'O ubojstvu kao jednoj od lijepih umjetnosti': Domišljato, provokativno, i aktualno

Prije tri godine na Netflixu je osvanula prva sezona serije Monster u kojoj kroz deset epizoda-poglavlja možemo pratiti život i nedjela Jeffreya Dahmera, jednog od jezivijih manijaka/čudovišta iz bogate galerije serijskih ubojica Amerike. Druga sezona posvećena je slučaju braće Hernandez koji su svojedobno optuženi za ubojstvo roditelja, a treća, najnovija, nudi portret Eda Geina – u neku ruku djeda ili pradjeda svih američkih serijskih ubojica, a čiji su okrutni zločini kroz godine izrodili brojna filmska čudovišta. Među ostalima i veliki je Alfred Hitchcock po Geinu kreirao lik poremećenog Normana Batesa u filmu Psycho.

Da ne bude zabune, sve platforme, ne samo Netflix, nude pregršt sličnog sadržaja: dokumentarni filmovi ili serijali o razriješenima ili nerazriješenim ubojstvima, igrani filmovi i serijali na istu temu, pa onda dokumentarci nastali po zvučnim zapisima razgovora s ubojicama i tako unedogled. Iz tog obilja, cijelog mora materijala, novinskih članaka, televizijskih emisija, direktnih prijenosa sa suđenja ubojicama (prijenos suđenja O.J. Simpsonu, nekoć zvijezdi američkog nogometa, za svirepo dvostruko ubojstvo danima je i tjednima Ameriku držao prikovanu ispred TV-ekrana), brojnih knjiga, nije teško zaključiti da je nezanemariv dio društva fasciniran zločinima. Na YouTube kanalima, forumima, blogovima vojska samoprozvanih istražitelja raspravlja o neriješenim zločinima, konstruira i rekonstruira, iznosi sumnje i optužbe, proziva policiju i profesionalne istražitelje, nerijetko pritom zagorčavajući život mnogima.

Međutim, sve to nije počelo jučer ili prije par desetljeća, opsesivnu znatiželju društva za pričama o zločinima i mračnim stranama ljudske psihe mediji su uočili znatno prije pojave televizije. Još prije zamalo dvije stotine godina, točnije 1827., Thomas de Quincey objavio je domišljat i vrlo provokativan esej O ubojstvu kao jednoj od lijepih umjetnosti u kojemu se ruga društvu koje s takvim žarom prati novinske napise o grozomornim zločinima, te poslije unedogled raspravlja o svakom detalju kao da je riječ o još jednom obliku dobre zabave.

De Quincey preuzima ulogu člana potpuno izmišljenog, fiktivnog Društva sladokusaca na polju ubojstva. Homicid je, navodi, predmet njihove znatiželje, ljubitelji su i poklonici najrazličitijih oblika krvoprolića. Jasno, članovi Društva osuđuju svaki zločin, pa tako i ubojstvo, ali kada se ono već dogodi, slobodni su okupiti se i raspravljati o počinjenom ubojstvu razmatrajući ga kao umjetničku izvedbu, baš kao što drugi raspravljaju o kakvoj slici, književnom ili glazbenom djelu. Drugim riječima, uzimaju sebi za pravo promatrati ubojstvo kao jednu od lijepih umjetnosti.

Sva tri eseja u knjizi komponirana su kao učena predavanja, akademskim stilom uz pregršt latinskih fraza, nudi se čak i pregled ubojstava kroz povijest – kao i u svakoj umjetnosti bilo je sjajnih razdoblja, no i onih manje slavnih i sjajnih, a tu je i kratki osvrt na ubojstva ili pokušaje ubojstava znamenitih filozofa. De Quinceyev ozbiljni ili ako hoćete – smrtno ozbiljni stil u očiglednoj je suprotnosti sa samim sadržajem koji je apsurdan, što je savršena formula za odličnu satiru i metu pogađa točno u središte. U potpunosti služi svrsi, a svrha je bila narugati se, ismijati licemjerje društva koje se s jedne strane zgraža nad zločinima i osuđuje ih, a u isto vrijeme s velikim uzbuđenjem prati novinske reportaže i raspreda s prijateljima o svakom provjerenom ili neprovjerenom detalju vezanom uz pojedini zločin.

Zastanimo na tren ovdje – ako nešto u nama izaziva grozu, gađenje i ako to najdublje osuđujemo, koliko je logično ili očekivano da se s jedva prikrivenim ushitom izlažemo tome što nas je zgrozilo, da čitamo svaki detalj, nadugo i naširoko pričamo o tome na kavama, a onda, u naše vrijeme, pogledamo svaki TV-izvještaj, reportažu, film ili seriju vezanu uz isto to što nas je zgrozilo i uznemirilo? Je li nas to nešto uistinu potreslo ili nas na neki neobjašnjiv način privlači, fascinira – ili je u pitanju i jedno i drugo?

Thomas de Quincey ide korak dalje – tražeći za sebe pravo da ubojstvo promatraju s estetske strane, kao jednu od lijepih umjetnosti, gospoda članovi Društva sladokusaca na polju ubojstva okupljaju se u svom klubu i čine upravo to – raspravljaju o ubojstvima kao jednoj od lijepih umjetnosti uspoređujući ih s ubojstvima iz prošlosti. Dakako, uz prethodnu izrečenu moralnu osudu počinjenog zločina kao neophodnu ogradu, jer posljednje što bi željeli je da netko donese krivi zaključak kako oni podržavaju ubojstva i počinitelje. Na pitanje jesmo li izgubili svaku mjeru dobrog ukusa i je li nužno sve pretvoriti u spektakl, odgovor je odavno stigao – naravno da jesmo, čak bi se i de Quincey neugodno iznenadio kada bi vidio u što smo se pretvorili u posljednjih dvjestotinjak godina.

Ljeto je 1994., u Sjedinjenim Državama u tijeku je Mundijal tj. Svjetsko prvenstvo u nogometu, Hosuton i New York igraju veliko NBA finale, legendarni golfer Arnold Palmer igra svoj posljednji veliki turnir, na televiziji je i nekoliko kultnih serija – za svakoga ponešto. No, biste li radije gledali bilo što od navedenog ili direktan prijenos jedne potjere – za upravljačem bijelog Bronca sjedi prijatelj O.J. Simpsona, on sam sjedi na stražnjem sjedalu s pištoljem u jednoj i mobitelom u drugoj ruci, prijeti da će se ubiti, a za njima ide cijeli konvoj policijskih vozila, istražitelj razgovara s bjeguncem nagovarajući ga da odloži oružje, dok u isto vrijeme masa s nadvožnjaka kliče i navija, a iznad svih zuje helikopteri iz kojih se sve snima?

Pogađate, Amerika je kao opsjednuta pratila dramu s O.J. Simpsonom, u kratko vrijeme većina televizijskih kuća preuzela je prijenos potjere. Nedugo nakon što se predao, O.J.-u je počelo suđenje koje se također izravno prenosilo iz dana u dan uz nezamislivu gledanost. Cijeli taj cirkus, da bude još poraznije, završava oslobađajućom presudom i nekadašnji slavni sportaš postaje najslavniji neosuđeni ubojica u novijoj povijesti Amerike.

Bio je to jedan od prijelomnih trenutaka u povijesti televizije i definitivna potvrda da smo kao društvo jednostavno fascinirani nasiljem, destrukcijom i zlom, točno kako je Thomas de Quincey uvidio još tamo negdje dvadesetih godina devetnaestog stoljeća.

Preporuka!

F.B., 19. studenog 2025., Zagreb