'Mene rijetko kad povuče ono što mi je u startu jasno i transparentno.'

Povod razgovoru s Robertom Perišićem bio je njegov roman Brod za Issu (Sandorf, 2022.). Radi se o romanu u kojemu, tijekom putovanja od Sirakuze do Visa, odnosno davne Isse, razmišljamo o povezanosti čovjeka, životinje i prirode, i to uz neobičnog fiktivnog suputnika-komentatora. On nas, uostalom, podsjeća na to da su migracije naša konstanta, proces susreta i dijeljenja kultura, pri čemu smo teme ovog opsežnog romana tek načeli. O procesu pisanja, jeziku prirode, meandriranju između osobno postavljenih izazova i odmaku od očekivanja publike autor je razgovarao s Anjom Tomljenović.

Migracije na Mediteranu u 4. stoljeću prije nove ere, odnosno dolazak Grka na nekadašnju Issu, povijest mačaka koja seže u daleki Egipat, samo su neke od brojnih tema u ovom romanu. Koliko je opsežan bio istraživački rad prije pisanja romana? Ili on ni tijekom pisanja nije prestao?

Teško mi je točno sabrati koliko je to vremena, svakako nije prestalo tokom pisanja jer su se otvarale nove stvari. Čitao sam sve do čega sam stigao: o povijesti domaćih životinja, o pripitomljavanju i migracijama životinja s čovjekom, o antičkoj Sirakuzi, o Siciliji čiji su zapad držali Kartažani, o Issi i jadranskim Grcima općenito. O grčkoj svakodnevici, o grčkim kolonizacijama generalno jer se neke stvari, gdje nema direktnih izvještaja, mogu zaključiti samo po analogijama.

Onda sam čekirao knjige, do kojih sam mogao doći, o arheologiji domaćih životinja jer me zanimalo ima li implicitna teza, koja je upisana u priču romana, određenu vjerojatnost. To jest, ima li išta što bi očigledno pobijalo ideju da su Grci donijeli pitomu mačku na Jadran, odnosno, u naše krajeve generalno. Kažem pitomu, jer na kontinentu je vjerojatno postojala divlja europska mačka, šumska, koja nikad nije pripitomljena, a danas je, nažalost istrijebljena. U Škotskoj još postoji kao ugrožena vrsta. Mislim, nije ovo znanstveni tekst da bi trebalo dokazati dolazak mačke s Grcima, ali ipak: tražio sam da li to negdje piše. I koliko sam vidio, nigdje ne piše, naši se valjda nisu time bavili, ali može se s određenom vjerojatnosti zaključiti kao moguće, svakako literarno moguće, po povijesti grčke distribucije određenih vrsta.

To da su Grci donijeli vinsku kulturu, to uglavnom piše svugdje, premda postoji stariji arheološki trag iz Nadina o prisutnosti grožđa. I sad, je li to već bila vinska kultura kod Liburna, jer grozd može biti i divlji, ne mora značiti i vinograd i kulturu vina, to je podložno interpretacijama. Dakle, i određene usvojene teze su podložne interpretacijama pa sam i u knjizi neke stvari ostavio otvorenim. Onda, dakle, tu je i literatura o Ilirima, posebno Liburnima, jer Dalmati se tada još ne spominju… Stoga su vjerojatno Liburni mogli biti na Visu prije samih Grka, to jest dočekati ih kao lokalno stanovništvo jer su Liburni bili morski narod i spominje se prethodno njihova talasokracija, to jest prevlast na Jadranu.

Čitajući ovih dana neke naše kritike, ispostavlja se ipak da sve to svi znaju, pa sam bezveze gubio vrijeme, a mogao sam lijepo pitati slučajne prolaznike. Umjesto toga, bezveze sam čitao o specizmu u književnosti, svakako i kanonskoj, o raznim varijantama odstrela životinjskih tema, što uključuje i pokroviteljske poglede.

Bilo je toga još, nešto malko filozofije i tome slično, rasprave kod starih Grka o statusu životinje spram čovjeka. Da ne duljim, ovime smo već podosta locirali i teme u romanu. Bilo je toga istraživanja sve u svemu puno, ali zbog nekog razloga, premda traži dosta vremena, nije mi bilo naporno. Valjda zato što su to informacije koje slažeš u mozaik onoga čime se baviš, što je drukčije nego da učiš za ispite: za to bi se sigurno teško natjerao. Preporučujem svima ovu formu istraživanja, osim onima koji već znaju sve.

Za razliku od tvojih drugih romana i knjiga koje su uronjene u suvremenost, u ovoj su likovi dio antičkog svijeta, a značajan prostor predan je životinjama i prirodi. Zašto ti je bilo važno otputovati u posve drugo vrijeme i prostor?

Zapravo sam došao do toga putem pokušaja i pogrešaka. U Području bez signala sam bio ušao u jedan prezreni prostor, među likove koje je recentna književnost prilično prezrela, među radnike, u provinciju i nedođiju. Mislim, čim kreneš u temu, osjećaš sve to. I kad te netko pita o čemu pišeš, ako kažeš – o obnovi tvornice, o životinjama i ekipi od prije dvije i pol tisuće godina… Uvijek isti razočarani pogledi, zar stvarno? Onda se poslije naviknu, ali u startu je naš urbani promatrač iznad toga.

Pisati o životinjama je samo po sebi teško, a naročito jer te neosviješteni specizam odmah smješta na dječji odjel. Međutim, kad bih hajao za moguće etikete, onda ne bih pisao o onome što me zanima, o onome što je sklisko, a zašto je uopće sklisko, to me isto zanima. U novi roman sam, dakle, krenuo tako što sam želio napisati nešto o dodiru sa životinjama, s prirodom, o tim doticajima i osjećajima koji su mimo jezika, bez mogućnosti dijaloških replika, s obzirom na to da nisam htio pisati basnu. Htio sam također pisati bez snižavanja teme ili pukog ukrašavanja priče životinjskom prisutnošću, bez potrošnosti životinjskih likova koje bi bile samo u funkciji indirektnog opisa junaka. Tipa kad u seriji o carici Sisi njoj u prvoj epizodi umre konj i tu onda odmah vidimo kako je ona osjećajna, dok u srpskom filmu Nečista krv odmah na početku imamo maltretman i ubojstvo psa, zato valjda da bi nam pokazali u kako okrutan ambijent ulazimo… Tu se odmah vidi da je film ozbiljan. Mislim, kritike neće postavljati pitanja je li za djecu.

Kako rekoh, nisam htio pisati na taj način, pa makar to zbunjivalo one koji su normalizirali potrošne prakse i jeftine efekte nauštrb bavljenja odnosima među živim bićima. Ima sve to ponešto veze i s formiranjem kanona u jednom vremenu koje je imalo svoja ograničenja, no to je već neka druga tema. Svakako, bio sam počeo pisati roman u sadašnjem dobu, a radnju sam bio smjestio na Vis. Sve je postalo drukčije kad sam putem, istražujući, shvatio da je sasvim moguće da su Grci donijeli mačku na Vis, odnosno, u naše krajeve. To mi je otvorilo jedan kontinuitet u daljini, i još mnogo toga, i izbilo je priču iz sadašnjosti, premda ne skroz.    

Vjetropir kao suputnik i komentator prati priču Kalije, sirakuškog roba, ali i čovjekov progres davno prije njega. On je bez vijeka trajanja, nekad nije znao jezik i nije raspolagao imenima, tankoćutan je i duhovit. Zašto uvođenje Vjetropira u priču? U kojem trenutku je on došao?

Vjetropir nije došao u priču odmah nego nakon što sam već dosta razvijao priču onog vremena, koja se događa najprije u Sirakuzi, a onda u Issi. Ali znao sam da mi fali još nešto jer nisam htio sasvim izgubiti doticaj sa suvremenim. Onda sam najprije mislio imati jednu suvremenu priču paralelno s antičkom, i radio sam na toj priči ponešto. Ali na koncu taj paralelizam priča nije dobro klapao. I onda sam shvatio da jednostavno ne trebam paralelne priče, nego neki treći glas.

Zapravo sam nekako u igri došao do tog glasa: u nekom trenutku mi se otvorio taj glas razbacane memorije, u nekoj svojoj naraciji, jedno totalno fiktivno biće, ni čovjek ni životinja. Ovo je knjiga za koju nisam imao nikakav uzor po formi i onda treba dosta dugo za čisto formalnu koncepciju, zapravo za svaki korak. Dosad je bilo uglavnom bar to jasno: pišem u jednom vremenu. No ovdje nisam htio pisati samo u jednom vremenu, to jest vremenu osnovne priče, jer mi se činilo da bi ostala „tamo“, predaleko, a ja sam u priču u biti i došao iz suvremenosti.

Nekoliko je epizoda s Vjetropirom koje su mi se svidjele, a posebno mi je bila simpatična ona u kojoj je primijetio da životinje razumiju šalu: „Mislim da sam dobio osjećaj za šalu još dok sam gledao moju zebru kako se igra, nekad sama, nekad s drugima. Vidio sam odmah: životinje se znaju igrati i same, poskakujući u plesu ili naganjajući vlastiti rep. Igra uvijek izgleda kao da tu još nekoga ima.“ (str. 77). Je li šala (i) izvan jezika?

To su pitanja za razmišljanje. Životinje su kroz povijest isključivane iz područja razuma ponajviše zbog toga što ne govore, iz te osnovne razlike spram ljudi. Logos je i um i govor, od Grka to s logosom počinje. Ponegdje u knjizi govorim o jeziku kao sustavu, ponekad kao o govoru… Jezik je tema, osobito zbog te razlike ljudi i životinja putem koje se radio duboki rez, odakle su naše predodžbe da apsolutno sve počinje od nas. No u romanu se pitam može li onaj koji promatra mladunce koji se igraju, pomisliti, recimo, da znaju što je šala… Većina ljudi bi, na prvu, vjerojatno rekla da je to naš izum, no ovaj roman ima neka svoja mišljenja. To o šali ostavljam čitateljima knjige. Mislim da su neke stvari u prirodi zasigurno već i prije. Pa teško, recimo, da je čovjek izmislio glazbu. Treba samo poslušati ptice pa razmisliti. Je li ta muzika već jezik? Ako je jezik sustav znakova, kako nas je naučio stari Švicarac… Ne vidim ništa, u stvari, čudno u tome da je evolucija područje bliskosti, i svakako Brod za Issu naginje na tu stranu. No srećom je to književnost pa ne moram izvan knjige dokazivati pojedinačna razmišljanja Vjetropira gdje je, na koncu, ponekad važna i poetičnost… Sve to je ostavljeno čitatelju na razmatranje. 

Jedna od tema u romanu je i potraga za domom, apoikijom, odnosno riječi u značenju „kuća daleko od kuće“, „daleki dom“. Mačka imenom Miu i magarac Mikro pružili su dom Kaliji, a on ga je na neki način u početku imao i u sluškinji Mendi. I sam roman se na koncu čini kao apoikia. Kako je književno išla ta potraga i gdje su još bili problemi?

Svakako sam u ovoj knjizi, unutar teme odnosa ljudi i životinja, težio izlasku iz ograničenja koja su umnogome upisana kao kod, i ako si književno odgojen u određenoj tradiciji, poštovanja tih restrikcija. Onda se povremeno pali alarm: ne smije se ovako pisati, to se treba hladno, oštrije (i sve te lijepe riječi)… Taj alarm je restriktivan i dubinski povezan s cijelim setom hijerarhijskih predrasuda. Mene je upravo to zanimalo, propitivati ta nepisana pravila, mislim, nije tek propitivanje, nego sam želio pisati mimo toga. Razmišljao sam da će poneki čitatelji, možda i prijatelji, biti malo u problemu s tim, a sad se ispostavilo da je sve okej i s čitateljicama i s čitateljima (ščitateljima umalo), jedino se ponetko diplomiran na tvrdoj stini kanona još drži kao kontrolor dopuštenih osjećaja u književnom tramvaju.

Za mene je ovo i roman o važnosti pripovijedanja i generacijskog prenošenja priče, postavlja se pitanje što će se dogoditi ako prestanemo govoriti. Uostalom, pisanje je želja za komunikacijom. Tvoji romani Naš čovjek na terenu i Područje bez signala doživjeli su i uspješnu međunarodnu recepciju. Zanimalo bi me koji razlike primijetio u čitanju domaće kritike i publike, u usporedbi s onom međunarodnom?

Kako rekoh, znao sam da u ovom romanu idem mimo nekih kodova, koje sam osjećao kao ograničenja, i vidim da se to u Americi od kritike vrlo dobro podnosi, kao i cijela životinjska tema romana. Nisam imao zbunjenih kritika, ni uzbunjenih. Štoviše, uglavnom se knjiga i njena perspektiva gleda kao neočekivana, a dobrodošla, ponegdje i izrazito, kao u Wall Street Journalu, u kojemu je roman uvršten među knjige godine.

A razlika je generalno što se vani knjiga čita bez dileme kao fikcija, prije svega kao fikcija, to sam uočio i kod recepcije prethodnih knjiga. U nas je prilično vidljivo da neki knjige čitaju kao da bi one trebale biti „prikaz“ povijesti, ili suvremenosti, te oko toga kaleme još koješta, pa i sudove. Za ovu knjigu je to poseban problem. Čitanje kroz optiku „povijesnog“ romana, naročito starinskog, nešto je što ne bih preporučivao jer to, koliko vidim, nekima još više ometa čitanje književnosti kao fikcije. Inače, kod čitateljstva u nas i vani možda je bilo nekih razlika što se tiče suvremenih tema, no ne vidim neku osobitu razliku kod tzv. običnih čitatelja što se ovog romana tiče. Mislim, kažem obični čitatelji, ne po stručnosti, jer neki od njih su i pisci, nego po tome da čitaju knjigu svojevoljno, po logici svog užitka. Zapravo se ne radi o običnim čitateljima, nego o običnom čitanju. Ono je i najvažnije. To da je netko knjigu pročitao, a ne ostavio, prvi je i osnovni podatak.

Vani je pak to da se o knjizi piše već nešto. Nema u tome ništa samorazumljivo jer objavljuje se na tisuće i tisuće knjiga, a dolaziti iz Hrvatske nije neka prednost jer mi kao kultura, nažalost, nemamo već stečeni književni autoritet. Možda bismo ga trebali ponešto imati, ali ga nemamo. Mi iznutra nemamo realan pogled. Zamislimo na tren kad kod nas dolazi knjiga npr. iz Litve ili Slovačke, ako se uopće prevede. E sad, već kod nas, koji smo po iskustvima blizu i slični po veličini, već za naše medije je, nažalost, litvanski ili slovački pisac nešto što na prvu loptu neatraktivno zvuči, kao i za većinu čitatelja. Što bi tek bilo da su oni od nas manji i siromašniji? Kako bi mi gledali da smo veliki i u centru? Sve te hijerarhije pripadaju kolektivnom nesvjesnom, ali realno funkcioniraju. Prvo to treba preskočiti, i kod izdavača, i kod čitatelja, i kod medija. I onda, ako imaš neki odjek, to samo po sebi nešto znači jer praktički startaš iz minusa.

Mene zapravo ponekad iznenađuje kako se knjiga vani uspijeva probiti, posve sama. Nedavno je, petnaest godina nakon prvog izdanja, Naš čovjek na terenu objavljen u Francuskoj i meni nije bilo očekivano da će dobiti pozitivne recenzije, ili uopće ikakve, u Le Figarou, Le Mondeu, Liberationu itd. A dobio je. S druge strane, novi roman zapravo bolje prolazi kod kritike u Americi nego doma gdje, osim pohvale pokojnog Darija Grgića, imamo tek još poneki poziv na diskvalifikaciju, da se zna di je beštijama mjesto. Ili je kod nas ljestvica uistinu toliko visoko? Nema sumnje da je tako.

Prema romanu Područje bez signala snimljena je istoimena hvaljena serija koja je ostvarila zapažen uspjeh na međunarodnim festivalima. Manje je poznato da je tvoja kratka priča „Nema Boga u Susedgradu“ adaptirana u kratkometražni film Dan otpora, o dva zgubidana koji za Praznik rada odluče posjetiti starog prijatelja, novopečenog oca. Što tebi kao piscu znači interes redatelja za adaptaciju tvojih tekstova?

Znači mi jednu vrstu prepoznavanja. Ono nije obavezno niti je uvijek moguće. Brod za Issu vjerojatno nema nikakvih šansi za ekranizaciju jer bi bilo preskupo, a ima tu i puno toga nevidljivog. S Područjem bez signala kao serijom bilo je zaista jakih međunarodnih nagrada i dobrih reakcija publike. Mislim, naravno da su to posredno i nagrade romanu jer je to ta priča i ti likovi. Znači mi, naravno, i to što je serija po logici stvari došla do puno većeg broja ljudi nego što je to moguće s knjigom, jer to i jest jedna široka priča, sigurno nije tema elite.    

Kad god mi se otvori vrijeme u rasporedu, rado dođem u Močvaru na tribinu Rani radovi koju vodiš i moderiraš. Na njoj se predstavljaju pisci i spisateljice s različitim stažem, od onih koji od književnosti uspiju zaraditi, koji su pokupili nagrade, do onih čije si prve radove primijetio na Internetu. Budući da tribinu vodiš dugi niz godina, što te motivira da se i dalje njome baviš?

To mi je živ i nezagađen prostor. Mlade autorice i autori imaju određeni optimizam, ne u smislu opterećenja ambicijama, nego u pogledu odnosa prema književnosti. Tu se još nisu stigle razviti frustracije, sve je kao kod običnog čitanja. Moguće da tribina i pomogne nekome u startu, u smislu nekog prepoznavanja. Dogodi se da mi netko od tih mlađih, godinama poslije, kaže da je njoj ili njemu to tada bila velika stvar. Ili prvo javno čitanje. Ima tih momenata, nije to ništa prevažno, niti treba biti, ali valjda ima nekog smisla. 

Budući da se ovaj roman karakterizira kao ekološko-povijesni, stoga u duhu promišljanja održivosti – postoji li nešto što se tijekom pisanja romana nije iskoristilo, a možda je zametak nečega novog? Razmišljaš li inače o idućem tekstu unaprijed?

Ima toga dosta što se učini fascinantno, zapravo i jest fascinantno, samo ne znači da je za roman. Uvijek razmišljam unaprijed, ali nije to ono – idem sad razmišljati – nego se misli pojavljuju uz neki povod i zavrte dalje. Relativno često, mislim, puno češće od jedinica u bibliografiji, mi se učini: gle, ovo bi mogla biti knjiga. Ipak od zamišljanja knjige do realizacije je veliki put. Većina toga što se lako zamisli, i u oduševljenju trenutka izgleda sjajno, nekako se kroz pisanje ispostavi nedovoljnim. Posebno velike forme nikako ne mogu doći u gotovom obliku. One se razvijaju, i onda je pitanje prepoznati ono što se može razvijati, a ne da sjajno zvuči, ali se iscrpilo nakon par strana i ušlo u slijepu ulicu. Teško je u biti to i prepoznati dok se ne proba pisati. S iskustvom ide tek nešto lakše. No kako mene rijetko kad povuče ono što mi je u startu jasno i transparentno, onda je uvijek više-manje sve kao prvi put, barem dosad… A svaki put u startu mislim da ću napraviti nešto kratko i jednostavno. Još se ufam da će mi napokon uspjeti.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.