan okvira ovoga romana, o kojemu ne dobivamo mnogo informacija, nego moramo naslućivati, povezivati, čitati između redaka i osluškivati iz dijaloga likova, ali tako i pristaje tekstu u kojemu nema mnogo radnje, nego prvenstveno mnogo unutarnje borbe.

Pripovjedač u ich formi ni sam ne zna odgovore na pitanja tko je počinitelj i zašto mu se sve to zbilo, stoga ni mi kao čitatelji ne možemo znati više. Taj svojevrsni zaplet u fabuli je samo okidač za unutarnja previranja koja protagonist proživljava upravo uslijed osjećaja nemoći i zbog nemogućnosti da i sam odgovori na potonja pitanja i da podnese svakodnevicu. Poput postarijega, oslabljenoga muškarca na naslovnici, on se mehanički pomiče i kreće svijetom te se pokušava uklopiti u svoj nekadašnji život. Sve to čini čvrsto, ali nježno i usto nimalo melodramatično. Pokazuje nam svoju i krhkost čovjeka uopće, ali je istodobno i skriva od svojega mikrokozmosa – dakle, ne samo od novinara i poznanika, nego cijeli nesretan i gotovo poguban događaj skriva i od majke koja ga naziva iz Like, dok pred ženom i djetetom stišće zube i pravi se da ništa nije toliko strašno. No, iako mu rane neočekivano dobro cijele i fizički se oporavlja, u mislima i psihi još dugo ostaje zarobljen.

Poetika sekundarnog u svom pravom ruhu: Damir jede, hoda, vozi se tramvajem, odlazi na more, razgovara sa suprugom, igra se s malenom kćeri, telefonira s majkom, odlazi u trgovinu – protagonista kroz najveći dio njegova oporavka pratimo upravo u njegovoj svakodnevici u koju je, na prvi pogled, gotovo prenaglo po napadu ubačen pa djeluje poput lažne stvarnosti ili imitacije nekadašnjega života. Uz već spomenuti vrlo pročišćen i koncizan jezični izraz, upravo opisane, samo naizgled banalne epizode i banalne sitnice grade fabulu romana, okvir u kojemu promatramo reakcije i misli protagonista te gradaciju i naposljetku jenjavanje želje za osvetom. Sve to prožeto je povremenim javljanjima snažne boli iz trbuha koja ga sprječava ili pak usporava u obavljanju najjednostavnijih svakodnevnih zadataka i obveza te zbog koje ga preplavljuje lavina raznih misli o napadu, napadaču i postojanju uopće. U romanu slijedimo struju svijesti nevjerojatno jasne kompozicije i strukture, a košmari i reminiscencije se potpuno skladno uklapaju u cjelinu, prirodan su slijed onomu što je prethodilo.

Proživljeno isprva internalizira. Ono mu uzrokuje ljutnju, bijes, stavlja ga u položaj u kojemu ni sam ne zna što osjeća i što bi trebao osjećati, a promišlja i o načinima suočavanja. Bori se i s napadačem, ali prije svega sa samim sobom. U toj dugotrajnoj fazi mentalnog oporavka i cijeljenja javlja se nemogućnost bivanja s drugima, potreba za izolacijom i od najmilijih. Odlazi do okretišta, mjesta gdje se zbio napad zbog kojega je gotovo izgubio život, a sada mu se doima kao da gubi sve. Stalno promišljanje o osveti i načinu osvete nagnalo ga je da sa sobom ponese i naslijeđeni pradjedov bajunet. Srećom, on mu posluži samo za izbacivanje posljednjih zrnaca bijesa i agresije kada njime lupa o uličnu rasvjetu. S tim posljednjim zrncima bijesa kao da se odvaja i od naslijeđenih i u psihu mu usađenih obrazaca ponašanja: njegov otac i djed koje upoznajemo u prvome dijelu romana vjerojatno bi se odlučili na posve drugu vrstu suočavanja i osvete. Na stvarnomu se toposu okretišta i on figurativno okreće. Pisac je, nema snage za potrage i bilokakvo nasilje, ali pronalazi snagu za nastavak života pri čemu napad s okretišta više neće moći preuzimati svu kontrolu nad njime i njegovim mislima. Okretište ovdje ujedno postaje i simboličko, mitsko mjesto poput trećega prostora za svojevrsno pomirenje.

Unatoč tomu što se na početku čitatelju može učiniti da će se u romanu tematizirati potraga za napadačem, opsežna istraga i otkrivanje počinitelja te time i njegovih motiva, to se ne događa. Zbog toga ovo djelo nije ni krimić ni triler, nego slika stvarnosti i preslika pukog preživljavanja. U suprotnom pripovjedač ne bi opisivao stvarnost i istinu, nego stvarao velike priče i duboko razrađene zaplete i prevrate. No, iako naposljetku protagonistovo suočavanje nije ni oprost ni pomirenje s nepoznatim napadačem, ipak je pomirenje s prošlošću i njezino prihvaćanje, a svoju osvetu vidi u tomu što će napisati roman o nemilom događaju: ,,[…] ja sam pisac, jednog dana napisat ću roman o tome; u njemu mogu raditi što hoću; pucati, vraćati se iz mrtvih, ponovno ubijati; da, tako ću se najbolje osvetiti.” Takva vrsta simboličke osvete i udaljavanje od svojih prvotnih instinkta te nekog (možda i) naslijeđenog afekta koji bi iziskivao potpuno drugačiji modus operandi, svojevrsna je eksternalizacija traume. Njegova je osveta njemu svojstvena – vidi je upravo u pisanju, onomu što najbolje zna i što njega čini onime što jest, ali usto i u nastavku življenja, inzistiranju na obavljanju svakodnevnih životnih zadaća i bezbrižnoj igri s djetetom u parku te šetnji livadama: ,,[…] ona je sve vrijeme veselo trčkarala ispred mene; kad bi se zaustavila, stao bih i čekao da krene: hodali smo, izbili na svježe pokošenu livadu okruženu gustim drvećem u kojem je pjevao ptičji zbor; nebom je letio odbjegli balon; onda je odnekud iz šume iznenada iskrsnuo vrabac sav sastavljen od pokreta; visoko se vinuo, zatim opet nisko plovio; malena je poskočila i s onim svojim neznanjem o svijetu veselo potrčala za vrapcem; ja, kao lik iz romana, polako za njima.”

Autofikcija kao žanr izuzetno je popularna u najsuvremenijoj književnosti, a Damir Karakaš je i dosad često u svoje romane uvodio brojne autobiografske elemente. U svome konceptu autofikcije, već spomenuti Serge Doubrovsky upućuje na sliku okretnih vrata koju je Genette upotrijebio pri analizi Proustova romana U potrazi za izgubljenim vremenom. Genette opisuje sljedeću situaciju: dvije osobe u istodobno guraju ista vrata u suprotnome smjeru, sprječavajući jedno drugom pomicanje i napredak. U prenesenom se to smislu događa upravo u autofikcijskim tekstovima kroz sudar dvaju žanrova. Doubrovsky preuzima koncepte autobiografskih i izmišljenih paktova koje je skovao Philippe Lejeune, a koji su međusobno proturječni. U autofikcijskom tekstu čitatelji su prisiljeni potpisati oba pakta i neminovno se nalaze u zatočeni u okretnim vratima. Frank Zipfel pak, s druge strane, zauzima stajalište da publika može izabrati hoće li potpisati autobiografski ili fikcionalni pakt, sukladno čemu su potom i čitanje te interpretacija teksta potpuno različiti. Međutim, koncept autofikcije ostaje problematičan. Primjerice, Farron naglašava da upravo nejasnoća i dvoznačnost ovaj žanr čine toliko čitanim. Takvo se pripovijedanje razlikuje od autobiografskoga pripovijedanja prvenstveno po tome što autor, pripovjedač i protagonist nisu međusobno identični unatoč činjenici da im se – kao što je to i u ovome romanu slučaj – imena mogu poklapati, ali ipak nerijetko dolazi i do refleksivnih referenci. Pisanje autofikcijskog teksta dovodi do preplitanja života i teksta koje potom s jedne strane život u tome mediju čini razumljivijim, dok pak s druge strane i ta pisana produkcija također postaje dio opisanoga života – baš kao što je ovdje slučaj s protagonistom, piscem Damirom koji u ovome romanu piše vlastiti roman o događaju na okretištu.

Ovaj, posljednji autorov roman i tematski se – posebice uvodnim poglavljem, toposom Like, tminom šume, reminiscencijama na djetinjstvo – ali i stilski, veže na prethodne romane Sjećanje šume te Proslavu. Zadržan je poetski minimalizam te, usto što je riječ o vrlo čitkom i fluidnom štivu u kojemu se jasno odražava vrlo logičan unutrašnji kontrast i podvojenost protagonista u prvotnoj nemogućnosti prerađivanja traume, riječ je o vrlo intimnom i lirski nabijenom štivu, vjerojatno najintimnijem autorovom proznom djelu dosad, kako je i istaknuto u tekstovima koji su pratili objavu romana. Autor vrlo uspješno spaja pročišćenost izraza i visoku osjećajnost. Neki dijelovi su toliko intimni da djeluju poput svojevrsne ispovijedi: ,,[…] počeo sam se bojati čak i vlastita glasa; sad strahovi već polako popuštaju: još se jedino bojim voziti u tramvaju ako netko sjedi iza mene.” Upravo nas ti dijelovi trebaju probuditi, trgnuti nas iz vlastitih oblačaka. Djeluju kao zakašnjeli šamar jer nismo svjesni što se događa i onim bliskim ljudima oko nas, ali i onim nepoznatima, a pokazuje i koliko je trulo društvo u kojemu živimo. Neoprostivo je da se pojedinci boje hodati ulicom, bježe od svoga identiteta, plaše se izraziti stavove, govoriti, pisati i ono najgore – navikavaju se na dobacivanja i prijetnje te nastavljaju živjeti u takvim sredinama.

Društvu koje zbog izgovorenih i pisanih riječi dopušta ovako primitivno ophođenje s pojedincima koji mu iz inih razloga nisu podobni potrebna je terapija u šok sobi naslova Okretište Damira Karakaša. Krivnja je, naime, kolektivna.

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage 1200px velebit  sveti rok 20.05.2019.

Knjiga o Jobu

'Proslava', novi roman Damira Karakaša, donosi snažnu priču složenu oko slabih, divljih i plemenitih junaka ukliještenih između dviju brutalnosti – prirode i ideologije.

Piše: Ivan Tomašić

Kritike
Homepage plitvice 06.03.2017.

Roman ritma otkosa

'Sjećanje šume' Damira Karakaša rijetko je skladna, tečna i lijepa knjiga o odrastanju u surovom okruženju.

Piše: Ivan Tomašić

Kritike
Homepage rockabilly 09.08.2015.

Rockabilly iz ustaške obitelji

Karakaš se u romanu 'Blue Moon' suočava s prošlošću na sebi svojstven način, uz grotesku i kontrastiranje neprijateljskih opozicija.

Piše: Nađa Bobičić

Kritike
Homepage kino lika2 04.02.2013.

KRITIKA 169: Lička proza Damira Karakaša

Lički mentalitet koji se pripovedno prati u različitim socijalnim kontekstima, sam je po sebi definisan, zatvoren i nepromenljiv.

Kritike
Homepage 1927 28.03.2010.

KRITIKA 68: Damir Karakaš

Ostavimo li po strani činjenicu da je jako moderno citirati lacanovce, Karakašev uradak nudi uistinu mnoštvo odreda zanimljivih razina čitanja.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu