Svibanjski susret Čitateljskog kluba Plus bio je posvećen raspravi o kratkom romanu Posljednje putovanje u Beč jedne od naših ponajboljih i najproduktivnijih spisateljica, nedavno preminule Irene Vrkljan. Knjiga je na sve članice ostavila pozitivan dojam, i za Irenino pisanje imale smo odreda samo riječi hvale.
Posljednje putovanje u Beč izdvaja se iz Ireninog opusa svojim žanrovskim odrednicama – za razliku od obilježja ženskog pisma koje razvija u brojnim drugim romanima, ovaj roman je kriminalistički. Radnja se zbiva u Beču, a prati detektiva Lea Wintera u istraživanju slučaja žene pronađene mrtve u jednom parku. Slijedeći tragove koje mu otkrivaju stare fotografije, pred njim (i čitateljem) se ispisuje životna priča cijele jedne obitelji te patologije žena koje je čine.
Opisujući ulice, parkove i zgrade Beča, Irena Vrkljan romanu daje sjetan, nostalgičan ton koji otkriva žudnju za prošlim, jednostavnijim vremenima u kojima su se likovi bolje snalazili i pronalazili. Tom tonu podređena je i njihova karakterizacija – glavni detektiv sklon je razmišljanju i zamišljanju prošlosti, a i sama njegova sanjiva i gotovo letargična osobnost jedna je od značajnih graditelja melankolične atmosfere priče. Složile smo se da su likovi izrazito lijepo i uvjerljivo ocrtani, bez obzira što u svakom prepoznajemo djelić spisateljičinog vlastitog senzibiliteta, kao i njene poetičnosti u romanu općenito.
Žene oko kojih se vrti radnja romana svojom mističnošću također doprinose predočavanju likova i zbivanja knjige kao kroz sepiju. Zločin s početka priče koji se postepeno razrješava uvezuje njihove životne sudbine u koherentnu obiteljsku tragediju čiju tajnovitost i zagonetnost pojačava činjenica da gotovo nijedna od njih više nije živa, a napetost romana ne postiže se klasičnim detektivskim whodunnit pitanjem, već involviranjem u obiteljsku priču, razumijevanjem njihovih života i strpljivim slaganjem slagalice njihovih privatnih odnosa.
Složile smo se sve, Irena Vrkljan je kroz ovu obitelj ispisala univerzalnu priču o nezadovoljstvu, nesreći, zamršenim obiteljskim vezama, osobnim tugama i nesigurnostima. Iste takve živote mogli bi smo, sigurne smo, zateći i u bilo kojoj zgradi u Zagrebu, ili drugdje, a podsjetilo nas je to i na Nevidljivu ženu Slavenke Drakulić. Ženske likove iz romana, osim nevidljivosti spram ostalih, povezuje i indiferentnost prema vremenu u kojem žive, pasivnost koju uzrokuje nemogućnost prilagodbe, sjeta koja ih grčevito drži prikovanima za prošlost i brani im djelovanje u sadašnjosti. Sve likove, zapravo, obavija lijepa tuga koja čitanje čini emocionalno angažiranim i obogaćujućim iskustvom.
Posljednje putovanje u Beč, suglasne smo bile, manje je napeta kriminalistička priča, iako ima sve njene sastojke, a više priča o osjetljivim, tugaljivim i čeznutljivim ljudima u istom takvom gradu. Iako je žanrovski skretanje s dobro poznatog i utabanog pripovjednog puta Irene Vrkljan, suglasne smo bile da su glavne odrednice njenog pisanja vidljive na svakoj stranici. Istodobno meditativna šetnja kroz sumorne ulice Beča i kroz nujnu ljudsku prirodu, ova nevelika knjiga, zaključile smo, štivo je za svaku preporuku.
Prvi proljetni susret Čitateljskog kluba + obilježio je naslov svestrane domaće autorice Sanje Lovrenčić 'Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost'. Evo kako je protekao razgovor čitateljske grupe!
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.